Dragan Đurčić: Monografija spomenik zajedništvu, humanosti i solidarnosti
Izvor, foto: Radio Kotor
Nedavno je u Kotoru predstavljena monografija „Vaterpolo plivački klub „Primorac“ na putu kroz svoj prvi vijek“, autora Đorđa Perišića i Dušana Davidovića. U nastavku slijedi osvrt na monografiju umirovljenog vaterpolo poslenika, Kotoranina Dragana Đurčića:
„Spomenici dobra kao spomenici zla čine da narod pamti prošlost i pobuđuju ga da se dobrijema divi i klanja, a zle prezire i proklinje“
Stefan Mitrov Ljubiša „Prokleti kam“, sredina XIX vijeka
Mnogi će se zapitati kakve veze ima Ljubiša sa ovom promocijom? Ima, i te kakve!
Stefan Mitrov Ljubiša je najveći bokeški tribun XIX vijeka, koji je kao predstavnik Dalmatinske provincije u Carevinskom vijeću u Beču prije 16 decenija isposlovao da Zadar, Dubrovnik i Kotor dobiju gimnazije!
Gimnazije su u XIX vijeku dodijeljivane gradovima, a ne selendrama i palankama. Znači, Kotor je grad i apelujem da se tako prema njemu i odnosimo.
U kotorskoj Gimnaziji namještenje dobija i izvanjac Leopold Netović, profesor, koji se lijepo osjeća u Kotoru, gradi porodičnu kuću u Dobroti i sa svojim istomišljenicima osniva Športski klub „Primorac“ u julu 1922. godine.
A što se Ljubišinog lamenta o spomenicima tiče, on ne govori samo o monumentima od granita, mramora, kamena iz Kremone, Korčule i Đurića, ili od bronze, željeza, plemenitih metala i drugih kovina, već to mogu biti i ispisani papiri sa najdužim trajanjem.
Bitno je da narod pamti prošlost!
Ova Monografija za mene je spomenik par ekselans!
Spomenik kome i čemu?
Spomenik svim članovima ŠK „Primorac“, imenovanim i neimenovanim plivačicama i plivačima, vaterpolistima i vaтerpolistkinjama, plivačkim i vaterpolo trenerima i sudijama, funkcionerima i pomoćnom osoblju, vjernim prijateljima (od univerzitetskih profesora do glumaca i oriđinala) i navijačima, znači od osnivača Leopolda Netovića i njegovih saradnika iz 1922, pa do mlađanog trinaestogodišnjaka Luke Nikolića iz 2022. godine.
Spomenik je svim onim koji su doprinijeli stvaranju infrastrukture za djelatnost plivanja i vaterpola – najljepši otvoreni bazen na istočnoj obali Jadrana iz 1954, zatvoreni bazen sa tribinama na obije strane iz 1984. godine, kao i svima koji su te objekte održavali.
Spomenik je stogodišnjem radu i obstojanju jedne institucije sa svoja tri moćna stuba (sportisti, stručni štab, uprava), bez obzira na formalni naziv – ŠK „Primorac“, PK „Primorac“, VK „Kotor“, VK „Primorac-Pima“, VK „Primorac“, VK „Primorac-Jugopetrol“, VK „Primorac“, VPK „Primorac“ sa svojom konstitucijom, normativnim aktima, zastavama, grbovima, himnama, kalendarima i drugim publikacijama, uspjesima i neuspjesima, vrhunskim rezultatima i padovima,
Spomenik je zajedništvu, humanosti i solidarnosti.
Nije to zajedništvo u jednoumlju, već zajedništvo raznih mišljenja i stavova, čija je rezultanta bila boljitak za plivanje i vaterpolo.
Humanost i solidarnost ne samo na riječima, već na djelu – „radni ljudi i građani“ Kotora su se odrekli povratnih sredstava zajma za energetiku u korist finansiranja izgradnje zatvorenog bazena; SD „Kotor“, na čijem su čelu bili kadrovi iz VK „Kotor, organizovao je tombolu čiji se čist prihod koristio za odblokiranje ž.r. FK „Bokelj“; Zoran Gopčević je ustupio svoje pravo prvoimenovanog na listi za dobijanje stana u korist svog kolege Veselina Markovića, koji je bio pred ženidbom!
Naš prijatelj Mladen Delić bi rekao: „Ljudi moji, da li je ovo moguće!?“ Da, u Kotoru!
Takva je bila atmosfera u postpotresnom Kotoru – dobronamjerni entuzijazam i želja da se na ruševinama izgradi još ljepši i poznatiji Kotor, u ambijentalnom i društvenom smislu!
Zar, u to vrijeme, Kotor i Kopar nisu bili dva grada sa najvećim društvenim standardom u SFRJ!?
Narod kaže: „čovjek može napraviti skok onoliko koliko mu daje sredina u kojoj živi!“, a mi kažimo: „kotorski vaterpolo je napravio skok koji mu je Grad Kotor dao!“, pa je onda ovo i spomenik Gradu Kotoru, u punom kapacitetu – građani, teritorija, legitimno izabrana vlast, insignije, istorija, tradicija, ...
Ipak, najveći je spomenik jednoj viziji izrečenoj u krilatici „Kotor vaterpolski centar, Primorac na krovu Evrope!“, njenom kreatoru i glavnom operativcu u realizaciji, te svim njegovim podržavaocima, istomišljenicima i nastavljačima realizacije te ideje.
Kažem jasno – Trifun-Miro Ćirković, kao čovjek potpuno predan svjetskom vaterpolu kojeg je poznavao do u tančine, bio je uvjeren da ova vizija neće čekati vidovnjake i vjekove za realizaciju, već će se realizovati kada se „ispuni punoća vremena“ (zatvoreni bazen i klub na čvrstim nogama), pa treba odmah otpočeti sa njenom realizacijom na nivou potrebnog i mogućeg.
Već 1959. počeo se krčiti put za realizaciju te vizije – vaterpolisti su ušli u savezni rang, a intenzivno se radilo sa omladincima, jer Grad Kotor nije imao mogućnosti da podržava „legiju stranaca“, već je misiju opredijelio „kotorskoj đeci“.
Sedamdesetih godina prošlog vijeka održavani su plivački treninzi u malom bazenu starog „Fjorda“, a u funkciji plaćanja projekta zimskog bazena prodate su klupske prostorije „Brodoimpeksu“.
U maju 1975, nakon štrajka vaterpolista, SSRN je inicirao sastanak štrajkača, stručnog štaba i Uprave VK „Kotor“.
Taj sastanak je bio preloman za sudbinu Kluba, jer su se raščistile mnoge sporne stvari. Miru je ojačana pozicija, a DPZ Kotora je promjenila Upravu, i nova je djelovala do 1980.
Uprava od 1981. do 1987. djeluje u najpovoljnijim finansijskim uslovima, poštujući Zakon o SIZ-u fizičke kulture i Društveni dogovor o statusu i stimulaciji vrhunskih sportista u SFRJ.
Tehnologija upravljanja niskobudžetskim klubom, kao i sportskim asocijacijama u Kotoru, bila je kolektivno odlučivanje i striktno poštovanje konstitucije, entuzijazam, kod odgovorne osobe sabiraju se sve bitne informacije, na osnovu kojih konkretan problem ili zadatak ne rješava ta osoba nego nadležna osoba ili organ predviđen po statutu, a realizaciju kontroliše osoba kod koje se sabiraju informacije.
Morale su biti usklađene prihodna i rashodna strana u godišnjem finansijskom planu.
To je bio recept za uspješan rad! Velika je čast bila biti član uprave takvih kolektiva! Sistem direktorijuma funkcionisao je samo kod kolektiva koji su imali izdašne sponzore.
Prvi sportski rezultat vrijedan pomenute vizije postignut je pod Mirovim rukovodstvom 1977. u Milanu – II mjesto na Evropskom kupu pobjednika nacionalnih kupova, koje je moglo biti i prvo, da austrijski policajac, K&K melanholičar, nije Ferencvarošu poklonio jedan gol u pauzi između I i II četvrtine!?
Miro je „izboksovao“ na Skupštini VSJ 1980. da se usvoji odluka „od 1982. godine I savezna liga prelazi na cjelogodišnji kalendar“, što u prevodu znači „igra se u pokrivenim bazenima“ (koje samo ne posjeduju KPK, JHN i KOT)!
Na Mira se krenulo „drvljem i kamenjem“, a on je lakonski odgovarao „ako sada ne izgradimo bazene, nećemo nikada“!
Miro je 1981. doživio potpisivanje ugovora o gradnji zimskog bazena, što smo i proslavili.
Nažalost, 1. avgusta smo ostali bez Mira, a ostvarivanjem vizije pozabavili su se njegovi nasljednici.
Do tada, najveći uspjeh postigao je Pavle (Vičević, op. Feral.bar) 1985/86. – VK „Kotor“ je osvojio Prvenstvo i Kup SFRJ!
Sjaju tih trofeja pridružili su se i specifikumi – igrači, Stručni štab i članovi Uprave, svi su bili Kotorani, a na 30-tak utakmica niti jedan igrač nije isključen sa/bez prava zamjene!?
Veskova ekipa je osvojila Kup SRJ 2002.
Čaprovoj ekipi su pripale, pored pobjedničkih titula na prvenstvima i kupovima VPSCG, i najzvučnije titule: 2009. Prvaci Evrope i Super kupa, te 2010. II mjesto u Kupu šampiona!
Kod mene ne postoji sumnja da je „Primorac“ dosegao evropski vaterpolo vrh!
A, da li je Kotor bio vaterpolski centar? Pobrojanim izvanrednim rezultatima u bazenu, dodajmo što je još Kotor dao vaterpolu uopšte:
- VK „Kotor“ je od 1977-1991. bio jedan od četiri vaterpolo stuba u SFRJ, a od 1991-2006. jedan od dva u SRJ/SCG, a od 2007. u Crnoj Gori; bez kotorskih vaterpolista i vaterpolo kadrova bili su nezamislivi organi i radna tijela, kao i reprezentacije VSJ i VPSCG;
- osnivani su klubovi u Opštini (Borac, Val, Omladinac, Cattaro);
- organizovani su tečajevi za trenere i sudije;
- sjedište je JŠV (Jugoslovenska škola vaterpola T. M. Ćirković), raznih udruženja klubova i takmičarskih organa, jedne od kancelarija VPSCG;
- četvorica sudija sude na vaterpolo turnirima OI, devetorica su selektori raznih nacionalnih selekcija;
- imamo i člana Kuće slavnih vodenih sportova, ...
Po meni: Kada se „ispunila punoća vremena“, Mirova vizija se ostvarila i operacionalizovala, zahvaljujući njemu, negovim nasljednicima i mnogobrojnim podržavaocima i operativcima.
Velika čast i slava svima!
A stari Latini neka mudruju „et qui curat de pluribus, maximus est asinus“!
Spomenik je i onima koji su shvatili da se mora ostaviti pisani trag stoljetnom djelovanju i time suzbiti zaborav na naše prethodnike, kao i one koji su taj mukotrpni posao odradili.
Ideja o pisanju Monografije potekla je od Uprave VK „Kotor“ u maju 1986. godine, odmah po osvajanju duple krune.
Posao je povjeren Državnom arhivu u Kotoru, konkretno njegovom direktoru, koja je kao Vesna Vrbica bila plivačica u PK „Primorac“, a kao Vičević majka i supruga laureata.
Blažo-Cigo Kaluđerović je posjedovao dokumentaciju od 1922-1958.
No, dokumentaciji od 1959. pa nadalje, nije se moglo ući u trag, pa je Arhiv odustao od preuzete obaveze!?
Od 2015-2017. u „Hrvatskom glasniku“ je objavljen serijal članaka, na osnovu Pavlove dokumentacije od vremena kada je bio igrač zaključno sa 1987. kada je prestao biti trener u VK „Kotor“.
Na ta pisanja reagovao je i Jovica Martinović i dopunio ih svojim sjećanjima. Ovaj serijal je sa pažnjom praćen u Dubrovniku i Splitu.
Đorđe Perišić je od 2019. sa svojim prijateljima razmjenjivao svoja sjećanja na plivačke aktivnosti u PK „Primorac“ do 1959.
U ljeto 2022. na nivou Organizacionog odbora proslave 100-te godišnjice ŠK „Primorac“ iskristala se ideja da se objave monografije FK „Bokelj“ i VPK „Primorac“ u organizaciji tih klubova.
„Primorac“ je odabrao Đorđa Perišića, Dušana Davidovića, Pavla Vičevića i Dragana Đurčića da isprate plivački i vaterpolo sport.
Imenovani su znali da bez pravih dokumenata od posla ne može biti ništa.
Zato je za glavnog urednika i autora imenovan Đorđe Perišić, koji je jedini imao za to reference, a znao je i gdje i kako može doći do nužnih dokumenata.
Đokica je došao do toliko tražene dokumentacije, a za period od 2006. naovamo odlično je poslužila datoteka VPSCG, za čije korišćenje se zahvaljujemo njenom direktoru.
Poslije 15-ak mjeseci serioznog rada, okončana je rabota, o čijim plodovima danas raspravljamo.
Zato je ova Monografija spomenik i njenim autorima, saradnicima i pomagačima. Posjednik stare domumentacije istu je predao VPK „Primorac“!
Hvala i čast svima koji su doprinijeli uspješnom završetku ovog gigantskog poduhvata!
Na kraju, moj lični stav, bez patetike – iskreno izjavljujem da sam ja kao mali čovjek, u 77-oj godini života i 54-toj godini vaterpolskog funkcionerskog staža, presrećan i ponosan što sam dobio priliku da živim u ovom Gradu i služim vaterpolu, od koga sam dobio puno više, nego što sam mu se odužio!
Hvala svima koji su me trpjeli.
Izvinjavam se i molim oproštaj od onih kojima sam svojim (ne)činjenjem nanio štetu ili bol, jer to mi nije bila namjera!
Opraštam svima koji me nisu shvatali, ili su smatrali da se „ne snalazim“ u vršenju svojih funkcija.
Vaterpolo će i nadalje ostati dio mene i posvećivaću mu se koliko budem mogao i umio, okrijepljen društvenom himnom (Tripo Tomas,1922):
„Primorac“ je mladi, junački se bori, protivnika znade snagom da obori!
Živio „Primorac“! Ura, ura, ura!-
