Budva: Izložba “Flow” Dada Đuranovića večeras u Modernoj galeriji “Jovo Ivanović”
U organizaciji JU Muzeji i galerije Budve večeras u 20 časova u Modernoj galeriji „Jovo Ivanović” biće otvorena izložba „Flow” Dada Đuranovića.
Kustos izložbe je Saša Radišić, viši kustos.
Vladimir Dado Đuranović, rođen 1974. Godine, završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1992. i slikarstvo na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju 1997. godine, gdje je i magistrirao 2000. u klasi profesora – emeritusa Nikole Gvozdenovića.
Angažovan je kao redovni profesor na istom fakultetu i Arhitektonskom fakultetu u Podgorici. Član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1997. godine.
U katalogau izložbe akademik Pavle Goranović zapisao je da je “prepoznatljiva likovna misao Dada Đuranovića”.
-Nalik njegovoj interesantnoj, primjetnoj pojavi, osobenoj energiji koja se izdvaja u mnoštvu. Odlikuje ga stvaralačka iskrenost i predanost, a potom i ranjiva žustrina.
Neka bude i obrnuto: temperamentna osjetljivost. Pa onda, slijedi eksplozivnost, konačno i mirnoća pred naslikanim. Jer, on je vrhnuski posmatač stvari i pojava.
Svoje teme on nalazi u protivrječnostima življenja. Ma, i u oksimoronima: nemirni spokoj jednog umjetničkog svijeta.
A taj svijet je zamrznut jer se kao takav pojavio u oku slikara; iako nelogičan i izokrenut – on je stvarniji od bilo čega drugog. I ovaj ciklus donosi takav, oksimoronski pogled na svijet.
Nema ovaj umjetnik problem s razotkrivanjem; naprotiv, ono je u srži njegovog slikarstva. Kao primalna reakcija na prikaze dehumanizovanog čovječanstva.
Sada još i osnaženog gesta, Dado nas vraća u svoje odavno usvojene, prenaglašene vizije svijeta.
Zanimljivo, ovdje odlazi korak dalje, pa se veliki formati ne usaglašavaju samo po redosljedu tema, nego i po smjelim koloritima.
Od opominjuće Good night Montenegro ili pomalo jezive Pitor muerto, sve do (čak!) krhke Dolce Vitta: tako sada teče hrabra paleta ovog umjetnika.
Veliki formati su odista po mnogim značenjima usklađeni. Premda, ova izražajna poetika ne mari za formate i tehnike.
U njenom središtu je neko biće koje se može i čovjekom graditi, iako mu ne znamo sigurno porijeklo.
Olga Tokarčuk u knjizi “Blagi pripovjedač” piše da je duboko uvjerena u to „da nema umjetnosti bez prstohvata iracionalnosti. Umjetnost uvijek izražava cjelinu ljudskog iskustva, čovjek u sebi nosi i intuiciju i opsesije, i ludilo i fantazije, i to podjednako koliko i ideje“.
Zar ove riječi ne važe za Dada Đuranovića, kada nam pruža slobodne omjere stvarnosti i fantastike?
Njegova je imaginacija stvar onog što je u suprotnosti s racionalnim; tako vidimo sve dok ne uočimo da su ove slike mogućnije nego sve drugo što nas okružuje.
Očito da svoje slike autor duboko proživljava, s njima se udvaja. One mogu biti i krik i podsmjeh; komentar i protest.
Sve to jedna je žustra likovna rasprava o ljudskim karakterima. Nivo angažovanosti Dado postavlja u skladu sa svojim okom: današnji kentauri nam se ukazuju kao glavni stanovnici nekog mjesta.
Nije sve to daleko ni od pogleda na neke uvećane homunkule, bića koja nezaustavljivo mijenjaju svojstva. Tako Dado polemiše sa tranzicijom.
A u ovom ciklusu dodaje (kao posvetu prošlom ciklusu Background) igre sjenki, tek da bi nas još jednom upozorio šta se dešava sa ljudima.
Čini on to oštrim potezima, ponekad izvitopereno, ali dolazi do tačke kada su ovi prizori uvjerljiviji od svega što je uzeto iz našeg vidokruga. Jesu li to sve naša ogledanja, predosjećamo li na ovaj način budućnost čovjeka? Ili se to sadašnost produžila?
Likovni manifest koji sadrži abecedar mnogih ljudskih ispoljavanja. Stvoren umješnošću i vizijom umjetnika koji ne mora da vidi dalje, ali odlazi dublje, ka problemu raščovječenja čovjeka.
Sve što smo vidjeli na slikama, prethodno se dogodilo na crtežima, u fragmentima. Oni su na momente čak i dinamičniji, javljaju se figure još istaknutijih osobina. Osvajaju crno-bijeli prostor i izvrsno se podudaraju sa kadrovima u boji.
Namjerno pišem – kadrovima, jer kod Dada se umjetnost ne zaaustavlja, ona se bukvalno odvija, odigrava se pred nama. Kao da ide ka nekom filmu. Pa zašto za naredni ciklus da ne očekujemo i odgovarajući soundtrack.
Jer ovaj medij privlači bliske posrednike. Ovako se stvara i jedna uporedna estetska tradicija. Norma koja ne robuje pravilima, ali uspostavlja svoj stil, rasipa se sa mnogim značenjima.
Proglas slikareve hrabre ruke, onog pogleda kroz svijesti bića koje slika, oslikavajući svu taštinu stvarnosti. Čineći to nekim rediteljskim manirom i zbilja – lavovski, kako nas je navikao-zapisao je Goranović.
