.jpg)
Kotor: Održano kulturno veče “Prošlost posmatra sadašnjost-Putokaži”
Izvor, foto: Radio Kotor
Autorka: Nataša Jotić
Javno preduzeće “Nacionalni parkovi Crne Gore” u saradnji sa Kulturnim centrom „Nikola Đurković“ Kotor, u multimedijalnoj sali centra organizovalo je kulturno veče „Prošlost posmatra sadašnjost-Putokaži” u okviru Dana evropske baštine koji su ove godine pod sloganom „Baština koja povezuje-kulturne rute-mreže“, i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Crne Gore (MKM).
Na temu čuvanja kulturne baštine razgovarale su književnica Jasenka Lalović, glumica Dubravka Vukotić Drakić, dok je moderatorka bila etnolog Snežana Vukotić.
Kako su organizatori naglasili, program kulturne večeri je usmjeren na promociju najatraktivnije drumske komunikacije iz prošlosti, „Crnogorskog puta“ koji su pod ovim nazivom registrovali mletački, austrijski i francuski kartografi.
Ova ”staza preko krša‟, od Cetinja preko Njeguša do granice crnogorsko-austrijske na Krscu, predstavljala je glavnu vezu cetinjske regije s Kotorom i Bokom, Jadranskim morem i preko njega sa Evropom i svijetom.
Obilaskom ovog značajnog istorijskog puta dolazi se do Crnogorskog pazara koji se od 17. do polovine 18. vijeka nalazio uz sjeverna vrata grada Kotora, kada se seli u unutrašnjost Starog grada.
Jedna od najznačajnijih čuvarki kulturne baštine, jezika raznih krajeva širom naše zemlje je i spisateljica Jasenka Lalović, čije junakinje su u djelima upravo išle ovim stazama.
Dubravka Vukotić Drakić, kazavši da je porijeklom sa obala Skadarskog jezera, sela Dodoši, prisjetila se svog oca koji je zanatskim umijećem čuvao tradiciju i kulturno nasljeđe.
-Kada sam prvi put pročitala Jasenkinu knjigu, u meni je krenulo da se nešto zbiva iznutra, proces nekog izuzetnog doživljaja i vraćanja silovitog u djetinjstvo, prisluškivanja dječijeg, svih onih baba koje su tada u selu Dodoši živjele…
Ja sam se postidjela zato što nisam dovoljno pitala svog oca, mada je i on nerado pričao o prošlosti, o životu posle Drugog svjetskog rata, o tome kako su oni živjeli, kako su njegovi roditelji živjeli, kako su zapravo uslovi za život bili teški, komplikovani, identično kao i moje tetke, koje su rijetko pričale i koje su zapravo sačuvale jezik koji je Jasenka perfektno prenijela-navela je ona.
Drakić je istakla da jezik koji nalazi u djelima Lalović osjeća, poznaje i doživljava, ne kao književni, već kao jezik njenih predaka.
Lalović je kazala da je počela da piše jezikom sjećanja, jezikom kojim je govorila njena baba, te potvrdila misao da kroz nas žive naši preci, a ono kako živimo i djelujemo jeste dug i prema njima i prema potomcima.
-Ljudi koji se utvrde u ono što jesu, znaju ono što jesu, nemaju potrebu da negiraju ono naspram sebe, nego to prihvate i u odnosu na to znaju da se kvalitetno odrede.
I nema ko drugi nama da daje odgovor kako se živi zajedno. Mi to znamo, samo treba da slušamo kako su to nekad radili.
Odgovori su u nama i mislim da su ti odgovori dati samo rijetkima, a bogami jesmo rijetki.
Voljela bih da se toga podsjetimo i da znamo kako se sve te različitosti, multikulturalnosti sabiraju i čuvaju i da je to naša najveća dragocjenost-naglasila je Jasenka Lalović.
Poručila je da, nevažno koliko smo nadareni, zapisujemo naša svakodnevna zapažanja, osjećaje i doživljaje, s ciljem da se utisne trag u vremenu.
-Život jeste borba sa vremenom. Dovoljno je da uradite nešto dobro, kvalitetno i važno po čemu će vaši potomci da vas pamte. A to možemo svi.
To je ta borba sa vremenom i životni smisao-zaključila je Lalović, prisjetivši se rano preminule sestre “ja sam pisanjem pokušala da oživim moju sestru i da mi ona opet traje”.
Programom u Kulturnom centru obuhvaćena je i dokumentarna izložba starih fotografija i razglednica (1890-1940), sa jedinstvenim pejzažima Lovćena i njegove podgorine.
