.jpeg)
Vlatko Simunović: Vlah i Turčin
Izvor: RTCG
Autor: Vlatko Simunović
Foto: Media Biro/Simunović i Karađuzović
Vežu nas knjige, talismani i pivo. Tim redosledom. Fascinantno i nedokučivo ljudsko biće. Staloženo lud. Zabavno pametan.
Nijesam to ja smislio. Ta svojstva on pripisuje svom naratoru. Njegovi su u Baru od 1571. godine. Na sablju su ga oteli Veneciji. Došli su iz Anadolije. On tvrdi da je Crnogorac.
Do mog đeda i oca svi su moji sahranjeni u planini iznad jedne vode koju su nazvalili Sutulija. Piva. Sveti Ilija.
Zapisano da su nas kod doseljavanja preci današnih pivskih familija tu zatekli. Starinci smo.
U našoj Stubici danas stoji gomila kiklopskog kamenja za koje tvrde da su to “kuće starih Simunovića”.
Od te gomile do Stabanjskih jezera, kroz stoljetenju bukovinu vodi staza na kojoj, kažu mi, nikad nije niklo drvo ili paprat. To mi je tako vilinski.
Često je sanjam ali se nikad nijesam usudio da njom hodam duže od tih stotinu koraka koje sam napravio u avgustu 1991. godine i vratio se u Nikšić bolestan na smrt.
Rođenje i opredjeljenje
Ovih godina Crnogorci za svojim korijenima tragaju analizama stare DNK. Ispostavilo se da trećina Balkana ima isti korijen. To kažu analize. Teren ih ne prepoznaje.
Ispade da sam okružen sve samim Keltima, Vikinzima i Sicilijancima (stari Crnogorci bi kazali sa sred Sirakuze). Nijesam radio te analize. Ja sam izabrao da budem Vlah.
Dali su čovjeka koji je štampao prvu knjigu u Crnoj Gori. Zato, ako me pitaju što sam, tvrdim da sam Vlah. Na uže, kako kažu u staroj Crnoj Gori, Crnogorac.
Senad Karađuzović i ja s Turcima i Vlasima nemamo ni jednu grku. Kažem mu da se đavo krije u sitnicama. On dodaje da se ne krije nego leži.
Saglasni smo da se krije i da leži u sitnicama. Preciznije u sitnim ljudima. U najsitnijem mogućem ljudskom sitnežu koji halabuči.
Žalim se Senadu na nerve i vid koji slabi pa se sve to skupa rapidno pogoršalo ovog proljeća.
On kaže: Kihmet orijentaliste.
Kihmet je sudbina. Sudbina je sudbina. Valjda je ljudska i nije mi strana. A orijentalista nijesam.
Kao mlad momak maštao sam o književnosti i imao sam tu klasičnu fazu - oduševljenje i studije. Živio sam književnost. Na pogrešan način.
Na pravom mjestu i u pravo vrijeme umio sam da kažem ili uradim baš to ne bi trebao da kažem ili učinim. Tako smo rastali ja i književnosti a ugovorili susret ja i novinarstvo.
Lud i zabavan
Iz svojih prethodnih života znam da književnost svijet za sebe, da biografsko nije referencijalno u svijetu proze i pjesništva, ali dajem ja sebi za pravo da Senada Karađuzovića, pisca koji me primorava da na današnjem žaropeku smišljam literarne marifetluke, označim sintagmama: Staloženo lud. Zabavno pametan.
Kad god mi se činilo da tog čovjeka, konkretnije njegovu umjetnost poznajem, on me demantuje. Uvijek se pojavi kao neko sasvim nov.
Njegov iskaz je prepoznatljiv i nakon nekoliko rečenica znaš da je to on, ali je svaka nova pjesma i priča na svoj način neponovljiva. I potrebna.
Ka`etehoimta. Ćovjek bez prošlosti. To je značenje naslovne sintagme te knjige kojoj je Senad ime dao koristeći leksik Jaki Indijanaca na sjeveru Meksika.
Stariji će znati što to znači. Za mlađe me baš briga...Naučiće.
U toj knjizi su neke pjesme s naslovnim motivima ptice, ljubav, zvijezde...U njoj je poetizovani putopis iz Međimurja.
Od davnina, od svog susreta s čudesnom knjigom Stevana Pešića Katmandu, nešto slično nijesam čitao. Naravno, obimom su to stvari koj se ne daju upoređivati.
Senad je , kraćeg daha, ali su , vjerujte, Pešić Nepal a Karađuzović Međimurje, jednako duboko udahnuli...
Toliko o putopisu. A što se pjesama tiče, čitao sam i poznajem tek nešto više od nekolicine koji mogu dobaciti do visina, dubina i mirnoće Senadove pjesme.
On je jedan od nostalgičara koji su trun i pjena propaloga jugoslovenskog svijeta i kojemu se lijepe svakakve prisvojne zamjenice. Prema nekoj skali procjene svako negdje pripada.
Naši, njihovi, moji...Muškarci i žene uz koje se ne mogu održati prisvojne zamjenice najčešće su ludaci ili heroji.
Ako svojatam Karađuzoviča to ćinim jer je on čovjek u vihoru pijanih devedesetih, prohujalih vremena.
Koliko sjutra takvih više neće biti i takve kao on niko nigdje neće naći.
Neka vremena ne opraštaju ljudima kroz čije tekstove i biografije provijavaju spoznaje na aramejskom, farsiju, blagoglagoljivom slovenskom, na latinskom, tibetanskom jeziku...
Prilagodi se ili crkni. Senadu se ne odlazi..
S nama i u nama
Decenijama je Senad Karađuzović s nama i pred nama s književnim djelima koja su goli život i goli ručak.
Neponovljiv za kulturu čitavog ovog prostora od Ulcinja pa do na kraj Boke i od Rumije do Durmitora, on ostavlja trag u vremenu. I s njim svi mi kojima je čovjek brat a ne vuk.
Njegovi su uz stijene pod Rumijom sa sobom donijeli uz knjigu koja počinje riječima Nema drugog Boga oslim Allaha i Muhamed je njegov prorok.
S njom i stoljeća i milenijume meorije predaka koji su se klanjali velikom nebeskom svjetlu.
On je neđe u sebi zadržao odsjaj te davne vjere. On je hodač za Suncem. Svoj hod za Suncem živi Gorke pjesme i gorke priče.
Kugla u kugli
Moj drug Stojan Stamenić skrojio je jednu rečenicu koja zgodno paše uz Senada Karađuzovića. Velikih snova nema bez dugog lutanja u čoškovima od mraka.
Karađuzović je posljednja velika lutalica grada Bara i cijele Crne Gore. U tom malom tijelu koje su stisnule neuralgije i kostobolja smjestio se nesalomiv duh čovjeka koji diše gde on hoće.
Ako postoji ljudsko biće koje bi moglo biti presjek vertikala i horizontala naroda koji su od Indoevropljana do jutros protutnjeli uz obalu Jadranskog mora taj bi neko trebao biti Senad Karađuzović.
Nije on jurodivi Vitmen. On je ubijeđeni budista rođen u tijelu muslimana i utrobi zemlje ortodoksnih hrišćana.
Ako spojite niti svih ljudskih života dobija se dužina njegove mrve vječnosti. To je taj čovjek!
Svijet je nalik točku u točku ili kugli u kugli - tvrdi Nikola Kuzanski.
U svom tom haosu slučajnosti i prolaznosti nekog je zapalo da bude Vlah a nekog da bude Turčin.
Guramo tako milenijumim pa se se u nekom ciklusu ponavljanja i obnove neki među nama rode sa sviješću o prethodnom životu i sahrane mačeve.
Sjedimo ja i Senad Karađuzović. Ja u dubokoj hladovini mog doma, na sred ravnog Lješkopolja. On u Podgradu, na onoj stijeni pod Rumijom.
Zapali smo jedan drugoga. I na račun života tu nas dvojica nemamo “grke”.
Sjedimo nas dvojica. Tako treba. Jer, čemu svi ti snovi, toliko putovanja, toliko pada i sva ta uskrsnuća čovjekova, ako bi to što nas oblikuje bila prošlost, pa bi cijelu vječnost svaki Vlah morao imati svoj Turčina i svaki Turčin svog Vlaha.
Fudbalski je dan. Ne dotičemo se knjiga u koji mudre glave razglabaju grijeh i svetinje ljudske egzistencije. Uz svu svoju nesavršenost pijemo pivo. Ono najbolje. Nikšićko.
I baš me briga za svatove kojima bi do kraja vremena hvatanje za perčine i džamadane trebalo biti noblesse.
Vječnost obavezuje.
- Tagovi:
- Bar
- Senad Karađuzović
- Vlatko SImunović
- Poezija
