 (1).jpg)
U posjeti čovjeku koji je „zagrlio drvo“
Autor: Senad M. Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
O „bezvazdušnom prostoru jedne civilizacije koja jest jednom nogom u njemu“ govorio je Oktavio Paz, meksički pisac, pjesnik i kritičar društva u kojem su se „utopili“ drevni Mešici, u post modernizam sadašnjih Meksikanaca.
Svaka superiornija civilizacija, na kraju svojeg trajanja upada u apatiju i usamljenost i to je bez izuzetka dovodi do njenog kraja i nekih njoj ne smislenih „novih početaka“.
Ostaju od svega blijedi tragovi, s toga, novi početci nemaju nikakve veze sa tradicijom predaka.
A što biva sa ostatcima koji lebde u „bestežinskom stanju“?
Ul. Podgrad / Stari Bar – 2024.
U kući Baneta Bećovića, kipara u ul. Podgrad osjećam se sasvim lagodno i opušteno, skoro kao da sam u svojoj kući.
To je kuća koja je nakon zemljotresa 1979. renovirana i uz male izmjene, danas 2024. sasvim funkcionalna.
Nekada se ulica Podgrad podrazumjevala kao Gornji, Srednji i Donji Podgrad...
Danas, sve te ulice nose neka čudna imena neznanih junaka i inih, ali računi za naplatu svih njenih stanovnika i dalje stižu na ul. Podgrad.
...i kako već rekoh u Banetovoj kući se osjećam „ka doma“, kako se nekada zborilo...
Bane je moj savremenik i komšija (rođen u januaru 1957.), stari nogometaš iz ulice i svestran lik kojeg je kako se veli : „Bog obdario za svaku rabotu“. Između ostalog u tišini svojih poznih godina pronašao je sebe i u kiparstvu.
Nekoliko alatki (motorna testera, šlajferica i brener) su mu dovoljne da bi drvetu udahnuo dušu i konačni oblik, kako mi veli: „Komšo, sve ostalo je ushićenje i upornost“.
Bez ikakvog ograničenja on u „nesavršenosti drveta“, zahvaljujući svojoj istančanoj paraidoliji, svojim viđenjem i umješnošću ruku stare panjeve dovodi do savršenih oblika koji će trajati.
Na taj način, pomaže prirodi u njenoj kreaciji, a i ona njemu. I to bi se moglo nazvati: dvosmjernom funkcionalnošću na više razina.
Drvo je najlakše iskoristiti za ogrjev, ili stolariju. Bane koristi stare panjeve i od njih pravi čudesa. Čudesne oblike koji, kao da su živi.
Njegov kip slona, koji je upravo završio (a kojeg sam ja bez njegove saglasnosti na njegovoj FB stranici radno nazvao Indijski Bog Ganeš u šeher Podgradu) me je natjerao da obiđem komšiju kipara, starosjedioca naše ulice i porazgovaram sa njim o njegovim radovima, a i o ostalim dilemama današnjeg Podgrada.
(Oktavio Paz sa početka ove priče me je „obavezao“ da obavim taj prijatan razgovor.)
I tokom dvočasovnog razgovora došli smo do određenih zaključaka:
a) Ljudi koji ne „haju“ za svoje rezultate, postižu mnogo više od ljudi koji „pukoše“ da se dokažu.
b) Nekadašnji Podgrad koji je bio multikonfesionalan postao je baza za „pismiljete“ i bjelosvjetske hohštaplere.
c) Podgrad je do zemljotresa 1979. na Crnogorskom primorju, imao sportiste, muzičare, umjetnike, prosvjetne radnike, čak i neobične i neprilagodljive, koji su funkcionisali unutar svoje zajednice do perfekcije.
d) Zaključak: „Oduvaće nas vrijeme kao i nekadašnji sjaj sa egipatskih piramida, a naš kamen će neko noviji i manje znaven, prepričavati turistima kao sopstvenu arheološku prošlost“.
Između ostalog, kip sove, orla, pingvina, totema Manitua (kreatora Boga sjeveroameričkih indijanaca) u oči mi padaju u sklopu bašte drveni vozići sa kompozicijom (za djecu), drveni čovjek koji je smješten odmah sa desne strana ulaza u imanju, a da ne pričam o sitnicama koje oduzimaju dah, svakome kome je malo više izoštrena moć zapažanja.
-Ima dana – veli mi tihim glasom – kada ništa ne vidim u običnom panju drveta, a onda mi se kao u 3 D tehnologiji stvori kompletna slika nečeg ostvarljivog. “
I onda neumorno obrađujem što sam tog trena vidio. U tom procesu je neophodno strpljenje i koliko toliko znjanja o obradivosti drveta. Sve ostalo je volja i ljubav“.
Upitah ga: „Znaš li stvarnu vrijednost toga što radiš“?
-Znam – odgovori – “ali mi niti malo to nije stalo“.
Obojica se osmjehnusmo.
-Vakat je da idem, Bane – kazah i dodah – valjalo bi da učinimo koju fotografiju.
-Ajmo, ali da mi obećaš da ćeš opet svratit Senade-.
-Hoću – potvrdih – zdravlja bilo-.
I onda uradismo nekiliko fotografija, a dok smo se fotografisali u meni zaigra stari duh Podgrada!
Na tim fotografijama se naziru sjeni Oktavia Paza. Ko malo bolje uz uključenu paraidoliju zagleda, uočiće ga kao siluetu iza nas.
- Tagovi:
- Bar
- Stari Bar
- Senad Karađuzović
- Podgrad
