Bar, Crna Gora
23 Nov. 2024.
post-image

Naod Zorić. Na svakom novom radu naslikam znak korona, koja je opasnost za sve nas

Istaknuti crnogorski likovni umjetnik Naod Zorić ne mari mnogo za koronavirus i sve ono što je pandemija povukla za sobom u ova dva mjeseca. Virusom nametnuta izolacija, kaže u razgovoru za Feral.bar, nije mu ništa novo jer preko 20 godina vodi život na sličan način.

-Živim dosta povučen život, posvećen sebi i svojoj umjetnosti, i sve ovo vrijeme pandemije koja je napravila haos, meni nije neki veliki problem što se organizacije života tiče. Ovo je samo jedan još veći podsticaj kreativnog , izazov. Pošto život gledam kao iskušenje, sve mi ovo daje još veću snagu ideje, kreaciju, da bih još više i dublje ušao u suštinu svoje umjetnosti-priča slikar.

U osami , u svom domu u Kolašinu, Naod neumorno slika, crta. Feralu priznaje, sprema se i da počne da vaja. Vrijeme mu je posvećeno stvaranju, ne i klasifikaciji stvorenog: “jer ne pravim slike u ciklusima”, ali....

-...Ali, kad su neke nesvakidašnje stvari, ili pojave koje uzdrmaju narod, ja to zabilježiim na svojim slikama. Sada na svakom radu naslikam znak korona, koja je opasnost za sve nas, tako sam radio i kad je bila NATO agresija, stavljao sam na slike oznaku Target, jer smo svi tada bili target (mete, op.a.)-kaže Zorić.

Na pitanje Feral.bar da li ga možda ovakav kontekst vodi ka apstrakciji, slikar odmah odgovara odrično. U prilog tome i fotografije iz ateljea, platna na štafelajima u novom koloritu donose staru Naodovu tematsku preokupaciju i kosmos koji istražuje.

-Ja sam figurativac po suštini. Interesuje me taj čovjek od samog početka, čovjek koji je sam po sebi tajna največa, kako kaže Njegoš. Učiš ko si, najviše učiš sam.  Figura mi je konkretno u fokusu i ovih mjesec-dva. Uvijek s e trudim da se u slikarstvu nešto mijenjam, jer tako čovjek uči-ne oslanjaš se na znanje i iskustvo, več se razvija moja umjetnost, to je valjda suština. Ima sada tu više figura, pojavljuju se u toj slici više neki ženski likovi. Možda je i ovo vrijeme tako zanimljivo da više dolaze žene do izražaja, ona je valjda ta koja je bitna i koja okuplja porodicu, posebno kod nas, vollm takva patrijahalna društva –navodi umjetnik.

Otkako se u likovnim krugovima čulo za Zorića, od imena mu nije razdvajana riječ crtež. I sad je podjednako posvećen i crtežu i slici, egzekutivno njegov rad ima prepoznattjiv DNK bilo koja tehnika da je u pitanju, ali, na novim radovima, ima promjena. Platno je sada natopljeno novim koloritom.

-Crtež je od početka tu, boja mi zaista nikad nije bila nešto presudno, mad a su kritičari često pored crteža koloritu davali posebno mjesto. Lično, na boju utiče neko neću reči raspoloženje, nego stanje u kojem se čovjek nalazi, stanje duha, stanje intelekta. Nečete istu boju koristiti i prije godinu dana i sada, kada ste stariji za to vrijeme koje je odradilo svoje u vama. Tako se i boja mijenja! Skloniji sam nekim zagasitim tonovima, čini mi se da u takvim bojama ima punoće i da tu mogu da iskažem ono što ja želim. U mom slikarstvu je jako važna emocija, energija, pored crteža koji je korijen svega toga-kaže Naod.

Umjetnik dodaje da će , naravno, sve ovo što sada radi jednom izaći na svjetlost dana, kada napravi sve što misli da zavređuje pažnju. Ipak, poštovaoci njegovog djela moraće još da čekaju: Naod smatra, najmanje godinu dana. Razlog tome možda leži u njegovoj ponovo probuđenoj umjetničkoj ljubavi .

-Sad, u nekim razmišljanjima, vraćam se počecima, da radim na skulpturi. Ona mi je kao studentu bila velika ljubav, bio sam jako darovit za skulpturu po priči mojih profesora, vjerovatno je trebalo neko vrijeme da crtam, i opet je to sazrilo u meni. Od materijala volim glinu da modelujem, i to poslije da se lije u metalu, bronzi, to mi je nekako blisko mojoj poetici. Brzo radim, u šali kažem da brzo mislim dok crtam i slikam, i nemam živaca da skulpturu čekam u nekom drugom materijalu-kaže naš sagovornik.

Neraskidiva spona Naoda Zorića sa Barom je Stari grad, među čijim je zidinama stvarao dugo i svoja djela i svoju reputaciju posvećenika umjetnosti, i svoja prijateljstva sa Baranima. Sa radošću je dočekao vijest da je u Palati 85 privedeno kraju uređenje Kreativnog “Haba”, rezidencijalnog umjetničkog kompleksa .

-Takve vijesti me uvijek obraduju, čine mi veliku radost jer sam tamo proveo 13 godina, od kojih sam sedam-osam godina bio sam. Stari grad Bar je prelijep, ali, ako se nešto ne dešava u njemu, ako nema života, ako je samo arheologija, to nije to. Svako od dešavanja i život u njemu čine ga još većim, on tada živi. Što je moj prijatelj govorio, ovo je grad kad vidiš štrik, da se na njemu suši veš-zaključio je sagovornik Feral.bar.

Emocija

-U mojim slikama se trudim da emociju izvučem do maksimuma . Ona mi je najvažnija, a onda je sa tim povezano neko obojenje, kolorit u slici, ima dosta tamnih tonova... To ljudima bude nekako teško, a ja mislim da je u težini mudrost, u težini je spasenje, u muci je pronalaženje nekih istinitih vrijednosti-ističe Naod.

 Crtež-matica 

-Koju sam najvažniju tajnu otkrio iz starih slika? To je naravno crtež, koji me je pratio od prvog dana. Nije on bio samo proizvod nekog mog svjesnog stanja, to je uvijek bilo nešto jače od mene, nešto što je moja osnova, najvidljivija, najkarakternija, najjača. Taj crtež je u stvari glavna rijeka mog slikarstva. Sve ostalo-boje, drugi elementi... to su samo njene pritoke-kaže Zorić. 

Izolacija

-U ovih mjesec i po dana mi ništa zaista ne nedostaje, sem da obiđem majku, pođem na selo koje je meni jako važno. Tu sama krenuo u život, naučio hodati i pričati. Dijelom nedostaje putovanje, da čovjek negdje ode kad se umori, da popiješ času vina i vidiš prijatelje, ali, nije to ništa dtramatično , to je nešto na što se ljudi naviknu-kaže Zorić.

Biografija

Rođen 1968. u Đurđevića Tari, Zorić je član prve generacije cetinjskog FLU na kojem je diplomirao slikarstvo 1993. u klasi akademika profesora Dragana Karadžića, a 1995. završio je postdiplomske studije na FLU u Beogradu kod profesora Radomira Reljića. Dobitnik je prve nagrade za crtež na FLU Cetinje 1991, nagrade za sliku na XXV Hercegnovskom salonu i prve nagrada za sliku na FLU Cetinje 1992, te nagrade "Milunović, Stijović, Lubarda“ ULUCG za sliku 2007. Živi i radi u Kolašinu, radovi su mu u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama, izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inostranstvu . Prije dvije godine “Obodsko slovo” i “Štampar Makarije” objavili su mu luksuzno opremljenu monografiju povodom prvih 30 godina rada,