Kako se pravi mrkovski brend: Sok i sirup od šipka Semira Kurtovića
Izvor: Časopis “Glas Mrkojevića” br. 5
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
– Kada je čovjek zdrav, ne može mu biti dosadno – ove riječi Semira Kurtovića najbolje opisuju pristup životu ovog poznatog mrkovskog domaćina i preduzetnika, a i sve ono što mu rad lično predstavlja.
I zaista, neumornim radom i velikim zalaganjem, uz podršku cijele porodice, popularni Kurto je, pored ostalih stvari, uspio da stvori sada već nadaleko poznati mrkovski brend – sok i sirup od šipka u kojima uživaju i građani, ali i posjetioci elitnih lokala širom Crne Gore.
Put do uspjeha na ovom polju, ne krije, počeo je igrom slučaja.
– Počeo sam prije 11 godina, iz jedne bizarne situacije. Moj pokojni prijatelj Ilija Radojević, koji je autobusom vozio djecu iz Mrkojevića u školu, išao je u Danilovgrad da cijedi šipkove.
Pošao sam jednom sa njim istim povodom i tako došao na ideju.
Rekoh sebi: „Zašto se to ne bi cijedilo i kod nas, i u Mrkojevićima ima šipkova kao i u Danilovgradu?“ Tako se sve to pokrenulo.
Taj čovjek iz Danilovgrada u Čanju ima kuću u kojoj je držao malu presu za cijeđenje voća. Dogodine sam došao kod njega, pitao ga da mi proda tu presu.
Tada mi je rekao: „Nije mi nevolja, ja sam pošao u penziju, to je za moje potrebe, razmisliću…“.
Onda je treće godine odlučio da hoće da mi je proda. Tako sam kupio tu malu presu za kućne potrebe, mislio sam da ću uglavnom nešto iscijediti prijateljima, braći.
Napravio sam jedan mali objekat gdje sam stavio presu. Moj rahmetli otac Alil mi je kazao: „Što praviš to, ne sprdaj se, Bože čuvaj pamet, ko će ti dolaziti da cijedi šipkove?“
Rekao sam mu da će, i da ne dođe niko, taj magazinski prostor valjati meni da za sebe cijedim.
I onda se to tako brzinski pročulo da sam sljedeće tri godine s tom malom presom imao ovaj ritam – danas me zoveš, za sedam dana sam ti zakazivao, jer se nije moglo stići nikako, mogla je da primi samo jednu kantu od Jupola punu šipkova.
Dosta je to sporo okretalo, dosta je to sporo išlo, na neki način i meraklijski kad za sebe cijediš, jer nije to – to kad je ekspresno brzo.
Kako nije bila rađena za posao već za kućne potrebe, dešavalo se da u te tri godine na presi pukne nešto, pa sam onda zvao Beća Hodžića koji mi je bio uzdanica.
Što jes’ – jes’, kad nešto nije hitno, kod njega ćeš čekati pola godine, ali, kad ga zovem kažem da je hitno! U pola dana i u pola noći evo ga Bećo da popravi.
Onda sam vidio da nešto moram da promijenim, moram veću presu da uzmem.
Bila je to 2017. godina, nabavio sam veću presu koja je mogla odjednom da primi 20–22 kilograma, dvije kante od Jupola, i išla je dosta brže.
Tu sam već došao sebi, nisam morao toliko unaprijed da zakazujem, s tim što sam svoje šipkove cijedio kasno naveče.
Radio sam i treću smjenu, i to se dešavalo u „špicu“ sezone, da to bude sedam–osam dana zaredom da ne bih nikoga odbio, jer su kod mene dolazili ljudi da cijede šipkove iz Mrkojevića, Vladimira, Ulcinja, pa sve do Budve – priča naš sagovornik.
Sve traženiji i sok od pitomog šipka
Što se tiče cijene cijeđenja, ove godine je 13 centi po kilogramu šipka, prošle godine je bilo 12, a prije 2023. godinama je bilo deset centi.
Melju se divlji šipkovi, kaže Kurto, ali, dodaje, počeo je da se melje i pitomi šipak.
– Ja već treću godinu pravim grešku, mislio sam da ne ide pitomi šipak, ali, evo već toliko vremena Novu godinu ne mogu dočekati sa sokom od pitomog šipka, toliko je tražen – ističe Semir Kurtović.
Procedura pravljenja soka je jednostavna: divlji šipak se cijedi danas, napuni se u bačvu, pusti se da se istaloži preko noći i onda se ujutro puni u boce koje idu u hladnu komoru.
Sok od divljeg šipka, kada se načne boca, može se držati u frižideru još desetak dana, ali kada se od pitomog šipka otvori boca, to mora odmah da se konzumira „jer već treći dan počinje da kiseli“.
Druga presa bila je u funkciji do 2021. godine, kada Semir kupuje još veću mašinu, presu koja odjednom može da iscijedi 80 kilograma šipkova!
-Tako sam sa 20 kilograma prešao na 80 i mogao sam za nepunih 15–20 minuta da iscijedim stotinu kilograma šipkova.
Ove godine mi je bilo poređano četiri–pet kolica šipkova, dovozili su mi ih braća i komšije, otac Almira Čantića, Vukić što ima farmu, tako da se u toku dana napune četiri traktora šipkova.
Mojih je divljih šipkova u preradi nepunih deset posto, s moje plantaže, ostatak otkupljujem iz Vladimira, Anamalji, sa Skadarskog jezera, iz Ostrosa, Zaljeva, Dobre Vode…
Ima u Mrkojevićima ljudi koji tokom ta dva mjeseca sezone samo to rade, idu kroz komunice, beru šipkove, donose ih, ja vršim otkup kao što je nekad „Primorka“ radila.
Nikoga nisam odbio, ko god da je donio, svakome sam šipak uzeo, jedini je uslov bio da bude svjež i nikako u zatvorenim džakovima, nego u otvorenima da se donese – priča Kurtović.
Sezona šipkova traje i do februara
Sagovornik „Glasa Mrkojevića“ ne slaže se s već uvriježenom pričom da su brojni zasadi šipkova stradali za vrijeme investicijskog buma kupoprodaje placeva širom Mrkojevića prije petnaestak godina.
Veli da je posječen mizeran broj korijena šipkova gdje su Rusi kupovali zemlju, a „većinom taj šipak dolazi iz Anamalji – Vladimira i Ostrosa, Donjih Murića pored jezera đe su šipkovi pored šipkova“.
– Ima ih i kroz Goranu, Mrkojeviće. Ukrajinci i Rusi kupovali su uglavnom u Šušnju i Sutomoru placeve, tamo nema mnogo šipkova.
Inače, u zadnje vrijeme ljudi su počeli da siju šipkove, da sade plantaže, znam čovjeka iz Vladimira koji je posadio čitavih hiljadu korijena, sve ih je meni donosio.
Čuo sam i za „Voli“ da će u Šasu da rade neki pogon sokova od šipka, ima i neka fabrika u Tuzi, svako ima svoju nafaku.
To što u „Voliju“ prodaju od šipkova, to sa našim šipkom veze nema, ne može da stoji ako se u njega ne stavi konzervans, a mislim da sok od divljeg šipka ne može da se pasterizuje – kaže Kurtović.
Sezona šipka na porodičnom gazdinstvu Kurtovića počinje od oktobra, „što je vrijeme kada nije puni kvalitet“.
– Tada ne otkupljujem šipkove, već samo radim uslužno cijeđenje.
Ljudi koji tada donose šipkove kažu: „Ako ga ne naberem, ubraće mi ga drugi, pa onda bolje da ga imam nego da od drugog kupujem“.
Prava sezona šipkova ide od početka novembra, pa dokle ga god bude.
Jeste da je za ne povjerovati, ali najduže ga je bilo sušne zime 2020. godine kada sam išao početkom februara u Donje Muriće da berem divlje šipkove!
Nema jednog lista, a šipkovi puni. To su ljudi pobrali u oktobru i novembru, ostavili one sitne i oni u međuvremenu izrasli.
To je bilo vino, takva mu je bila boja, a o kvalitetu da se ne priča. Nije ga bilo više nego u oktobru jer kora upije, ali kvalitet je zaista bio broj jedan – kaže Kurtović.
Sokovi iz Mrkojevića idu i za Srbiju, Luksemburg i Njemačku
Ko su glavni kupci soka i sirupa od šipka, kako je išlo brendiranje?
– Pa, tržište je 85 odsto Crna Gora, ostatak autobusom šaljem u Srbiju i u druge zemlje, za Luksemburg i Njemačku.
Dva puta sedmično radim dostavu za Primorje, Nikšić i Podgoricu, sok i sirup uzimaju privatnici, građani, restorani, kafići, pogotovo ljeti.
Kako mi vlasnici lokala kažu, ljeti je bitno samo da konobar preporuči gostu domaći sok i svaki od njih će prije da popije sok od šipka nego koka-kolu i fantu jer to može i kod sebe kući.
Potražnja je sve veća, svake godine mi fali soka, prošle godine sam napravio 12.000 litara soka, a ostao sam bio samo na 200 litara, koje sam isto mogao da prodam, ali nisam htio da ostavim bez soka lokale sa kojima stalno sarađujem.
Ove godine sam napravio 16.000 litara čistog soka. Kad se na to doda šećer, to je 24.000 litara.
Jeste da je za čuvanje bolje da odnos soka i šećera bude 1 : 1, ali ja uvijek stavljam mnogo manje da bi se sačuvao taj ukus-.
Kurtović kaže da je cijena litra sirupa pet eura, tolika je i cijena soka bez šećera dok mu traje sezona – oktobar, novembar, decembar, januar, a nakon toga je šest eura.
– Neko se pita kako je to sok bez šećera šest eura, a sirup pet, ljudi ne kapiraju da u taj sirup nije litar soka, već 0,6 litara čistog soka, a ostalo je šećer-.
Naš sagovornik do sada nije imao nikakvu podršku ni od Opštine ni od države za svoj agrobiznis, ali se nada da bi to ove godine trebalo da se promijeni.
– Prošle godine sam išao pogrešnim putem, ove godine sam se prijavio na opštinski poziv i nadam se da će biti podrške.
Imam u planu da proširim proizvodnju i na drugo voće – mandarinu, pomorandžu, kivi, limun, ovdje ljudima dosta propadaju i kivi i mandarine.
Cijedio sam ljudima na velikoj presi i citruse ove godine, i zaista je fenomenalan sok, kao i od kivija.
Bože zdravlja, ako bude odobrena podrška, nabaviću posebne mašine za drugo voće – rekao je za „Glas Mrkojevića“ Semir Kurtović, koji je odavno u vodama privatnog biznisa.
Čovjek preduzetništva, ali, prije svega – fudbala!
S ponosom kaže da se kao privatnik oprobao na mnogo polja, radio je sve ono što ga interesuje.
U ugostiteljstvu mu ide radni staž, u tim vodama je već 20 godina, drži kiosk na Pečuricama.
– Nažalost, sada će taj kiosk morati da se ruši zbog gradnje puta, ali neka se i ruši, samo da prođe put, napraviće se drugi kiosk.
Bavim se i turizmom, imam apartmane na Velikom Pijesku, a prije svega, ja sam sportista.
Igrao sam aktivno fudbal sve do prije dvije godine, kada sam u 47. godini života odigrao posljednju zvaničnu utakmicu na velikom terenu. Kilaža mi je i dalje ista!
Igram i mali fudbal za ekipu Kamenički most.
Sa 12 godina sam odavde išao u Bar na treninge, autostopom i pješke, a uslov da bih mogao da treniram je bio da nemam jedinicu na kraju školske godine.
U sedmom razredu mi je ostala jedinica iz matematike i ja zamolim nastavnicu Milicu Džaković da mi pokloni dvojku, pa ću je opravdati iduće godine, jer ovako ne mogu da idem na trening.
Ona kaže: „U redu, ako se ne ljute drugovi i drugarice koji treba da idu na polaganje“.
Tako je i bilo, niko se nije ljutio, dogodine sam opravdao tu dvojku. I dan-danas pratim utakmice „Mornara“ i „Otranta“.
Kad idem na dostavu srijedom i subotom, uvijek pogledam ima li koja utakmica, a najviše mi odgovara kada idem u Igalo, jer sam tamo neđe oko tri–pola četiri popodne, a u tom terminu su utakmice.
Eto, to su moja zanimanja pored proizvodnje – ugostiteljstvo, turizam, sport!-
U proizvodnoj paleti Kurtovića ima osam vrsta sokova…
-Da, trenutno proizvodim osam vrsta sokova i sirupa. Sok od šipka i sok od zove se ne kuvaju. Takođe pravim sokove od nane, mente, koprive, oni se kuvaju.
Imam sokove od drenjine i višnje, ali i od džanje (divlje šljive), i žute i crvene, što mislim da niko u Crnoj Gori ne radi.
To su sve sirupi, a napravim i sok od aronije koju uzimam od šure iz Bijelog Polja. Imam u ponudi i džemove od drenjina, višnje i aronije.
Pravimo bez šećera džemove od aronije i drenjine jer ljudi dosta traže takve džemove.
Proizvodim i maslinovo ulje, imam 60 svojih korijena maslina, 450 korijena maslina koje održavam našim ljudima koji su u Americi – Abazovićima i Bajramovićima.
To su četiri maslinjaka i desi mi se da ponekad imam više maslinovog ulja nego sokova!
Ove godine sam imao i jednu parcelu od Šabovića na Mirovici sa 600 stabala maslina, tu sam mnogo dobro prošao – dodaje Kurtović.
Porodični biznis uvijek ima budućnost
Semir i njegova supruga Mersiha imaju troje djece koja su od malena, svako u skladu sa svojim mogućnostima, uključena u proizvodne procese na porodičnom gazdinstvu.
Najmlađi je sin Irsen, koji je zadužen za miješanje sokova i punjenje boca. Najstariji sin Irnes radi dostave u Baru.
– Ćerka Irna vazda prva dođe i pita: „Babo, mogu li što da ti pomognem?“ Čim dođe iz škole.
Inače, imena koja sam dao djeci su specifična, i za sada su jedina takva u Mrkojevićima.
Ja sam inače ćerkici htio da dam ime Iris, ali, rahmetli babo, koji je tada još bio živ, kaže mi: „Molim te, poslušaj me, neka bude normalno ime, da završava na ˈaˈ“. I poslušao sam ga.
U svakom slučaju, porodični biznis, Bože zdravlja, biće na duge staze.
Planiramo sada da otvorimo neku firmu koja bi obuhvatila i proizvodnju i kiosk, ali o tom – potom – ističe Semir Kurtović.
Domaći proizvod uvijek je tražen
Mrkojevićima nikada nisu bili potrebni savjeti kako i što da rade jer su oduvijek na rad bili učeni i navikavani još od malih nogu, a tako je i u kući Kurtovića.
No, novo vrijeme nosi i neka nova interesovanja i razmišljanja, uključujući i ona da je tradicioalni rad na imanju, odnosno poljoprivredna proizvodnja već stvar prošlosti, a da se u Mrkojevićima u potpunosti treba okretati turizmu.
– Taman posla da se ostavi imanje, ja tvrdim da mu se sada treba maksimalno posvetiti jer sada sve više dobija na značaju ono domaće što se proizvede.
Eto, da ne idemo dalje od crnog luka koji je došao na šest eura. Domaće dobija na cijeni, što god da posadiš. I krompiri, sve se proda, ništa nema da se ne proda.
Mislim da smokva nije toliko zapostavljena, ali je za njom velika potražnja i mnogo joj je dobra cijena.
Posadio sam mladi zasad od 60 stabala smokve koji imam evo četvrtu godinu, a taj zasad je nastao tako što sam imao problem sa divljim svinjama koje su kopale po imanju.
Nama je zbog nadmorske visine klima takva da prođe smokva u Zaljevu, a nama tek tada dolazi.
Isto je i tada dobra cijena, pet–šest eura, mada bude i perioda kada je dva eura, ima onih koje rađaju i dva i tri puta.
Uglavnom, smokva je voćka koja se ujutro na pijaci veoma traži, koliko god da je imaš ne može da ti ostane da se ne proda, plus možeš da je sušiš.
Suva smokva ide tokom cijele godine, i nju prodajem. Smokva, masline, maslinovo ulje, sok od šipka, toga imam uvijek i toga mi ne fali – zaključio je razgovor za „Glas Mrkojevića“ uzorni mrkovski domaćin Semir Kurtović.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Preduzetnik
- Poljoprivreda
- Sok
