.jpg)
Život u ragbiju Olivere Mišković Vidojević
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva
Tivćanki Oliveri Mišković Vidojević pošlo je nedavno za rukom da na radnom mjestu istovremeno bude i gošća i domaćin-domaćica: na prijemu gradonačelnika za mlade tivatske sportiste koji su ostvarili značajne rezultate na međunarodnim i svjetskim takmičenjima, Olivera je bila kao sekretarka za društvene djelatnosti Opštine, ali, i kao- ragbi reprezentativka Crne Gore koja je sa Malte donijela bronzano odličje!
Prijem kod predsjednika Opštine Željka Komnenovića, foto: Opština Tivat
U razgovoru za Feral.bar ovim povodom, uzorna sportistinja iz Tivta otkriva kako je došlo do njenog ulaska u svijet ragbija, koliko su tačni uvriježeni pogledi na ovaj sport, kakve su njene sportske ambicije i koje je mjesto ragbija danas u Crnoj Gori...
-Nakon završenog fakulteta-diplomirani sam ekonomista u međunarodnom poslovanju-otišla sam u Irsku na šest mjeseci, ali, ostala sam pet i po godina.
Svidio mi se narod, imala sam mogućnost napredovanja, završila sam dva koledža...
Vratila sam se u Tivat 2011. kada je krenuo projekat Porto Montenegro. Rizikovala sam, rekla sam-vraćam se, pa što bude, a opet i da budem blizu svojih.
Nisam se pokajala, počela sam da radim u internacionalnom timu menadžera Porto Montenegra sa kolegama iz Australije, Engleske, Francuske, Švajcarske.
Oni su igrali između sebe ragbi, i u jednom momentu me menadžer iz Australije Beckett Tucker pitao- možemo li dovesti u Tivat ragbi trenera iz Srbije Miloša Kučančanina?
Kažem-možemo, krenuli smo sa njim, i ja sam tako od samog početka ragbi kluba Arsenal bila u njegovoj organizaciji.
Koliko ste tada bili upućeni u ragbi?
-Vidjela sam u Irskoj da je to njima sport broj jedan, da okuplja čitavu porodicu, ali, tamo nisam imala prilike da se oprobam.
Jednostavno-tamo se radi i nema se vremena za sport, sem teretane, vožnje bicikla i pješačenja.
Kad smo doveli Kučančanina, pitala sam ga da li na ovim prostorima postoji ženski ragbi, odgovorio je- naravno!
Zbog predrasuda koje postoje, poćeli smo u Tivtu za žene sa takozvanim tač (touch) ragbijem, koji je više na dodir.
Miloš mi je rekao-‘”Okupi ekipu, nađi pet-šest cura”, i meni je to bio izazov. Pozvala sam djevojke sa kojima sam se tada družila, sve su odmah prihvatile..
Rekla sam im, “Hajde da vidimo”. Ja sam ranije igrala odbojku i košarku, išla sam i u muzičku školu, ali, sve je to sada bilo u mojoj 30. godini, da krenem da se bavim sportom.
No, mogu da uporedim-kada živite u Irskoj, niko vas ne pita za godine, pitanje je duha, a ne godina. Dakle- ulazim u nešto, pa da vidimo kako je!
Kakvi su bili prvi dani ragbija u Tivtu?
-Osnovali smo i muški i ženski klub, počeli da animiramo lokalno stanovništvo. Bila sam sekretar kluba, uz Miloša koji je radio na razvoju ragbija, bili smo maksimalno uključeni.
Ponoviću-bio je to izazov, bili smo prvi klub u Crnoj Gori u kojoj prije nas nije bilo ragbija.
Bitno u svemu je bilo učešće sponzora kao što je Porto Montenegro, a njima je bilo bitno da imaju radnika uključenog u klub. pa sam tako poslije posla odlazila na teren Arsenala na trening.
Bila sam kapitenka tač ekipe, puno smo putovale regionom, igrale u Bosni i Hercegovini (BiH), Hrvatskoj, Srbiji.
Zahvaljujući Milošu koji je trenirao i radio u Holandiji, i tamo smo bile, igrale sa njihovim curama sedam dana. Bile smo, iskreno, dobre. Pobjeđivale smo širom regiona.
Sljedeći korak bio je 2013. godine- osnovali smo Ragbi savez Crne Gore, otvorili za ragbi Kotor, Bar, Podgoricu, Nikšić.
Imali smo par turnira, a mi iz Tivta kao početnici uvijek smo pobjeđivali. Podgorička Budučnost imala je žensku ekipu, i kad god je bio muški turnir, mi bismo odigrale poslije njih.
Bile su sa nama djevojke iz BiH, Hrvatske, Srbije, Beckett Tucker postaje predsjednik, a ja generalni sekretar Ragbi saveza.
Kako ste izlazili na kraj sa novim obavezama?
-Moja zaduženja su bila prevođenje, ogranizovanje svega što se u ragbiju može zamisliti, od prikupljanja sredstava, vođenja finansija, doi organizacije priprema i odlazaka na takmičenja-evropska prvenstva za muški sastav.
U to vrijeme , kada je već bilo više djevojaka iz Podgorice, došle smo na ideju da bismo mogle da se oprobamo u ragbiju sedam, popularnoj “sedmici”, koji je olimpijski sport.
Cure iz Tivta nisu to htjele, ali, rekla sam-zašto da ne, krećemo tako na evropska takmlčenja, i ova priča tako prelazi na veći nivo.
Tada sam išla u Podgoricu da treniram, nije mi bilo teško da provedem dva sata u autobusu, odradim trening, pa da se vratim u Tivat!
Krenule smo sa evropskim takmičenjima, već na prvom u Zagrebu 2015. godine bile smo iznenađenje jer niko nije očekivao od Crne Gore da u debiju pokaže dobro izdanje.
Davala sam prednost mlađim curama, ali, uvijek je bila jedna ista ekipa.
.I da istaknem-Beckett Tucker je uveo crnogorski ragbi u Evropsku kuću ragbija.
Šta vas je zapravo najviše privuklo baš ovom sportu?
-Privuklo me je to što su u Tivtu tada to bili sami počeci, i željela sam da budem dio tog tima, da mu doprinesem i igrom i organizacijom.
Bilo mi je takođe interesantno što su u ekipi i stranci i naši.
Predrasuda No. 1 za ragbi glasi-ovo je grub sport. Koliko je tačna?
-Tač je zagrijavanje za “sedmicu” koja uključuje i obaranje, ali, ne radimo obaranja pred utakmice, čuvamo se za utakmice.
Generalno, nema većih povreda, ponekad otekne zglob, a ja lično nikad ne mislim da ću se povrijediti, sve zavisi od protivnika, nikad ne znate ko je na drugoj strani.
Bitno je da ti je čisto u glavi, da ulaziš u igru da osvajaš teren. Kondicija je važna, naravno, ali i psihički momenat.
Vidim kod mlađih cura da su fizički spremne, ali, kada treba da uđu na teren ... Mi smo u Beogradu dobile ekipu koja je osvojila prvenstvo, a izgubile smo od autsajdera.
Bitno je da možemo sa svima da igramo, i da se ne bojimo nikoga!
Kako se razvijala Vaša reprezentativna karijera?
- Uvijek smo spremne kad nas neko zove. u Crnoj Gori nas ima za ekipu 7+5, ukupno petnaestak djevojaka, no, izbijanjem pandemije koronavirusa sve staje.
Bile smo prije toga pozvane da igramo za reprezentaciju Srbije, odigrale smo protiv Kanade, igrale njihovo prvenstvo gore, i to nam je dobro došlo jer smo imale pauzu.
Ja sam za vrijeme korone dobila ćerkicu, tako da sam nakon korone spremno dočekala nastavak treninga.
Kakvi su bili komentari Vaseg okruženja na Vaš ulazak u ragbi?
-Pitali su me da li sam trenirala ragbi u Irskoj- ne, to me ovdje počelo interesovati, ovdje sam počela.
Moja mama uvijek brine, kaže-povrijedićeš se, ali, nisam je čula. Rekli su mi kući- ako ti se sviđa, zašto da ne, vidjeli su da volim ragbi.
Iskreno-šta god da su rekli, bila sam spremna da uđem u ragbi. Uključena sam 24 časa u ragbi i za muškarce i za žene, bilo mi je bitno da se stvari završavaju i da idemo naprijed.
Nekako kad uđete u sve to, ta ljubav prema sportu vas vodi kroz život, čak sam nekad razmišljala da ću studirati DIF. Evo, sada sam i u opštini u sekretarijatu u čijem je resoru sport!
Koliko Vam vremena oduzima ragbi i kako usklađujete sport sa poslom i privatnim obavezama?
-Na samom početku.dakle, prvih pet-šest godina, ja sam doslovce čitavo svoje vrijeme bila povezana sa ragbijem kroz posao, uključena organizacijski i igrački.
Danas, nastavila sam da igram, usklađujem sport sa porodicom da bih mogla da odem na sve kampove prije glavnih takmičenja.
Koliko god mogu, treniram samostalno, gledam da sve izbalansiram.
Kako biste najkrace opisali ragbi?
-Za ovaj sport morate, naravno, biti timski igrač. Moji sportski počeci su košarka i odbojka, a ovdje imate više sportova u jednom, imate i obaranje i trčanje...
Ragbi karakterišu upornost, borbenost, srčanost, istrajnost. Pun je novih momenata koji donose posebne emocije, zbog kojih i ostajemo u sportu.
To su druženje prije svega, mogućnost novih poznanstava, mogućnost mlađim curama da odu vani, da igraju u Francuskoj koja je za ragbi i najbitnija, tamo već imamo nekoliko muških igrača.
Kroz ragbi su najveće konekcije i za posao... Bitno je samo da igrate i da se predate sportu, a sve ostalo dolazi samo.
Na šta ste u dosadašnjem bavljenju ragbijem najponosniji?
- Ponosim se time što sam počela ragbi u Crnoj Gori, što sam osnivač Arsenala, što sam učestvovala u razvojnom dijelu sporta kod nas, što sam pokrenula ženski ragbi i što sam ostala u reprezentaciji.
Medalja sa Malte je kruna u rezultatskom smislu, do nje je trebalo mnogo truda, dosta cura se izmijenjalo, nas nekoliko smo ostale istrajno i uz par novih cura guramo naprijed.
Cilj nam je da pređemo u viši rang evropskog prvenstva, da povećamo broj igračica, da se oforme ženski timovi u Tivtu i Podgorici kako bismo imale više utakmica.
Svim djevojkama koje su se bavile sportom, ili žele da se bave sportom, a još se traže gdje bi željele da se oprobaju, poručila bih da počnu da treniraju ragbi.
Za ragbi nisu bitne godine, već sportski duh, i da volite timsku igru. Dođite, priključite se našem nacionalnom timu koji je već postigao istorijski uspjeh, nastavite ovu sportsku misiju - zaključila je za Feral.bar Olivera Mišković Vidojević, rodonačelnica ženskog ragbija u Crnoj Gori.
- Tagovi:
- Tivat
- Arsenal
- Ragbi
- Takmičenje
- Priznanje
