Bar, Crna Gora
27 Dec. 2024.
post-image

„Zračak nade“ sija srcem

Autor: Radomir Petrić

Foto: Feral.bar

Bar je ugostio dvodnevnu radionicu u sklopu projekta „Ostvarivanja prava bez diskriminacije djece sa smetnjama u razvoju i osoba sa intelektualnim invaliditetom kroz edukacije i inovativne servise podrške životu u zajednici“ koji realizuje pljevaljsko nevladino udruženje roditelja djece sa teškoćama u razvoju „Zračak nade“ u partnerstvu sa Nacionalnom asocijacijom roditelja djece i omladine sa smetnjama u razvoju „Nardos“. Posjeta novinara Feral.bar učesnicima radionice bila je prilika da se iz prve ruke spozna veličina predanosti i plemenitosti instruktora koji rade sa ovim mladim ljudima, kao i količina optimizma i hrabrosti da se suoče sa svim životnim izazovima, kojima zrače polaznici radionice...    

Nova znanja i vještine u Baru su sticali šestoro mladih iz pet udruženja koja čine „Nardos“-dva iz Podgorice, i po jedno u Bijelom Polju, Tuzima i Pljevljima, kao i njihovi asistenti, odnosno roditelji u pratnji- ukupno 15 polaznika obuke.

Ucesnici obuke sa istruktorkama, foto: Privatna arhiva

-Ovaj projekat je pdržalo Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava (MLJMP) i mi ga realizujemo 12 mjeseci, odnosno čitavu 2023. godinu.

Jako nam je bitno da ovi, i projekti koji imaju slične ciljeve, imaju podršku Vlade, odnosno ministarstava, jer su direktno upučeni na naše korisnike, djecu sa smetnjama u razvoju i odrasla lica sa intelektualnim invaliditetom.

 Posebna vrijednost konkretno ovog projekta je baš to što su sve aktivnosti usmjerene na lica sa intelektualnim invaliditetom jer je taj invaliditet nekako još uvijek po strani, najmanje je vidljiv  i ova lica su nekako na najvećoj margini našeg društva-priča za Feral.bar Sanela Žiga, koordinatorka na projektu i jedna od instruktorki na ovoj edukaciji održanoj u hotelu „Princess“.

Ova dvodnevna edukacija za omladinu sa intelektualnim smetnjama bila je posvećena  njihovim pravima koja proističu iz Konvencije UN.

Žiga napominje da je jako važno osnaživanje i obučavanje ovih mladih ljudi sa intelektualnim invaliditetom da  pričaju sami u svoje ime, „da vrlo jasno znaju svoja prava i svoje obaveze“.

-Naravno, ova edukacija je bila osmišljena tako što su sve radionice i sav materijal koji smo prezentovali bili adekvatni njihovim mogućnostima, što znači da je sve adaptirano, od svake igrice do svake radionice-dodaje Žiga.

Alisina želja da bude frizerka sada mnogo ostvarljivija

Jedna od polaznica edukacije u Baru bila je i Alisa Isakovič iz Podgorice.

Ova dvadesetdvogodišnja djevojka je zajedno sa ostalim učesnicima obuke pored ostalog učila kako da razgovara sa potencijalnim poslodavcem, kako da se predstavi i šta sve može da traži, u skladu sa Konvencijom UN.

Ne krije da joj je ovo bilo veoma lijepo iskustvo:

-Ovo mi je prvi trening koji pohađam, i bilo mi je fino ova dva dana u Baru.

Učila sam o tome koja su moja prava, kako se radi intervju za posao. Nisam to radila prije, a išla sam već na neke kurseve-kaže Alisa za Feral.bar.

Naša sagovornica je ranije pohađala kurseve šivenja, „dizajna i rada sa noktima“.

-Kod majke sam radila frizure i prala kosu, i najviše bih voljela da radim kao frizerka-kaže ova vedra djevojka, koja je imala asistenta, ali samo dok je bila u osnovnoj školi.

Za osmjeh i veći nivo samopouzdanja Alise i svih ostalih učesnika obuke, sa svojim koleginicama instruktorkama bila je zadužena Svetlana Dujović, spiritus movens „Zračka nade“.

Inkluzivno budžetiranje jako važno

-Pored Sanele i mene, instruktorke su bile i Sabra Dečević i Lejla Kalajdžija.

Nama je jako važno da podignemo polaznicima obuke njihoe kapacitete, da sami govore u svoje ime i u ime svojih kolega sa invaliditetom, dok su roditelji obučavani da pružaju asistenciju u samozastupanju ovih mladih osoba.

Razgovarali smo o preprekama u zapošljavanju, zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj zaštiti, dali neke predloge kako bi se to moglo riješiti u budućnosti.

Govorili smo i o inkluzivnom budžetiranju jer je ono jako važno, prije usvajanja budžeta mora se dogovoriti koji će aspekti biti uključeni za finansiranje potreba OSI-priča za Feral.bar Dujović koja je i osnovala „Zračak nade“ i godinama bila na njegovom čelu.

Dujović ističe da je bilo riječi i o tzv. ranoj intervenciji „koja je jako bitna za malu djecu sa smetnjama u razvoju“.

Ona naglašava da je ova Konvencija UN jako značajna jer je u ovoj oblasti „najveći akt u Crnoj Gori, pošto je ratifikovana kod nas 2009. godine“.

-U skladu sa time, dužni smo da obezbijedimo sve uslove za osobe sa invaliditetom (OSI),  za njihovo učešće u životu zajednice-poručuje Dujović.

Dug put do vidljivosti u društvu

A koje je danas mjesto ovih osoba u društvu?

Sanela Žiga odgovara-mnogo vidljivije nego prije, ali, uvijek može i mora bolje.

-“Zračak nade“ je već 20 godina prisutan u našoj zajesnici, i kako smo opština na sjeveru koja je bila prilično konzervativna, u vrijeme naših početaka, ova djeca su bla vrlo malo prisuitna n svim javnim događajima, na ulici,  bila su na marginama, praktično nevidljivi.

Međutim, polako smo krenuli u tu priču

Udruženje je osnovalo par rodtitelja koji su imali malu djecu,  posrećilo nam se da imamo u članstvu, a potom dugo godina kao predsjednicu Svetlanu Dujović, roditelja koji je zaista bio veliki entuzijasta, koja je predano radila i bila veliki vizionar.

Uvijek smo bili svjesni da moramo mnogo toga da radimo na podizanju svijesti lokalne zajednice, svakog građanina pojedinačno.

Nije dovoljno da  naša djeca budu prihvaćena samo unutar svojih porodica, već moraju biti prhvaćeni kao ravnopravni članovi svojih zajednica, kao tipična djeca.

Vremenom, ta djeca sa početka ove priče su porasla i sada su već odrasla lica, iza nas je za 21 godinu rada preko 150 realizovanih projekata sa domaćim i stranim donatorima.

Danas su Pljevlja zaslužila epitet najinkluzivnijeg grada u Crnoj Gori zahvaljujuči kampanjama i projektima koje smo provodili i koji su uvijek bili usmjereni direktno na naše korisnike.

Naša djeca su svakodnevno na ulicama grada, na svim kulturno-sportskim događanjima, u kafićima, restoranima, tako da  uopšte više nema predrasuda, onih mnogo vidljivih.

Naravno, još se mora raditi i unapređivati...-.

Ključni korak-prebroditi nivo sažaljenja okruženja 

Sanela Žiga skreće pažnju i na vrlo bitan korak u pozicioniranju ovih lica u današnjem društvu:

-Mnogo nam je bilo bitno da prebrodimo nivo sažaljenja prema našoj djeci kada se pojave bilo gdje, i da tu emociju sažaljenja prebacimo u empatiju svih nas pojedinačno, bez obizira da li neko ima dijete sa smetnjama u razvoju u porodici ili široj familiji, ili ne.

Jednostavno, svi mi treba da živimo zajedno jedni sa drugima, a ne jedni pored drugih-prića Žiga.

Njen ulazak u ovu priču je bio specifičan, međutim, stečena znanja i iskustva su univerzalna: 

-Ja već 15 godina radim u „Zračku nade“. Počela sam kao neko ko nije imao iskustvo u radu u nevladinom sektoru, niti mnogo dodirnih tačaka sa ovom ciljnom grupom.

Vjerujte, ako ste vođeni srcem, ako imate beskrajnu empatiju, vrlo lako se postigne sve, i naravno, ako imate želju i za učenjem i za prihvatanjem svih specifičnosti koje nosi rad u ovoj organizaciji-istakla je Sanela Žiga.

„Voditi računa o njihovim očuvanim sposobnostima, a ne o njihovoj invalidnosti“

Svetlana Dujović napominje da je i nakon svih obuka i treninga u domenu aktivnog uključivanja ovih lica u život zajednice, i dalje malo šansi da oni pokažu i radom dokažu šta sve mogu.

-Imaju male šanse za zapošljavanje. Naše osobe sa intelektualnim invaliditetom su ranije završile neke škole za koje nisu osposobljeni da izvode neke vještine

Trudimo se zato i  preko grant šema ZZZCG da ih osposobljavamo za neke druge vještine, ali, i dalje je većina tih osoba zapošljena u organizacijama OSI i udruženjima roditelja djece sa smetnjama u razvoju.

Trudimo se da ubuduće tu praksu promijenimo, jer su oni spremni da rade i treba da vodimo računa o njihovim očuvanim sposobnostima, a ne o njihovoj invalidnosti koja postoji.

Dakle, da viidmo koje  vještine oni mogu da savladaju i šta mogu da rade jer definitivno mogu da daju veliki doprinos u zajednici.

Naravno, i prilikom radnog angažmana, jako je važno da se ništa ne govori o OSI bez njih, odnosno, ništa o nama bez nas-zaključila je Dujović.