Bar, Crna Gora
22 Apr. 2024.
post-image

Ćulafić: Crnogorska manjina u svijetlu popisa u Albaniji

Autor: Marinko Ćulafić, predstavnik crnogorske manjine u Savjetu Republike Albanije

Foto: Privatna arhiva

Crnogorci su jedna od najstarijih manjina u Albaniji, koja vjekovima živi u gradu Skadru i okolnim selima.

Važne podatke o ovoj manjini i imovini koju je posjedovala u vrijeme prije turske invazije nalazimo u publikaciji F. Cordignana "Catasto veneto di Scutari registerum Concessionum 1416-1417",  ali, svakako najvažniji dokument tog perioda je detaljna knjiga zemljišnih knjiga i popisa stanovništva u sandžaku Skadar 1485.  koji je izvršen nakon pada dvorca Rozafat i zauzimanja Skadra od strane Turskog carstva 1479.

Prezentaciju i objavljivanje ove sveske na albanskom jeziku izvršio je istoričar Selami Pulaha uz podršku Instituta za istoriju Akademije nauka Albanije 1974.  (vidi "Defteri i regjistrimit të Sanxhakut të Shkodrës i vitit 1485", Tirana 1974 - objavljeno na albanskom i francuskom).

Stvaranjem novih država na Balkanu krajem 19. i početkom 20. vijeka, postojao je stalni napor da se homogenizuje i poveća nacionalna kohezija u ovim državama, uz napore za potpunu asimilaciju manjina koje tamo žive.

U Albaniji je albanizacija slovenskih i grčkih prezimena počela još od popisa stanovništva koji je 1918.  izvršila austrougarska vojna uprava koja je okupirala Albaniju tokom I Svjetskog rata.

Njihov dugoročni cilj je bio jačanje albanskog faktora na Balkanu.

Prilikom ove registracije, okupatorska austrougarska uprava je primorala albanske građane da iz svojih prezimena uklone nastavke "vič, ić, ev, os, dhis, aqi, ev, of".

1921. godine, na Mirovnoj konferenciji u Ligi Naroda, jedan od uslova koji je Albaniji postavljen da postane članica ove organizacije bio je priznanje i proglašenje nacionalnih manjina.

Tadašnja albanska Vlada je u Ligi naroda izjavila da zakonom priznaje dvije nacionalne manjine, grčku i crnogorsku.

Međutim, nastojanja da se crnogorska manjina asimiluje nastavljena su i za vrijeme Zogovog režima, posebno nakon razmjene stanovništva prema međunarodnim sporazumima Kraljevine Albanije i Jugoslavije.

Tako je, prema okružnici od 4. aprila 1934.  koju je zamjenik ministra unutrašnjih poslova Rauf Mico uputio svim prefekturama, naložio hitnu promjenu svih prezimena čiji nastavci nisu odgovarali etimologiji imena i prezimena na albanski jezik, i njegovim gramatičkim pravilima.

Povodom popisa stanovništva, svi albanski državni službenici dobili su zadatak da prezimena albanskih državljana sa nastavcima "vič, ić, ev, os, dhis, aqi, ev, of" promijene u nastavke "aj, i, a".

Od tog trenutka, službenici albanske administracije vodili su računa da prilikom izdavanja pasoša, dopisnica, izvoda iz matične knjige rođenih, umrlih, vjenčanih i drugih dokumenata ne upisuju prezimena albanskih državljana crnogorskog, grčkog i dr. sa gore navedenim sufiksima.

Državni uredi ne bi trebali prihvatiti nikakve dokumente koji sadrže prezimena ove prirode.

Takođe, prema ovoj odluci, obrazovne ustanove nisu smjele registrovati učenika sa crnogorskim ili grčkim prezimenom koji su u suprotnosti sa ovom politikom.

Čak su i državni službenici crnogorskog porijekla morali da preduzmu mjere za promjenu prezimena.

Isto tako, počela je albanizacija naziva prodavnica, hotela, privatnih firmi, kafana, itd. koji su nosili natpise ili reklame sa sufiksima "vič, ić, ev, os, dhis, aqi, ev, of", koje treba zamijeniti imenima koja se završavaju nastavcima "aj, i, a".

Vrijedi istaći činjenicu da je u okviru ovih mjera iste godine (1934.) zatvorena i posljednja škola na maternjem jeziku crnogorske manjine u Vraki.

Kao rezultat ove politike, na teritoriji Skadra, sve porodice crnogorskog porijekla bile su prinuđene da mijenjaju imena i prezimena.

Ovo objašnjava i činjenicu da su danas u Skadru i selima u kojima živi crnogorska manjina prezimena crnogorskih porodica prilagođena albanskom jeziku sa sufiksima „aj, i, a“, kao što su „Sekniq-Sekaj“, „Mandiq -Mandia", "Osmanagiq-Osmanaj", "Dervišović-Dervišaj", "Stanič-Stani", "Suknić-Sukaj", "Kadić-Kadia", "Mistović-Misja", "Stajkić -Stajka", "Radović-Radoja ", "Pajović-Pajovi", "Vuksanović-Vuksani", "Lekić -Lekaj" i mnogi drugi.

Poslije II Svjetskog rata, a posebno nakon prekida odnosa sa Titovom Jugoslavijom 1948.  mnoge crnogorske porodice došle su u Albaniju kao politički imigranti koji su protjerani i nastanjeni uglavnom u glavnim gradovima kao što su Tirana, Elbasan, Drač, Skadar, Korča, Fier, itd.

Ove porodice su na neki način održavale međusobne veze i nastojale da sačuvaju svoj identitet i običaje, ali brakovi sa Albankama, nedostatak vrtića i škola na maternjem jeziku imali su svoje posljedice.

Druga i treća generacija gotovo su izgubile govorni jezik, ali su, s druge strane, nastojale da sačuvaju svoj identitet zadržavajući crnogorska imena i prezimena.

Godine 1975. bio je još jedan pokušaj da se promijene nazivi "neprimjereni" ideologiji tadašnjeg komunističkog sistema, što je naravno isključivalo imena Slovena ili drugih manjina.

To je inače poznato kao dekret Hadži Llešija, bivšeg predsednika Predsedništva Narodne skupštine u to vreme.

Kroz dugogodišnju borbu za opstanak, vrijedi istaći činjenicu da se sve crnogorske porodice koje žive u Republici Albaniji sa ponosom izjašnjavaju o svom porijeklu, časne su porodice i iz njih su iznikle istaknute ličnosti koje su ostavile trag na albanskom jeziku.

Takođe, crnogorska manjina je uvijek živjela u potpunoj harmoniji sa albanskim stanovništvom, postajući most između Albanije i Crne Gore.

 Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Stav" nisu nužno i stavovi redakcije Feral.bar.