Anto Dabović: Odlazimo i vraćamo se
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4
Foto: Privatna arhiva
Intervju: dr. Anto Dabović
Možete li nam na samom početku reći nešto o svojoj biografiji?
– Rođen sam 16. 04. 1960. godine u Dobroj Vodi, gdje završavam i prva četiri razreda osnovne škole. Od petog nastavljam u Pečuricama i tu završavam osnovnu školu.
Gimnaziju pohađam u Baru i postajem lučonoša. Upisujem Medicinski fakultet u Beogradu i završavam 1986. godine.
Odmah počinjem da radim u barskoj bolnici. Služim vojni rok u Beogradu u Školi rezervnih oficira 1986/87. godine. Nastavljam da radim u Domu zdravlja u Baru, i već stižu devedesete…
Za nas mlade te godine su bile teške. Mnogo nas je moralo da napusti rodni kraj i sreću potraži u inostranstvu, “trbuhom za kruhom”.
Ja sam otišao krajem 1991. godine u Italiju, zatim slijedi nostrifikacija diplome i usavršavanje na univerzitetu “La Sapienza” u Rimu.
Radim već trideset godina, a trenutno sam na Odjeljenju rizikalne medicine i rehabilitacije. Sarađujem sa više medicinskih centara u okviru grupe Korian.
Dolazak u Rim, napuštanje svoje zemlje… bila su to teška vremena.
Ali, moram reći da treba da zahvalimo tim ljudima koji su nas kočili i sputavali, da nije bilo njih i režima devedesetih, možda nikada ne bismo otišli i uspjeli u tuđem svijetu gdje smo stvorili neko ime i karijeru.
Kako u šali kaze jedan moj prijatelj, “zasluzuju da ih častimo večerom”.
Otišli ste u Italiju kao mlad čovjek, perspektivni ljekar koji ovdje nije imao mjesta u tadašnjem sistemu devedesetih godina prošlog vijeka. Ipak, ostala Vam je kuća u Mrkojevićima, ostalo je ogromno imanje. Koliko često sada dolazite ovdje? Da li planirate da se vratite jednog dana?
– Mnogo sam vezan za naš kraj i redovno pratim sve što se dešava kod nas. Korijeni koji nas vezuju su neizbrisivi, postoji neka telepatija. Odlazimo i vraćamo se.
Mislim da je to slučaj s većinom nas koji smo “vani”, ljubav prema rodnom kraju ostaje zauvjiek.
Imam malo slobodnog vremena, ali odmor svake godine provodim u Dobroj Vodi.
Uz pomoć moje sestre koja tu živi održavamo imanje. Renovirali smo kuće, zasadili nove masline, ja sam tu stalno prisutan.
Moja veza s Mrkojevićima je velika i neraskidiva, kakva je nekad bila i kod moje porodice.
Imam puno prijatelja, tamo su moje komšije, kumovi, familija i drugovi iz škole. Drago mi je da sretnem stare prijatelje, da popričamo i sjetimo se prošlih vremena.
Sa zadovoljstvom idem na slave i svadbe. Treba njegovati običaje. Trudim se da to prenesem na svoju djecu.
Anto Dabović iz mlađih dana
Vaša veza s Mrkojevicima je velika, to su vjenčanja, kumstva, pa čak i rođački odnosi… Kako danas vidite Mrkojeviće i Dobru Vodu u odnosu na vrijeme kada ste Vi živjeli ovdje?
– Naš kraj se puno promijenio i izgradio od Ujtin potoka do Utjehe, postao je pravi grad.
Kada sam živio u Dobroj Vodi svi smo se poznavali, sada se naseljava puno ljudi sa strane i iz inostranstva, ima puno Rusa, Ukrajinaca, Njemaca.
Dok je na jednoj strani rat, ovdje su svi složni i dive se ljepotama našeg kraja, kupuju zemlju i grade kuće. Ljudi iz Evrope prepoznaju mir i spokoj koji Mrkojevići nose.
Kako bi mi u Mrkojevićima rekli, kupuju imanja “gdje ni koza ne može da stigne”. Miješaju se kulture, to je svojevrstan demografski šok.
Onaj kraj kakvog se ja sjećam polako nestaje.
S druge strane, drago mi je da se naš kraj ekonomski razvija i da sve veći broj mladih završava fakultete, pokreće privatni biznis (restorane, hotele, motele, privatne klinike) i obrazuje se u inostranstvu.
Mnogo ljudi iz Italije posjetilo je Crnu Goru. Zamislite: policajac na pasoškoj kontroli gleda moj pasoš i kaze mi da je bio na Velikom Pijesku!
Ja stalno svojim pacijentima pričam o našoj Crnoj Gori i njenim ljepotama.
Najteže mi pada činjenica da svake godine vozim ovim “međunarodnim” putem od Sv. Ivana do Vladimira.
Sve se nekako izgradilo, ali ovaj put nikako da se proširi, saobraćaj se “povećava” svake godine, tokom sezone je puno zastoja i saobraćajnih nesreća.
Pitam se hoćemo li dočekati da se neko sjeti da je odavno na redu da se taj put proširi i renovira. Živim u nadi da ću se jednom voziti tim putem sa 2–3 trake!
Koliko su Vaša djeca upoznata sa svojim barskim korijenima?
– Oženio sam Sanju i imam troje djece, Pavla, Aleksandru i Petra.
Pavle je trenutno na drugoj godini medicini na univerzitetu “La Sapienza” u Rimu, Aleksandra i Petar završavaju gimnaziju.
Malo vremena provodim kod kuće jer dosta radim. Ali, tu je moja supruga koja je preuzela obavezu da ih “prati”. Kako kažu, “žena je stub kuće”.
To što dobro uče mogu njoj da zahvalim, jer u današnje vrijeme nije lako izvesti djecu na pravi put.
Od malena smo ih dovodili u Crnu Goru, tako da rado dolaze, čak i sada kada su odrasli.
Obilazili smo Crnu Goru i sviđa im se. Znaju gde je najbolji burek u gradu, gdje su najbolji ćevapi. Znaju za najbolju krempitu kod Karađuzovića.
Kad god dođemo u Crnu Goru, moram uvijek posjetiti Cetinje, Skadarsko jezero, cijelo Primorje.
Ono što me posebno raduje je činjenica da su moja djeca jako vezana za rodbinu i za vrijednosti, iako smo samo mjesec dana godišnje u Crnoj Gori.
Od malena smo ih vodili na plažu i vole da provode odmor u Crnoj Gori. Atmosfera kod rodne kuće je uvijek najbolja.
Poručio bih mlađim generacijama da budu strpljivi, uporni, da uče, samo tako mogu da savladaju sve prepreke u životu i da napreduju.
A kada radiš i napreduješ, možeš da pomogneš i sebi i drugima.
Svojim prijateljma bih kao ljekar poručio da imaju dobru njegu svoga tijela, zdravlje je najbitnije i iznad svih je materijalnih dobara. Jedan zdrav prośak srećniji je od jednog bolesnog kralja!-.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Dijaspora
- Tradicija
