Markičić: U Americi ništa nije dato, sve je zarađeno
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4
Autor: Sabrija H. Vulić
Foto: Privatna arhiva
Gost: Ahmet Markičić, senior vice president – commercial banking
Vi ste jedan od onih koji je kao dijete stigao u Ameriku. Kakav je bio Vaš prvi susret sa Amerikom, iskustva i utisci?
– Preselili smo se u Ameriku kada sam imao 12 godina. Podigao sam se u Baru koji je u to vrijeme bio mali grad. Sjećam se dolaska u Ameriku i trenutka kada smo izašli s aerodroma.
Ušli smo na autoput koji je imao četiri trake na jednoj strani i četiri u suprotnom smjeru. Nijesam mogao da vjerujem koliko traka ima.
Mislim da je najveća prodavnica u koju sam ikada ušao do svog dolaska u Ameriku bila tadašnja Robna kuća u Baru.
Zato sam valjda i zapamtio kada sam prvi put otišao u jedan veliki šoping centar da kupimo posteljinu, namještaj i druge potrepštine.
Centar je bio sigurno na nekih 15.000 kvadratnih metara sa možda 6–8 metara visine plafona. Ja mislim da mi je vilica pala na pod kad sam vidio toliko veliku zgradu.
Preselili smo se u Hajlend Park, grad 40 kilometara sjeverno od centra Čikaga. Tamo nije bilo ljudi iz našega kraja, pa sam bio primoran brzo da naučim engleski.
Počeo sam da idem u školu u šesti razred i učio sam sa djecom kojoj engleski nije bio maternji jezik.
Do osmog razreda sam već pratio sve časove sa ostalom djecom kojoj je engleski bio maternji jezik.
Poslije izvjesnog vremena došao sam do zaključka da je škola možda lakša nego u Crnoj Gori.
Naime, ja sam dosta dobro učio dok sam bio u OŠ “Srbija” u Baru. Mislim da djeca dosta ranije uče gradivo nekih predmeta u Crnoj Gori nego njihovi vršnjaci u SAD-u.
Pritom mislim na geometriju, matematiku, hemiju, fiziku, koje se ovdje ne uče do srednje škole.
U međuvremenu sam sreo ljude iz svog grada koji su se trudili da pomognu i bili su jako gostoljubivi.
Bilo je familija koje su se trudile da izađu u susret mojoj porodici, bez obzira na to da li su bile u pitanju sportske aktivnosti, druženje ili nešto drugo.
Generalno, ljudi su bili susretljivi i htjeli su da nam pomognu kako bismo uspjeli da ostanemo u Americi. Iskreno, mnogi su pomagali da nam se vrata otvore kada je trebalo.
To možda nije nešto što odlikuje emigrante u Americi. U tom periodu stekao sam drugove za cijeli život.
Najvažnije za mene i moju familiju bilo je to što se mi nijesmo odvajali. Tri generacije smo živjeli zajedno u stanu i, bez obzira na sve, to ne bih nikada promijenio niti zaboravio.
Za nas je bilo jako važno i pokazalo se uspješnim to što smo mi kao porodica uvijek bili tu da pomognemo jedni drugima.
Iako smo se odselili iz Crne Gore, cijela porodica i bliža familija ostala je jako bliska, pa se zato i posjećujemo često.
To nije karakteristika mojih američkih drugova, koji nemaju kontakata sa svojom rodbinom mjesecima.
Amerika je zemlja mogućnosti, a Vi ste te mogućnosti, mogli bismo reći, iskoristili na pravi način. Recite nam nešto o tome.
– Imao sam sreću da sam oko sebe imao mnogo ljudi koji su mi pomogli da imam veće mogućnosti. Kao prvo moji roditelji, njima je bilo jako važno da se moj brat i ja školujemo.
Oni su oboje radili duple smjene da bi nas školovali i ja im to ne mogu nikada zaboraviti.
Moj brat je završio fakultet 1999. godine, kada sam ja počeo da pohađam finansije i računovođstvo (dakle, prva godina) na University of Illinois.
Mislim da veoma bitno i to što sam jedan dio svog američkog djetinjstva proveo u tom malom gradu Hajlend Parku, što je bilo jako važno za moju budućnost.
Stanovnici grada su možda bili malo više školovani i bolje ekonomski stojeći, što se moglo vidjeti i u školi koju sam pohađao.
Recimo, kao dijete u srednjoj školi ja od nastavnika nijesam dobijao drugu opciju osim da idem na fakultet, tako da je i škola gurala edukaciju.
Zato sam zahvalan što sam imao priliku da pohađam školu biznisa, jer mi je to otvorilo mnoga vrata značajna za moju karijeru.
Amerika jeste zemlja mogućnosti ali, iskreno, ta mogućnost se stvara ako se mnogo trudiš.
Amerika je zemlja koja ti ne dozvoljava da se zadovoljiš postignutim, već te na neki način tjera da ideš naprijed i želiš više.
Međutim, ne samo trud već i malo sreće pomaže u Americi, kao i, uostalom, bilo gdje u svijetu.
Ovdje postoji jedna izreka: Nothing is given, everything is earned. Ovo bi u prevodu značilo: Ništa nije dato, sve je zarađeno. Ali, ponavljam, malo sreće pomaže.
Kako izgleda jedan radni dan u Americi?
– Ja na svom poslu odobravam kredite firmama oko Čikaga i u cijeloj Americi. Naši korisnici usluga su preduzeća koja imaju godišnji obrt sredstava i do 250 miliona dolara.
Moj tim i ja radimo za njih sve što se tiče njihovog novca, od finansiranja nekretnina do nabavke opreme i obrtnog kapitala firme, tako da mogu reći da nijedan moj dan nije isti kao prethodni, a često zavisi i od sezone.
Recimo, ljeti se više družimo sa našim poslovnim partnerima (večere, sportske igre, golf i sl.), ali i pored toga normalno je da počnem radni dan u kancelariji oko osam ujutro, da se sastanem sa nekim poslovnim partnerom za ručak ili večeru.
Ja imam dosta dobar odnos sa svojim poslovnim partnerima, ponekad znam više o njihovom finansijskom poslovanju nego njihove supruge, jer sam im ja savjetnik.
Taj odnos ne dolazi preko noći, već se povjerenje stvara vremenom, s obzirom na to da imam partnere sa kojima sarađujem 15 ili 20 godina.
Mora se putovati do onih koji su van grada, ali uvijek se trudimo da se sastanemo na nekoj toplijoj destinaciji kada je hladno u Čikagu.
Radim za First American Bank, koja je u poslu skoro 60 godina i najveća smo privatna banka u državi Ilinois, što odgovara našim korisnicima jer odluke donosimo jako brzo.
Bavite se bankarstvom, što radite i koliko je to odgovoran Vaš posao?
– Pa, ima dosta posla. Najlakša stvar je da se odobri kredit, teško je da dobiješ povrat.
Radim ovo skoro 20 godina, do sada sam imao dosta dobrih odluka i stekao povjerljive partnere koji su vraćali svoje kredite na vrijeme.
U mom poslu najvažniji je karakter ljudi kojima se odobravaju krediti, moraš biti siguran da će održati riječ.
Nijedan bankar ne voli da realizuje hipoteku i oduzima imovinu. Dešavalo se i to, a nije nimalo zabavno i košta puno vremena i energije.
Kao čovjek koji odobrava kredite moraš da imaš dobar odnos sa korisnicima, a ako obavljaš posao s ljudima s kojima postoji razumijevanje mnogo je lakše.
Kada ti korisnici postanu i prijatelji onda je najbolje, zato često imam pozive korisnika na njihova slavlja, a i mi pozivamo njih.
Ja znam da kažem da ne radim za banku, već za svoju suprugu Fatimu, sina Emira i kćerku Lanu jer, bez obzira na to koliko je bio težak dan na poslu, kada dođem kući i vidim svoju familiju sav stres nestane.
Koliko imate vremena za druženje i susrete sa našim ljudima u Americi?
– Vrijeme je možda nešto što je najteže da se nađe. Tokom perioda korone nijesmo nigdje izlazili i putovali. Imali smo malo dijete, tako da se nijesmo puno družili jer smo se bojali zaraze.
Moja supruga i ja smo mogli da radimo od kuće, što je bilo baš dobro za nas sa malim djetetom. Trudimo se da posjetimo naše rođake, ali i da nam oni dođu.
Kao što znate, imamo i svoj kulturni centar i džamiju u Čikagu. Redovno dolaze i neka veselja pa se vidimo sa našim ljudima.
Moja supruga i ja imamo dvoje male djece, pa se trudimo da upoznaju rodbinu.
Mi smo nastavili da živimo u Hajlend Parku, kupili smo i kuću, pa je zbog daljine možda malo teže da se redovno viđamo s rodbinom i prijateljima.
Koliko ste povezani s domovinom, da li se interesujete što se dešava u Crnoj Gori?
– Crna Gora ima specijalno mjesto u mom srcu. Imam jako lijepih sjećanja iz svog djetinjsva u Crnoj Gori. Kao momak sam redovno išao i provodio skoro cijelo ljeto u Crnoj Gori.
I svoju suprugu Fatimu (rođenu Bošković) upoznao sam u Crnoj Gori, tako da imam jako lijep odnos i sjećanja vezana za Crnu Goru.
Volio bih da Crna Gora prosperira te da bude bolje za našu djecu nego što je bilo za nas. Kao čovjek koji je uključen u biznis, volio bih da se pokrene industrija.
Znam da se dosta država oslanja na turizam, ali ja mislim da može da bude i drugih industrija koje bi funkcionisale.
Bilo je dosta fabrika koje su svojevremeno uspješno radile. Što više država ide naprijed, to će dovesti do boljeg ekonomskog sistema i standarda za cijeli narod.
S obzirom na to da ja ne živim u Crnoj Gori, možda su moje ideje previše zapadne, pa ne znam da li bi takav sistem funkcionisao u Crnoj Gori.
Generalno, mislim da bi napredak ekonomije doveo do boljeg života, što bi dovelo do toga da naši ljudi ne napuštaju Crnu Goru.
Ja se dičim time da kažem da sam iz Crne Gore, ja mislim da svako ko me poznaje u USA zna za Crnu Goru i gde se ona nalazi.
Nekih mojih desetak američkih prijatelja bili su u posjetu Crnoj Gori sa mnom.
Da li pratite portal www.glasmrkojevica.me?
– Povremeno pogledam vaš sajt, ali ne često. Pratim neke druge lokalne portale. Moj otac je redovan pratilac pa mi često šalje tekstove sa stranice.
Generalno u vezi Mrkojevića, moram reći da je to naš kraj, kraj odakle je porijeklo moje familije.
Bila bi lijepa investicija da sa napravi put kroz Mrkojeviće, pošto je stvarno teško i opasno kad se vozi tim putem.
Što biste promijenili u Crnoj Gori?
– Generalno mogu reći da sam ponosan na Crnu Goru. Ali, ako ćemo da govorimo o onome što mi smeta, navešću par stvari. Ja sam čovjek koji je odrastao na redu i vladavini prava.
Neke stvari koje vidim u Crnoj Gori kada dođem su stvarno loše i toga nema ni u Zapadnoj Evropi ni u Americi.
Crna Gora ima tako lijepu prirodu, rijeke, plaže, izvore itd. Ali, narod ili država kao da ne znaju kako to da čuvaju.
Recimo, pored jedne rijeke gdje ja živim u Crnoj Gori ima više smeća nego u kontejnerima.
Druga stvar je red. Kuda god da pođeš kada ti nešto treba, bilo to kod neke državne institucije ili privatnika, niko ne moze da čeka red.
Ljudi se guraju, idu preko reda, što na kraju oduzima mnogo nepotrebnog vremena. Ovdje dobiješ broj kad pođeš u neki državni organ.
Kad prozovu tvoj broj, ti si na redu. Niko se ne gura niti ljuti i mislim da je tako mnogo efikasnije.
Posljednja stvar su prava. Ja možda govorim na osnovu svog kratkog iskustva, ali vidim da je često teško ostvariti prava. Ja sam lično vidio kako ljudi grade na tuđoj imovini.
Ne mogu da razumijem kako mogu državni organi to da dozvole. Ja sam čovjek koji se drži onoga što je napisano na papiru.
Ako je tako određeno moramo da se držimo toga. Da ne idem dalje, mislim sve najbolje o Crnoj Gori i iskreno želim da napreduje ka zapadnim sistemima vrijednosti.
Ponosan sam kad mogu da kažem da sam Crnogorac, a zadovoljan sam i što su mi roditelji došli u Ameriku jer sam tako stekao priliku da mi se otvore neka druga vrata.
Najvažnije je u životu da ne zaboravimo odakle smo došli i ja se nadam da ćemo Fatima i ja upoznavati našu djecu s njihovom istorijom.
Hvala na interesovanju Glasu Mrkojevića! Želim svim svojim Baranima sve najbolje!-.
