.jpg)
Pismo Mileni
Izvor: Bar info
Autorka: Jovanka Ljubenko Matunović
Foto: Privatna arhiva
Grad je, kažu, mjesto u kome žive anonimni; konglomerati sudbina, bezimeni trkači za mjesečinom, neznanci na stazi koju dijelimo posvećeniji od svakog stana, kuće i ograde podignute prema tek doseljenom vlasniku odbjegle lične sudbine.
Sudbinski upućeni na neznance, obdareni božanskom iskrom da se moramo vezivati za pojedince, za osobene i osobeno drage iz nepoznatih razloga. E, tu si, moja Milena.
Gledam te dok mašeš meni i mom izlogu, dok mi šalješ poljupce i dok te privijam u trajni spomenar i dok te grlim kao najdražu nerođenu kćer.
Bože, moja lijepa i zlatnom kosom darovana udavača, vjerenica, lice koje će me, ne znam zašto, trajno progoniti u ovom gradu poraslom do anonimusa, pridošlica, prolaznika, slučajnih prijatelja.
Prijatno me, prerano odbjegla princezo, vezuješ za onu drugu tvoju imenjakinju, Barili, koja je nakon jahanja na moćnim sapima od posljedica pada trajno odjahala među anđele i nebeske kolodvore.
Nisi ni ti na moju žalost propustila priliku.
Čitam: Milena Lukšić Đurović, poslije duge borbe, preminula u četrdeset i kojoj godini.
Nema turobnijeg rama u koji si mi, kao u inat, smjestila posljednji široki osmijeh, svilenu maramu i najtopliji pozdrav.
Pozdravljala si me za života na način koji ne mogu opisati. Možda mi obični neće ni vjerovati.
Šarmantnu, mladu profesorku engleskog jezika iz Bara, zaljubljenu u umjetnost i slikarstvo, u život, u ljubav i radost, upoznala sam ovdje u galeriji koju si pohodila mimo drugih.
Zavoljela sam, moja Milena, to tvoje drugo i drugačije, tu toplinu koja se širila iz očiju, pokreta, želja i nadanja.
Darivala si sebe slikama umjesto miraza. Saznala sam da se udaješ, moja najdraža nevjesto u Baru. Bilo je to prije desetak godina.
Izvini, možda sam se pogubila u vremenu, ja sam iz one pjesme, moja Milena, oprosti ako sam pobrkala datume, ako sam previše nasložila u hodniku sjećanja iz koga sebično izvlačim tvoj lik pokušavajući da trajno podmladim sebe i naše susrete.
Čudila sam se još za tvog kratkog života zašto ti se toliko radujem; mašem, otpozdravljam, smijem, a da nikada nismo podijelile biografije, tajne, tračeve.
Ništa izuzev grada Bara koji mi te darovao kao najbolji primjerak sebe i poznanstva koje se voli onako bez mjere i interesa.
Ko mi te je smjestio u okvir od koga nema tužnijeg – među starce i neznance?
Zašto stojim iza pohabanog izloga života kad znam da mi ne možeš mahnuti?
Ukrali su ti osmijeh, a ja sa kamatom naplaćujem nevjericu i bol. Iz barskog Katapulta, kao da refrenom umotavaju decembar uz onaj vjetar koji zagrli grad i okameni srce.
Rado bih ti korake prevela u taktove, a pozdrave u odmahivanje sudbini, ali ništa ispred turobne table i rama ne mogu da uradim.
Kao u inat, prilazi mi barski starac, negativac uglednog imena, srećan, veli, što ga na njoj još nema.
Bahatim se duhom i iznenadnom osionošću, pa te moj anđele štitim od naših živih ubjeđenja da je nekima bilo vrijeme, a tebi sudbina.
Prizivam onaj kolodvor na kojem prolaze moje otpisnice u ramovima, vlasnice slika, sačuvanih u škrinjama umjesto miraza, vaskrsle u prasku svjetlosti, u barskom jutru kad se vjetrovi, u galopu, nadmeću za sunčan dan.
Dani već prolaze, januar 2024, nadmeće se za drugu polovinu. Zbunjuje smjena na nebeskoj straži – uozbiljena i smjerna.
Ne mogu anđeli da ti urame osmijeh jer te pohode smrtnici poput mene i razvlače tanane niti kojima si nam sijenčila živote.
Nema te, moja Milena, ispred izloga Vege, a znaš da sam je tako u inat kockarima i kladionicama nazvala još 2000. u slavu najsjajnije zvijezde u spektru.
Istina, mi ovdašnji još se kockamo sa životom umjesto onog starca što ispred table umrlih, u ulici Maršala Tita, naplaćuje danak posustaloj i jeftinoj radosti što je, eto, živ, a ja kao kažnjenik sričem tvoju biografiju i slažem imena između tvog i mog Božića, 4. januara 2024. varniče iskre, rumene lica tvojih anđela, tihuju mudraci i zbore glasovi u horu oda kojima ne razumijem značenje.
Znak je i u imenu, tvrdi latinska poslovica, kojom me je trajno odredila profesorka Olga Marojević.
Pred katedrom, još znam da ustanem i utoliko mi je tužnije što nisi sa druge strane dnevnika za ovu tvoju generaciju, mladež, desetine đaka i studenata, koji bi se, sigurna sam, tek sjećali tebe kao ja, đak generacije, mojih bližnjih iz ulcinjske generacije od prije toliko decenija.
Darovana vremenom, skladištim trajanje, iz nagomilanog iskustva slutim da je opet, po onoj latinskoj, i tvoj Darko bio darovan bićem isatkanim od najnježnijih niti poput plavičaste, svilene marame koja mi svileni ovaj januar i briše suze ispred okamenjene table da ovaj grad nesmetano upije tugu što je trajno izgubio još jednog mladog, uglađenog i osobenog profesora.
U muškom rodu, moja Milena, oslovljavam ti znanje i zanimanje, uokvirujem ljepotu i posvećenost s namjerom da trajno zabranim površna, patetična sjećanja koja više veličaju iluzije od istina.
Istina je: Milena Lukšić Đurović, profesor, Darkova supruga, Vasilijeva majka, satkana od nasušne duhovne ljepote, obavezala me na zapitanost zašto i zašto prerano.
Žena iz susjedstva , drugarica po duši, izgnanik iz običnog gradskog rama, ko sam bila u kratkom životu Milene Lukšić Đurović?
Čime sam zavrijedila osmijeh koji mi razbija izlog i ruku koja mi maše kad se najmanje nadam? Zašto je slike iz moje galerije prilagala za škrinju porodičnog blaga?
Koliko su joj značile moje riječi u radosnici ovozemaljske odluke da bude supruga, majka, pa tek naknadno ispisnik nekog zanimanja?
Jesam li ostala trag u duši koja se ovog 4. januara preselila u carstvo nebesko? Sebična sam jer živi trajno baštine samo ono čemu su dorasli. Putujući su nedokučivo mudriji.
Mudro nas napuštaju samo darovani smislom. Smisleno obilježeni pale lampice na preostaloj stazi ovozemaljskog postojanja.
Ispred table, u mojoj ulici, stanuju oči i suze-ne prihvatam Mileninu maramu jer je i ne mogu dohvatiti. Ne znam kome pripada.
Ne razumijem zašto je odnosi hladan barski sjeverac ove tek rođene godine. Tačno. Živi ništa i ne razumiju. Samo se trude i igraju prolaznog života.
Hvala ti za blagoslov da ramove svih svojih slika oivičim tvojom radošću, da zlatnom pramenu priložim najbolji izlog i da ga ovog januara, kažeš, razbijemo praskom tvog posljednjeg osmijeha.
Poslala si mi zvijezde padalice, moj anđele, i kažnjavaš me ovom bijednom tablom umjesto zdravice.
Dozvoli da budem ohola i da nazdravim tvojoj ljepoti i mladosti – da te bar na mah prevarim vjerom da si mi živjela između dva Božića i da si zaboravila da se u krošnji mog starog bora, galerije Vega, u ulici Maršala Tita, još gnijezde ptice.
Ne znam, Milena, zašto si prije svih odlepršala, obavijena prvim plaštom januarske studeni kada si znala da u Baru ona traje samo tren i da se sunce nanovo rađa u tvom osmijehu.
Šta ću sa dlanom i tvojom rukom ispred galerije? Gdje da sakrijem blago koje si mi darovala dok si prolazila, dok su od časa do časa, zvonila zvona tvoje mladosti koju ne znam kako će opisati?
Ja još stanujem u pismima, čitam između redova, brojim decenije i duboko vjerujem u korake tvog Vasilija, u sliku koju si skrila u plavu maramu i šapućeš oblacima iznad Rumije da te ne zaborave.
Ne slušam, mlada profesorko. Već sam se upisala u spomenar Milene Lukšić Đurović. Ne opraštam ti ovu tugu ni zagrljaj barskog sjeverca. Vile su te zauvijek izmjestile, moja Milena.
- Tagovi:
- Bar
- Milena Lukšić Đurović
