Crnogorski krijumčari u američkoj prohibiciji: San Quentin blues Džordža Ivovića
Izvor: Zupci Times
Autor: Ilija Vukotić
Šta povezuje San Kventin (San Quentin), legendarni zatvor kod San Franciska u kojem se preko 150 godina sprovodi smrtna kazna, i Zupce? Jedno ime, i priča kakvu samo život umije da ispriča…
Akter zubačke San Kventin storije rođen je u Zupcima 4. Maja 1887, pod imenom Đuro Mila Ivović,
U svojim dječačkim danima nadomak Bara, Đuro Kadija, kako su ga svi zvali i znali u drugoj polovini njegovog životnog vijeka, nije mogao ni da nasluti da će ga sudbina povesti putem za koji je znao samo iz priča.
Trbuhom za kruhom, otisnuo se preko Atlantika u Ameriku i to po svemu sudeći prije I Svjetskog rata jer se u svim američkim dokumentima vodio kao Crnogorac; da je u Kaliforniju otputovao poslije 1918, vodio bi se kao da je iz Kralljevine SHS, ili kasnije Kraljevine Jugoslavije.
U novoj domovini dobio je i novo ime-George M. Evovich, čiji je socijalni broj bio 555-07-1700. Njegova iseljenička priča bila je tipična za to vrijeme, kada su naši ljudi u pitanju, u Kaliforniji je radio razne poslove, najviše kao rudar, oženio se i dobio dvoje djece.
Život mu je išao mirnim tokom, koji se naglo ubrzao kada su mu se u Kaliforniji pridružili rođaci, zvanično prvi zubački akteri novinskih crnih hronika.
Sinovi čuvenog Petra Androva Cara Ivovića, Đuro i Marko Car, u SAD su došli u društvu Mata Ćetkovica (oca Andra Matova}, odnosno Petrovića iz Polja, predaka Miloša Petrovića. Ni njihov američki početak nije odudarao od iseljeničkog klišea-mukotrpan rad u rudnicima Bjuta u Montani, iz kojih su srećnici bježali čim su mogli, a nesretnici skončavali svoje živote u njihovim oknima.
Nota bene: većina naših ljudi su zbog ekonomskih (ne)prilika pošli iz starog kraja u Novi svijet. Otadžbinu su nazivali "starim krajem" iz praktičnih razloga, da se ne bi kome zamjerili, jer je često mijenjala naziv. Ljudi tog doba bili su obazrivi i puni poštovanja jedan prema drugom, mora se napomenuti, bili su džentlmeni od odijevanja do ponašanja.
Da se vratimo Đuru Kadiji i njegovom sudbonosnom susretu sa Car Ivovićima. Kako su sva trojica bili marljivi i zaradili početni kapital, a kako je 1920. u SAD proglašena prohibicija-zabrana točenja alkohola, ukazala im se neslućena šansa da znanje iz rodnog kraja primijene u preduzetničke svrhe koje su omogućavale enormne zarade.
Cijena svim alkoholnim pićima na “crnom tržištu” astronomski je skočila, i Ivovićima, odreda znalcima pečenja murovače, one zubačke, poznate i tada i sada, nije trebalo mnogo da saberu dva i dva. Zbir je u ovom slučaju prevazišao i najsmjelija očekivanja : mukotrpni rad od zraka do mraka zamijenio je preko noći život kao sa holivudskog platna!
Dok su destilisali prve kazane američke rakije, i uživali u slatkom mirisu uspjeha i alkoholnih isparenja, nisu mogli ni da nazru brzu promjenu filmskog žanra u kojem su se obreli, od melodrame o ostvarenom američkom snu, u punokrvni gansgterski triler sa jurnjavom i pucnjavom!.
A i kako bi? Bili su vrlo organizovani u prodaji, odnosno krijumčarenju alkohola, pokrili su Kaliforniju od juga-Montareja, pa preko San Hozea, San Franciska, Oklanda, sve do Sakramenta. Sve kockice su bile posložene-proizvodnja, distribucija, naplata, velike pare, a dodatni začin uspjehu davao je karakter Đura Kadije. U odnosu na Car Ivoviće, bio je u zrelijim godinama, iskusan, inteligentan, smiren, nije bio sklon da konflikte rješava silom, već mirnim putem.
I inače, Kalifornija je u to ozloglašeno doba krijumčara i gangstera bila mogo mirnija od dva glavna centra ilegalnih operacija u doba prohibicije u SAD, Čikaga i Njujorka, gdje su vođeni bjesomučni i besprekidni mafijaški ratovi.
Zato naši Ivovići nsu dospjeli na film, kao njihovi suparnici na Istoku, no, ipak je za te poslove to bilo opasno vrijeme, FBI je krijumčarima disao za vratom, baš kao i prljava konkurencija.
Mirni Ivovići, kada bi im neko dirnuo imovinu, reagovali bi istim načinom kao i u istoriji Zubaca, s tim da bi ovog puta potezali Tomi gan, i praznili doboš metaka kalibra 45.
Posao je bio toliko rasprostanjen da su imali avion. Đuro Car je bio pilot i vođa Zubačke organizacije, koja bi danas zbog porodične povezanosti u istom kriminalnom poslu dobila ime klan, a Đuro Kadija je bio konsiljere organizacije,
Dvadesetih godina prošlog vijeka, živjeli su na visokoj nozi. Bili su im u posjeti braća Anto i Ivo Carevič, koji su u Zupce donijeli toliko novca da su sagradili kuće, kupili kamion i počeli trgovinu na veliko, a kao i svi naši voljeli su lov, pa su iz Kalifornije osim dolara donijeli i najmodernije puške i lovačke pse.
No, ova priča nema hepiend: F B I im je ušao u trag, čuveni Huver im je ”za vrat” poslao kaznenu ekspediciju. Otkriveni su, a sve navodi da je neko iz vrha bio krtica, iako su funkcionisali po istoj matrici kao i AL Kapone, imali na platnom spisku političare, policiju i sudije.
Čim je dobio glas da su otkriveni, vođa Đuro Car je sjeo u ” Studebaker”, vrlo moćan automobil tog doba, pojurio ka njihovoj ilegalnoj destileriji, no, kako je prebrzo vozio, izgubio je kontrolu nad vozilom , udario u banderu pored puta i na mjestu poginuo. Marko Car se nekako izvukao, a u šake zakona dopao je Đuro Kadija.
Ubrzo izlazi pred sudiju Okružnog višeg suda. Novinski tekst “Oakland Tribuna” iz tog vremena, pod naslovom "Sud da presudi po priznanju, branitelj da prekine slučaj rum", kao i dokumenta koja smo dobili zahvaljujući dugogodišnjem prijatelju Brayantu Turrneru, svjedoče o tom sudskom procesu.
Pred sudijom Viseg suda McKinzijem i tužiocem Tiningom, Đuro Kadija nije htio odati svoje rođake, nego je sebe izložio kažnjavanju i poniženju, i još izjavio da ga sud želi strpati u zloglasni San Kventin zatvor, na što je sudija Mc Kenzie prema novinskom članku rekao da je to “besmisleno i smiješno”. No, za Đura to nimalo nije bilo smiješno: zbog krivičnog djela posjedovanje alkohola i destilerije alkohola, osuđen je na zatvorsku kaznu do 5 godina i još novčano hiljadu dolara.
Pod robijaškim brojem 48615, ušao je u ćeliju San Kventina petog juna 1930. i u njemu proveo pet godina.
Moramo napomenuti da su Zupčani miroljubivi ljudi i da su i u ovaj visoko rizičan posao unijeli pasivizam, ne okrvavivši ruke kao “kolege” u Čikagu i Nju Jorku. Zato je Đuro Kadija dobio manju kaznu, i pored moguće advokatske namještaljke, na koju insinuiraju članci sa suđenja u tadašnjim novinama.
Gledano sa ove vremenske distance, Đuro Kadija je debelo platio, jer je po našem običajnom pravu preuzeo svu krivicu na sebe, ne odajući saučesnike, odnosno rođake. Mediteran je to, bila Sicilija, Korzika, Albanija ili Crna Gora, ima svoja pravila, od ovih do gostoprimstva ...
Dok je Đuro robijao u San Kventinu, brigu o njegovoj porodici preuzeo je rođak Marko Car. Kad je izašao sa robije , Đuro je počeo život iznova, bez centa u džepu, sa otuđenom djecom, što mu je, kako je pričao, bilo najteže.
Poslije II Svjetskog rata, pod stare dane, vratio se u Zupce i oženio Stanom Ilije Ivova Vukotić 1947, obnovio kuću i u rodnom kraju proveo ostatak zivota. Preminuo je jula 1953. godine. Na mještane je ostavio dobar utisak svojom dobrotom i pozitivnošću, kako je stalno pominjao Niko Glavanović.
U pripremi ovog teksta, uredništvo je puno činjenica saznalo iz razgovora sa našima koji su živjeli u Americi od Kalifornije do Nju Jorka, u Oklandu, Sakramentu, Karson Sitiju, Arizoni, Čikagu ... Primjerice, sa Antom Petrovim Carem Ivovićem, koji je bio brat Marka i Đura. Petrom Jelićem, pomoćnikom šerifa u Oklandu koji je do posljednjeg dana nosio pripasanog Kolt 1911 .45.ca, l kao i sa Krstom Vučićevićem, koji je počeo u Bjut Montani i ubrzo shvatio da rudnik nije za njega, pa se preselio u Čikago. Krsto je inače bio uspješan hotelijer, šef sale u “Krojdon” hotelu gdje je Al Kapone imao rezidenciju. Jedino je Krsto smio prihvatiti kaput i šesir Alu, i za to je uvijek bio bogato čašćen. Krsto je važio za čovjeka od povjerenja, smirenosti i ozbiljnosti, da ne govorimo o šarmantnosti, što potvrđuje i Tomo Vukotić.
- Tagovi:
- Zupci Times
- Zupci
- Ilija Vukotić
