Stefan Đukić: Kapitalistički pogled na stvarnost je problematičan
Izvor: Dan
Autorka: Živana Janjušević
Foto: TV Vijesti
"Partija pasijansa" naslov je iza kojeg se krije nova knjiga Stefana Đukića koja je izašla nedavno u izdanju beogradske "Sumatre", a u kojoj su 52 teksta koja čekaju na "otvaranje".
Iako Đukića šira javnost prepoznaje kao analitičara aktuelnih zbivanja na javnoj sceni, u ovoj knjizi eseja, autor se vrlo često vraća svom pozivu - filozofiji, obilatno se služeći njenim spoznajnim aparatima.
Pritom, ne gubeći iz vida ni potrebu za književnim izrazom i manirom, vodeći čitaoca kroz predjele duhovne, društvene, političke, lične, umjetničke, religiozne, smještajući ih kao pravi putopisac, u konkretne prostore i vrijeme.
Pored filozofskog sukusa, kao i pored činjenice da Đukić subjektivno sagledava fenomene, unutar okvira lične aure, s knjigom se lako povezuje svaki čitalac, bez obzira na bliskost s Đukićevim stavovima. Jer, životni su, u punom značenju riječi.
Kroz knjigu pokušavate na filozofski način odrediti poziciju čovjeka u savremenom svijetu. Istovremeno, često čujemo da se ljudima danas štošta događa jer filozofi nemaju značajnu ulogu, da nedostaje njihov kritički korektiv. Koliko daleko se čuje danas riječ filozofa?
Naslovnica knjige Stefana Đukića, foto: IK "Sumatra"
– Mislim da se ne čuje predaleko, ali, mislim da je to odluka samih filozofa, i to nije dobra odluka. Ali, to nije nešto novo.
Marks, prije 150 godina kaže - "filozofija je posmatrala, vrijeme je da djeluje", samo ga niko nije čuo.
Znači i Marks je primijetio isti problem i to ne u onom platonovskom smislu gdje su filozofi kraljevi i tako dalje, već u smislu jače društvene djelatnosti.
Pitao me je poznanik kako bih definisao šta je filozof. I to je zanimljivo pitanje u smislu da li je filozof onaj ko se bavi filozofijom, onaj ko i praktikuje filozofiju, ili i neki "laik" može biti filozof.
Mislim da je danas filozof samo onaj ko se akademski time bavi, ali, svako ko je studirao filozofiju, ona ga je izmijenila. Da ne kažem kao da uđete u neki kult.
Dakle, svaka stvar koju posmatrate, čime god da se bavite, što vidim po mojim bivšim kolegama, uvijek tražite neki dublji smisao, i od tog traganja prosto ne možete pobjeći.
Samim tim, nije to neko moje nasilje, da kroz knjigu moram da ubacim Hegela ili Hajdegera ili Sartra, već prosto, jedno oruđe mog razmišljanja koje je ušlo kroz obrazovanje, kojeg se nikad neću osloboditi, i što me čini vrlo zadovoljnim.
Ipak, filozofija nije nešto što je ograničeno samo za ljude koji se time bave ili su to studirali.
Prosto, filozofija ne uzima stvari zdravo za gotovo, kritički ih posmatra, čak i kritičkije nego ljudi iz nauke, i možda zbog te kritike filozofi i ne bi mogli mnogo stvari da urade, zato što bi se zaglavili u kritici.
Ali, makar bi mogli da prevaziđu, i to je bio jedan od ciljeva u knjizi, da nađem gdje smo sve sebi stavili obrasce, kategorije, obaveze, a da one stvarno ne postoje u svijetu.
Jedna od tema jeste, ne samo trošenje svih resursa, već i trošenje vremena. Pitanje vremena koje uvijek okupira čovjeka, naročito u pogledu njegove ograničenosti u beskonačnosti. Možemo li reći da je danas to pitanje još izraženije?
-Ja sam tu možda pisao malo i autoterapeutski, jer imam problem s tim, ne u vidu uzaludne potrošnje vremena, nego pretjerane optimizacije.
I vidim da u tome nisam usamljen - da moram, da moramo idealno potrošiti svoje vrijeme. Navešću banalan primjer.
Ako odem na more, sam ili sa djecom, s porodicom, uvijek isto razmišljam koliko sam "redova" tamo-vamo isplivao, jer, kad sam već tu, `ajde da iskoristim nešto za svoje zdravlje, umjesto da prosto uživam u tome.
Znači, čak i tu, gdje se radi o čistoj razonodi i uživanju, moram da računam koliko sam toga mudro iskoristio.
Nema više (starogrčke) dokolice, iz koje dolaze naravno i ideje.
I zato se u jednom tekstu direktno bavim time kako smo došli do toga da poštujemo samo kapitalistički manir ispunjavanja uslova, ispunjavanja ciljeva, zadatak - cilj, zadatak - cilj, idemo tako, idemo tako, sve dok dođemo do penzije i onda šta ćemo, onda ćemo da živimo.
Postoji možda nešto u ljudskoj prirodi što nas tjera da tako gledamo, a život nije takav. Naravno, i društvo u kojem živimo, globalno, tjera nas da budemo vrijedne radilice.
Koliko je to vezano i s pojavom potrošačkog konzumerizma, čak duhovnog konzumerizma, naročito vidljivog na društvenim medijima - mrežama?
-Sada imamo i situacije vezane za duhovni konzumerizam, gdje se pita koliko i da li smo pročitali u ovoj godini dovoljno knjiga, da li smo pogledali dovoljno filmova, gdje se neuspjehom smatra ako si pročitao deset a ne 30 knjiga, recimo.
I to je taj kapitalistički pogled na stvarnost, i taj način života definitivno je problem. Problem sa konzumerizmom je dvojak.
Imamo s jedne strane želju za nekom novom stvari i onda radimo, onda dajemo sate našeg života da bismo dobili tu neku stvar, a imamo i onaj suprotni, koji nije ništa manje loš, gdje radimo, radimo, radimo, i onda da bismo se osjećali bolje što smo potrošili to vrijeme, kažemo sad ću sebi da priuštim novi kaput ili novi kompjuter, tako da bismo sebe opravdali zašto smo radili to što smo radili.
Bavite se i pitanjima identiteta, u najširem smislu. Čini mi se da je danas s tim skopčano i pitanje političke korektnosti. Koliko smo se danas pogubili s ovim pitanjima, ili u njima?
– Mislim da se klatno okrenulo na drugu stranu, da se vraća u neku normalnu. Bio je jedan dugačak period gdje se mislilo da može da se kaže šta god hoćete.
Što bi rekli Amerikanci - I‘m telling it like it is, ja govorim kako jeste, imam ja pravo da kažem.
No, čini se da je to služilo više dominiranju nad nekim drugim grupacijama, identitetima i slično.
Sad se okrenulo klatno na drugu stranu - da ne mogu da kažem nikako. Mislim da će se to izbalansirati i da će to naći svoju pravu mjeru.
To je možda i mjesto gdje je meni Aristotel jako blizak, gdje govori u svojoj etici da je vrlina prava mjera.
Znači, vrlina nije ni prevelika odvažnost, ni prevelik kukavičluk, nego je hrabrost negdje između, ona nije matematički na sredini, iako mi težimo tim matematičkim sredinama.
Identitet mi je jako interesantan, jer smatram da svi stalno i tragamo za svojim identitetom, da smo jako rijetko načisto sa time šta je naš identitet, i da između ostalog smo i zato bili skloni, a skloni smo i dalje, da budemo izmanipulisani od onih koji žele da nam prodaju neki identitet.
Naša je potreba, čežnja da pripadamo, normalna.
Možemo li mi reći da živimo najbolje što možemo?
– Stvarno mislim da živimo najbolje što možemo, i da ništa naše vrijeme nije ni gore, ni bolje od nekog prošlog.
Volim da citiram Terija Pračeta, iz njegovog romana "Pokretne slike", gdje kaže da je čovjekovo traganje za smislom života kao da ste ušli u bioskop petnaest minuta poslije početka filma, pokušavate da shvatite šta se dešava, niko neće da vam kaže, ne znate na koji ste film ušli, i vi sada nekako do kraja pokušate skapirati, i taman kad ste stigli do kraja i shvatili, kraj.
Takav je negdje i život, kao da smo upali, jer jesmo. Samo upadamo u jedan moment i pokušavamo da se snađemo sa svime što možemo i mislim da radimo svi najbolje što možemo-.
Filozofija nije spas od totalitarizma
Živimo u vremenu kada su različiti totalitarizmi i ideologije sve glasniji. Sistemi i ideologije koje ne trpe kritiku, zalažući se deklarativno za uspostavljanje reda i harmonije. Da li je moguće prevazići jedno takvo stanje, i to samo u demokratiji?
– Filozofija nije spas od totalitarnih režima, sjetimo se Ničea, njegovog učenja koje je bilo ideološki osnov nacional-socijalizma, ili Hajdegera koji je bio član Nacističke partije i na vrlo visokoj poziciji, a i danas neki filozofi nekritički prihvataju neke imperijalne tendencije i ratoborne, ratno-huškačke parole, recimo Habermas, Bernhard, Levi.
Filozofija nam nije garancija za bilo šta dobro u tom pogledu, sve zavisi od filozofa i od čovjeka. Imamo s druge strane i pojave koje su apsolutno drugačije, koje su progresivne, slobodarske.
U pogledu demokratije često se uzima to staro tumačenje platonovsko i aristotelovsko, gdje se demokratija smatra lošim sistemom, ili, najboljim od svih loših.
Pa se onda kasnije tu uklapa Čerčilovo - ali bolji nemamo.
Mislim da to treba na jednom ličnom nivou shvatiti, odnosno vremenom u kojem su oni živjeli i ono čemu su prisustvovali, i da se demokratija često pretvarala u tiraniju zavedene većine, zbog čega je i kritikovana.
Ali, ni u kom slučaju ne bi bili protiv neke vrste demokratskog društva, kada bi mogli da pogledaju i razvoj političke misli-.
Dobro je osvijestiti potrebu za kategorizacijom
Pričali ste, pisali o potrebi uspostavljanja harmonije i reda. Da li nam je zato potrebno i neko razvrstavanje u fioke?
– Pokušao sam kroz knjigu i generalno kada razgovaram o tim temama da objasnim da su kategorije naše fikcije, ali da su nam one potrebne.
Još je čini mi se Kant objasnio, da čovjekov razum funkcioniše u kategorijama.
Mi sve kategorizujemo po kvalitetu, kvantitetu, o svemu što razmišljamo, razmišljamo kroz kategorije. Zato sam ja razmišljao o tim stvarima na taj način.
Ne mogu da lažem pa da kažem ja sam na višem nivou, ja sam osviješćeni, ja sam Sidarta, ja znam bolje.
Ne, ja sam isto kao i svako drugi, ali mislim da je dobro biti svjestan toga, jer kad smo svjesni toga da kategorizujemo, kad smo svjesni da tražimo red u haosu, onda nam je prosto lakše kad nas obuzme ili kad naiđemo na nešto što se ne može kategorisati, da ne odbacujemo to, da mu ne smanjujemo vrijednost time što ćemo ga na silu ubaciti u fioku, već što ćemo ga proživjeti i primiti u sebe podjednako-.
- Tagovi:
- Stefan Đukić
- Filozofija
