Svjetska a novska: Aleksandra Milentijević, doktorantkinja na UCL
Foto: Privatna arhiva, naslovna: Aleksandra Milentijević, Pogled sa balkona iz roditeljskog stana, Herceg Novi
Prestižni Oksford (Oxford Brookes University) i naše mlado lice u njemu koje brani master tezu, pa onda još stepenica više, jer kad je našoj mladosti nešto moglo biti prepreka i eto je na doktorskim studijama na UCL u Londonu.
A ne tako davno, učila je Gimnaziju u SMŠ „Ivan Goran Kovačić“, na trećoj godini razmišljala o mikrobiologiji, na četvrtoj se već odlučila da to bude arhitektura i prostorno planiranje zbog neodoljive ljubavi prema starim, drevnim građevinama.
I sad joj se, kaže, kroz misli ponekad provuku slike nekih novskih građevina, ali i toplih prijateljskih lica, sjećanje na djetinjstvo pa pred njom zasija najljepši prizor ulaska u Boku koji se pruža sa balkona roditeljskog stana na Toploj dva.
Odatle je krenula u svijet, da ga, poput brojnih naših uspješnih mladih ljudi, osvoji – doktorantkinja prostornog planiranja na UCL u Londonu Novljanka Aleksandra Milentijević.
Kaže da je najvažnije ne odustajati i birati svoje definicije u životu, kako uspjeha tako i svega ostalog.
Tako je i naša Aleksandra, završila osnovne studije arhitekture i urbanizma u Beogradu, potom master studije prostornog planiranja u Oksfordu, a sada je četvrta godina „part-time“ doktorskih studija na Bartlet školi planiranja (Bartlett School of Planning) koja je dio Univerzitetskog koledža London (University College London), poznatog širom svijeta kao UCL.
– Generalno što se tiče doktorskih studija u Velikoj Britaniji, potrebno je prijaviti se sa predlogom za istraživanje koje mora da bude originalno i da ima potencijal za doprinos akademskoj literaturi koja je relevantna toj struci.
Doktorske studije se mogu raditi na „full-time“ osnovi što znači otprilike puno radno vrijeme tokom sedmice, ili „part-time“ osnovi što je uglavnom za ljude koji imaju manje raspoloživog vremena da se potpuno ili samo posvete doktoratu.
„Full-time“ ili pune studije traju ukupno između 3-4 godine, dok „part-time“ ili razdijeljene studije traju duže, minimum od 5 do 7 godina.
U Velikoj Britaniji nije slučaj da postoje obavezna predavanja za doktorante jer se podrazumijeva da studenti moraju da imaju određeno predznanje i edukaciju prije samog prijavljivanja.
Provođenje vremena u početku se generalno sastoji od mnogo čitanja i analiziranja postojeće literature da bi se utvrdile praznine u literaturi koje istraživanje želi da dopuni.
Prije odlaska na terenski rad, postoji ispit koji se naziva „upgrade“ i koji upravo predstavlja taj uspon da je doktorand spreman da samostalno odradi istraživanje.
Do tog ispita svi studenti na doktorskim studijama su prijavljeni kao studenti master filozofije koja je zapravo iznad ostalih master studija, a ispod doktorata.
Nakon položenog „upgrade“ ispita, studenti dobijaju nivo studenta doktorskih studija i idu da odrade istraživanje na terenu.
Nakon terenskog rada, sledi detaljna analiza rezultata koja se vremenom formira u tezu koja se potom predaje kao finalni rad.
Konačan rezultat doktorskih studija treba da bude teza od 100.000 riječi, koja takođe treba i usmeno da se odbrani-.
Foto: Pogled sa Griniča gdje se u pozadini vidi London Borough of Tower Hamlets gdje radi, London, mart 2018
Ona upravo kreće da odgovori tom izazovu – da piše doktorski rad na temu učešća građana u urbanističkom i prostornom planiranju u post-socijalističkom okruženju.
– Slučaj koji sam uzela da analiziram je baziran u Beogradu.
Moje istraživanje detaljno proučava nastanak i razvoj aktivizma koji je počeo oko projekta Beograd na vodi i prešao na ostale teme i projekte.
Ovo je od velike zanimljivosti s obzirom da je organizacija „Ne davimo Beograd“ koja je počela sa prigovorima ka samom projektu, prerasla u stalnog političkog aktera.
Kroz moje istraživanje, pokušavam da pronađem poveznicu između početka organizacije koji je zasnovan na aktivističkim aktivnostima ka jednom urbanističkom projektu, sa njihovim raširenim djelovanjem u društvu na sve ostale teme od društvenog i političkog značaja kojima se bave.
Moj terenski rad se sastojao od interakcije sa aktivistima kroz intervjue i fokus grupe, kao i anketu i analizu raznih dokumenata, događaja i slično.
Sada trenutno analiziram sve podatke koje sam prikupila kroz ove metode nakon čega ću početi da donosim zaključke vezane za istraživanje-.
Sjeća se da joj je nakon završenih master studija bio potreban odmor od učenja i doktorske studije joj nisu ni bile u mislima, ali je vremenom rad u londskoj Opštini zaintrigirao time koliko ljudi u Londonu i Engleskoj imaju priliku da učestvuju u planiranju i zapitala se kako to ne može da bude toliko razvijeno kod nas.
– Ili sam bar htjela da uđem u srž zašto se to ne dešava ukoliko i postoji. I iz toga se nekako rodio predlog za moj doktorat kada sam počela da razmišljam o temi za istraživanje i činjenici da mogu da ga radim uz posao na part-time osnovi.
Bartlet škola planiranja je nekako bila logičan korak obzirom da je blizu, tu u Londonu gdje sam i ja, a naročito zbog kvaliteta samog Univerziteta.
Napisala sam predlog za doktorat koji sam poslala jednom od profesora kojeg sam smatrala kao potencijalnog primarnog supervizora, s obzirom da to predlažu kao dobru praksu, i on me je ohrabrio da se i formalno prijavim.
Uz predlog o tezi sam poslala i standardna dokumenta kao što su prijašnje diplome, transkripti prijašnjih studija, motivaciono pismo, dok sam ovaj put za dokaz o znanju engleskog jezika iskoristila činjenicu da sam već završila master studije na engleskom jeziku, kao i to da sam zaposlena u državnoj organizaciji gdje se naravno praktikuje korišćenje engleskoj jezika.
Zatim sam imala intervju sa budućim primarnim i sekundarnim supervizorima nakon čega sam i formalno dobila ponudu od fakulteta i kasnije počela sa studijama u septembru 2019.
UCL kao cijelokupni univerzitet je u 2023. rangiran kao osmi na svijetu, a kao univerzitet to uključuje razne fakultete i profesije koje podržava.
Ali te godine kada sam ja počinjala doktorske studije, Bartlet kao dio UCL-a je zapravo postao broj jedan na svjetskoj rang listi za studije arhitekture i planiranja što je bio jako ispunjavajući osjećaj znajući da ću ja tu uskoro početi da studiram moje doktorske studije-.
Uz takve uslove i ustanove koje fakultet nudi, zadovoljstvo je još veće jer je njeni supervizori podržavaju u onome što radi u istraživanju, ali isto tako joj pomažu sugestijama.
I kako kaže, fascinirana je koliko su, premda veliki i priznati u akademskom svijetu, profesori sasvim prizemni i dostupni studentima.
Foto: Aleksandra Milentijević, odmor nakon predaje master teze, Oksford, septembar 2016
– Kao doktoranti smo jako bitni univerzitetu jer akademska istraživanja dosta doprinose kvalitetu univerziteta i njegovoj reputaciji.
U Bartlet školi planiranja, imamo svoj poseban doktorantski prostor u kome radimo, gdje imamo priliku da se fokusiramo na svoj rad, ali i da provedemo vremena jedni sa drugima i da tako dijelimo informacije i savjete.
Univerzitet takođe ima odličan izbor bioblioteka što je nešto što je meni jako bitno koliko zbog ponude literature, tako i zbog toga što je za mene rad u biblioteci motivišući jer si okružen ostalim ljudima koji su isto tako fokusirani.
Zbog svog rasporeda, često nemam vremena da prisustvujem raznim događajima, ali postoji veliki broj toga u čemu se može učestvovati što svakako upotpunjava studije bilo kog stepena.
I veliki akcenat je generalno stavljen na širenje informacija sa svima na fakultetu i univerzitetu tako da svi budemo upoznati sa svime što se dešava.
Ono što je meni bio dašak svježeg vazduha, kako na masteru, a naročito sada na doktoratu, jeste koliko lako može da se stupi u kontakt sa profesorima, od kojih su neki dosta priznati i poznati u akademskom svijetu.
I ono što je mene fasciniralo jeste koliko su prizemni svi ti ljudi koje sam upoznala, u smislu da i dalje vide sve kao proces učenja, koliko god da su već toga prošli i postigli-.
Te 2015. godine imala je više opcija gdje da upiše master, a na svakoj od njih je bila primljena – od pomorskog prostornog planiranja u Veneciji, očuvanja graditeljskog nasleđa u Kardifu, projektovanja u Danskoj, do prostornog planiranja u Engleskoj.
– Odluka za Oksford je nekako donešena zbog toga što je taj master prostornog planiranja bio najviše autentičan onome što sam htjela dalje da studiram, a to je da pređem više u sferu planiranja nego same arhitekture.
Smatrala sam da sa prostornim planiranjem postoji prilika da se više toga iskusi u poslu građene sredine nego sa arhitekturom gdje je fokus na projektu na jednoj parceli i slično.
Takođe odabiru mastera u Engleskoj je doprinjela činjenica da je Oksford jedan prelijep grad i kao izvučen iz bajke, što sam znala da će biti divno iskustvo.
A i svakako je bila lokacija da najbolje usavršim jezik. U Oksfordu postoje dva univerziteta, stari univerzitet Oxford University i noviji univerzitet Oxford Brookes University.
Master sam studirala na Oxford Brookes University, kojem je preteča nekadašnja Oxfordska škola umjetnosti (Oxford School of Art) nastala polovinom 19. vijeka, kasnije proširena i nazvana kao Oxfordska politehnika (Oxford Polytechnic), jer stari univerzitet nikada nije praktikovao arhitekturu i planiranje.
Moj master se bavio prostornim planiranjem, i to naročito u Britaniji, ali je postojala takođe i komparacija sa ostalim sistemima, kao i to da smo na izlet išli u Francusku da učimo o njihovom sistemu planiranja-.
Tom periodu, kada se odlučila za master, se veoma radovala i bila uzbuđena zbog svega što će da uslijedi.
– Master definitivno jeste ispunio moja očekivanja i baš sam uživala u tom periodu. Učenje je bilo veoma izazovno, pogotovo navikavanje na način samog sistema.
Meni je bilo mnogo zanimljivo što postoji dosta debatovanja i iznošenja našeg mišljenja, što nekako nije bio slučaj sa našim univerzitetima u regionu.
Taman prije nego što ja došla da radim master, završena je nova zgrada koja je baš upotpunila cijelo iskustvo na masteru jer je imala sjajne prostore i učionice.
Najviše sam bila oduševljena bibliotekom jer je bila odlično opremljena i organizovana.
Cimerka u Oksfordu mi je bila Italijanka sa kojom sam postala jako dobra drugarica i sa kojom sam i dan danas u kontaktu.
Upoznala sam jako puno zanimljivih ljudi iz različitih dijelova svijeta i različitih kultura, što je dio cijelog divnog iskustva jer se na taj način nekako svijet približi tebi.
Oksford kao grad je stvarno magičan, i to je meni mnogo značilo, koliko zbog moje profesije, toliko i zbog mog uživanja u cijelom tom ambijentu.
Foto: Aleksandra Milentijević, ceremonija dodjele master diplome, Oksford, jun 2017
Moja master teza se bazirala na učešću građana u procenama uticaja na životnu sredinu, a projekat koji sam izabrala za analizu je bila odbijena infrastrukturna dozvola za izgradnju priobalne farme vjetrenjača na jugu Engleske.
Master teza je zapravo bila i početak moje snažne sklonosti i interesa ka učešću građana u procesu urbanističkog i prostornog planiranja koje sam onda prenijela i na doktorsku disertaciju-.
Radi kao profesionalni urbanista/planer na nivou glavnog referenta u departmanu planiranja u jednoj od londonskih opština Tower Hamlets koja se nalazi u istočnom dijelu centralnog Londona.
Ipak, radni dan počinje drugačije od ostalih zaposlenih, ali se na to ne žali.
– Moram priznati da moj radni dan, u poslednje vrijeme, često počinje sa nekoliko sati učenja što naravno podrazumijeva rano buđenje, ali eto to je nešto što mi trenutno odgovara u smislu mog rasporeda tako da se ne žalim.
Opština Tower Hamlets obuhvata londonske dokove koji su nekada bili dosta važni u globalnoj ekonomiji, ali su vremenom izgubili svoju upotrebu te je od kraja 1980-ih krenuo intenzivan period gradnje u ovom dijelu Londona s obzirom na visoku raspoloživost neizgrađenog zemljišta.
Moj tipičan radni dan se sastoji od pisanja izvještaja za dozvole, sastanaka sa investitorima i njihovim timovima planera i arhitekata, prezentovanja projekata lokalnim političkim akterima na raznim komisijama, sastanaka sa raznim ostalim timovima u našoj opštini, komunikacije sa raznim državnim specijalističkim organizacijama i tako dalje, ima tu još dosta ostalog, ali eto to bi bile neke od glavnih aktivnosti.
Nijedan dan nije isti, te se aktivnosti u danu mjenjaju i miješaju na osnovu prioriteta, vremenskih okvira i rokova.
U cjelokupnom poslu rekla bih da su kolaboracija i pregovaranje neki od glavnih principa kojima se vodimo kako bi došli do najboljih rezultata za razne projekte.
Kako sada radim na jako velikim projektima, više ne idem toliko često na teren, ali je taj terenski rad bio odlična prilika da redovno izađem iz kancelarije i prošetam, a isto sam tako i te momente koristila da razgledam razne predjele i upijam londonsku arhitekturu-.
Projekti na kojima radi su raznoliki, od gradnje nekoliko stotina novih stanova koji ne predstavljaju samo nove zgrade, već cijela nova naselja, do nekih projekata koji imaju dosta uticaja na zaštićene građevine i slično.
Foto: Aleksandra Milentijević, članak iz novina o radu Opštine, Planning Resource, jun 2018
– Tu ima dosta izazova, ali to je upravo ono što čini moj posao ispunjavajućim i zanimljivim.
Svaki od projekata na kojima sam radila je nekako poseban za sebe, ali postoji nekoliko njih koji su mi naročito bili značajni.
Jedan od njih je bila obnova naselja koja je podrazumijevala rušenje postojećih kuća i stanova i izgradnju novih u mnogo većem broju, gdje je postojećim stanarima data prilika da biraju hoće li da im se njihove nekretnine otkupe ili ako žele da se vrate u nove stambene jedinice da žive kada projekat bude izgrađen.
U tom projektu je bilo dosta komponenata, ali meni se najviše svidjelo to humano postupanje prema postojećim stanarima koji su bili dosta uključeni u cijeli proces što nije nešto na čemu investitori vole da insistiraju.
Trenutno vodim projekat za izgradnju mosta koji je sam po sebi zanimljiv jer zahtjeva primjenu nekih specifičnih standarda-.
Čini se, da je naša Aleksandra, napravila odličan izbor kada je birala arhitekturu, a kaže da je ipak sve nekako došlo samo od sebe vremenom.
– Drugu polovinu srednje škole sam provela dosta vremena razmišljajući o tome šta bih htjela da studiram.
U trećoj godini škole to je bio fokus na prirodne nauke, naprije mikrobiologiju i genetiku, a rekla bih da je djelimično tome bila zaslužna profesorica Žorić iz srednje škole koja nam je na odličan način približila sferu biologije.
I onda je nastavak razmišljanja u četvrtoj godini nekako prebacio na arhitekturu i urbanizam obzirom da mi se više sviđala sama profesija jer je dosta kreativnija.
Građena sredina je sve ono što je oko nas i svaki prostor u kojem mi funkcionišemo, i mislim da je neminovno da sam ja oduvijek to primjećivala.
Naročito sam uvijek imala divljenje ka graditeljskom nasleđu i starim građevinama, što je nekako upotpunilo cijeli moj izbor fakulteta-.
U gradu mora, sunca, zelenila, skalina, mimoze, festivala – njenom i našem Herceg Novom, moglo bi dosta toga da se promjeni, a prije svega da „gradimo prostore prema potrebama ljudi, a ne kapitala”.
– Često znam da razmišljam šta je to što nedostaje kod nas.
Generalno na nekom državnom nivou nam nedostaje to socijalno stanovanje koje se inače svuda gradi za ljude sa veoma niskim platežnim moćima.
To je nešto na čemu redovno radim u Londonu kada su u pitanju projekti sa stambenim jedinicama i baš sam strastvena po tom pitanju.
Mislim da u našoj sredini, kako gradu tako i regionu, nedostaje učešće građana, što je vjerovatno odraz samog sistema urbanizma i planiranja kod nas.
Moramo da gradimo prostore prema potrebama ljudi, a ne kapitala, i to je ono što mi smeta svuda.
Ali dok se sistem malo ne promjeni, mislim da bi bilo dobro rješenje da ljudi uzmu stvari u svoje ruke i da provedemo malo više vremena uljepšavajući naše prostore koliko god možemo.
Za to bih uzela primjer zgrade gdje žive moji roditelji, gdje se moja mama kao upravnica zgrade, kao i ljudi u zgradi, trude i provode vrijeme da zgrada izgleda lijepo i reprezentativno, kako iznutra tako i spolja.
Kada bi se svi u svakoj zgradi i kući malo više posvetili da srede prostor oko njih samih, naš grad bi odmah zablistao. Nije to toliko teško, samo treba imati malo mašte i dosta volje-.
Foto: Aleksandra Milentijević, doktorantkinja prostornog planiranja na univerzitetu u Londonu
Ističe da je veliki problem što je proces odlučivanja u urbanizmu kod nas dosta centralizovan poslednjih nekoliko godina jer ljudi koji odlučuju nisu upoznati sa gradom i njegovim potrebama.
– To definitivno treba da se promjeni.
Takođe, jedan od problema prema mom mišljenju je što se ne daje puno značaja izgledu zgrada u smislu da često postoje neatraktivne zgrade koje ne doprinose estetski pozitivno našoj izgrađenoj sredini, i štaviše jako negativno utiču na zaštićene građevine i graditeljsko nasljeđe.
Saobraćaj je takođe jedan od glavnih problema u Herceg Novom gdje se nove građevine samo grade, ali se ne razmišlja o volumenu i uticaju koji to ima na kretanje u gradu.
Povezano sa time, rijetko postoje novi prostori u vidu otvorenih i zelenih površina koji će da ponude nove parkove, dječija igrališta i prostore sa sličnim aktivnostima koji zapravo trebaju da budu žila kucavica društva.
Ovakve stvari trebaju da se uvedu kao zahtjevi i standardni jer sve što postoji kao opcionalno uglavnom ne biva ponuđeno od strane investitora.
I konačno stvar koja me često zabrine jeste nesređenost građevinskih parcela koje su u radovima.
Često materijali znaju da budu po ulici gdje treba da se prolazi, nema jasno naznačenih granica građevinske parcele, što dovodi u pitanje sigurnost ljudi koji tu rade, ali i onih koji moraju tuda da se kreću, naročito djece koju sam znala da viđam kako se penju po armaturi i cijevima koje su bile ostavljene na sred ulice.
Naravno da kritika uvijek može da ima mnogo više nego pozitivnih strana, ali ono što bih istakla kao prednost u našem gradu jeste njegova sama veličina što može da pruži prilike za neka inovativna rješenja nego što bi to slučaj bio u velikim gradovima.
Pa bih tako voljela i da se urbanisti i građani ohrabre na malo više kreativne diskusije i razumijevanja da može da se dođe do tih inovatnih rješenja koja bi rješila neke probleme, barem čak i trenutno dok ne dođe klima za neko permanento rješavanje istih-priča naša Aleksandra.
Organizovati vrijeme tako da u jednom danu stanu sve planirane aktivnosti, trenutno joj je najveći izazov, pa zna i dalje dosta često da bude i kasnih večernjih i ranih jutarnjih sati učenja.
Ipak, dok je epidemija korona virusa sve zatvorila u domove, ona je taj period uspjela da iskoristi na najbolji način.
– Moj dan je tada postao duži obzirom da nisam morala da putujem do i od posla, što je pomoglo da se malo odmorim od tog prethodnog haotičnog perioda.
Sada je to malo drugačije, ali i dalje dosta radim od kuće, što olakšava organizaciju.
Takođe sam, tokom pandemije, dosta vremena provodila kući u Herceg Novom jer smo posao obavljali od kuće, pa sam nekako i nadoknadila prijašnje vrijeme kada mi je dosta toga nedostajalo.
Tako da je to sve došlo na svoje. Trenutno, jedan od većih izazova jeste vezan za fakultet i to će ubrzo biti početak pisanja te duge doktorske teze.
Ali iz raznolikog iskustva, znam da je upravo najteži početak i da posle sve nekako krene da bude lakše tako da smatram da u malo izazovnijim periodima samo treba stisnuti zube i imati na umu da će neki lakši, mirniji period isto tako da dođe-.
Ako se sve stvari poslože kako treba, ima vremena i za prijatelje i za obilazak kulturnih događaja, ali i da se proba neki novi kulinarski specijalitet.
– Kako radim puno radno vrijeme i studiram na ’part-time’ osnovi, često se desi da preklapam različite aktivnosti kako bi sve postigla, pa tako putovanja uglavnom imaju neku karakteristiku odlaska na razne konferencije, kongrese i slično, a vikendi i slobodni dani budu djelimično ili skroz iskorišćeni za učenje i neke studentske radionice-.
I naravno oko svega toga se planira vrijeme sa dragim ljudima i razne društvene i opuštajuće aktivnosti kojih ne manjka, posebno u Londonu gdje postoji toliko raznolikih stvari da se vidi, obiđe i proba (naročito kada je hrana u pitanju).
Misli često lete iz Londona u Herceg Novi gdje je njena porodica, ali i dragi ljudi, slike djetinjstva.
– Sjetim se često događaja i ljudi iz djetinjstva i rekla bih da su to neke stvari koje utople srce kada smo daleko, pogotovo jer je djetinjstvo u Novom jedan od najljepših perioda za mene.
Često se desi da se prisjetim nekih zgrada i dijelova grada koje onda tako provlačim po mislima nekoliko dana.
Ono što mi posebno fali jeste druženje sa porodicom i prijateljima, šetnje po Novom i pogled na ulaz u zaliv sa balkona iz stana mojih roditelja koji je definitivno za mene najljepši-.
Postoji toliko toga što bi htjela da kaže mladim ljudima koji su pred odlukom gdje i šta studirati, kuda krenuti.
– Ako bih izabrala ono glavno, to bi definitivno bilo da ne prestaju da se trude i da ne dozvole da ih išta pokoleba na njihovom putu.
Mislim da mladi ljudi koji u ovom vremenu biraju svoj put imaju otežanu situaciju zbog toga kako svijet i društvene mreže prikazuju i definišu uspijeh, i zato bi ih ohrabrila da prošire svoje vidike i biraju svoje definicije u životu, kako uspijeha tako i svega ostalog, a ne samo da ih prihvataju kako su im servirane- kazala je za RTHN doktorantkinja prostornog planiranja na UCL u Londonu Novljanka Aleksandra Milentijević.
Mladi, vrijedni, učeni ljudi uvijek čine da smo svi zajedno, kao grad i zajednica, ponosni na njih i na njihove uspjehe. Aleksandra, hvala i srećno u osvajanju novih znanja!
