Skambilj u Čikagu: Demir Dabezić, predsjednik Kulturnog centra “Rumija”
Izvor: Štampani časopis “Glas Mrkojevića” broj 4
Autor: Sabrija H. Vulić
Foto: Privatna arhiva
Naš gost: Demir Dabezić, dipl. građevinski inženjer iz Čikaga.
Otišli ste iz Crne Gore kao dijete, kakav je bio Vaš prvi susret s Amerikom, iskustva i utisci?
– Bilo mi je 12 godina kad sam zajedno sa roditeljima i starijim bratom napustio Crnu Goru. Da budem iskren, nijesam se puno radovao odlasku za Ameriku.
Iza sebe sam ostavio veliki broj drugara i to mi je jako teško palo. Takođe, postojala je tu i manja doza straha.
Ja sam još uvijek bio dijete kome je i Bar tada bio veliki grad, a kamoli Čikago, tuđi jezik i strani ljudi.
U Čikago smo stigli 1. avgusta 1996. Sjećam se da nas je na aerodromu dočekao veliki broj familije.
Bio sam šokiran širinom američkih auta, auto-putem, uređenim površinama, zelenilom, zečevima i vjevericama, brojem aviona u vazduhu.
Kuća mog strica je izgledala ogromna i tih prvih dana je bila puna gostiju. Tih prvih mjesec dana smo mi bili u centru pažnje i pomislio sam da ova Amerika i nije toliko loša.
Ali onda kreće realnost, useljenje u stan, škola i nove obaveze. Škola koju sam pohađao nije bila najbolja, pa su me upisali u drugu koja je bila malo dalje od stana.
Tačnije, koristio sam dva gradska autobusa u oba pravca. Imao sam sreću da je u školi postojao čas engleskog samo za nas strance, tako da sam vrlo brzo savladao osnove jezika.
Druženja i okupljanja se svode na vikende, praznike i veselja. Ubrzo stižu i prvi snjegovi i za nas je to bila prava avantura.
Mislim da smo brat i ja te prve godine bili jedini u parku dok je snijeg padao. Ali, ipak sam jedva čekao to prvo ljeto, jer su mi roditelji obećali da će me poslati u Crnu Goru na dva mjeseca.
Tako je i bilo.
Amerika je zemlja mogućnosti, a Vi ste te mogućnosti, mogli bismo reći, iskoristili na pravi način. Recite nam nešto o tome…
– Amerika jeste zemlja mogućnosti, zemlja koja nudi podjednaku šansu i ljudima koji preferiraju školovanje kao i onima koji su više skloni zanatu ili fizičkim poslovima.
Ljudi iz našeg kraja su pošteni, vrijedni i snalažljivi, a plod toga je što su manje-više svi ovdje uspjeli da stvore bolji život za sebe i svoju porodicu.
Ja sam od malena volio školu i ona mi je, što se kaže, išla od ruke. Ovdje sam završio sedmi i osmi razdred, gimnaziju, a potom odlučio da na Univerzitetu Države Ilinois u Čikagu upišem građevinski fakultet.
Za bečelora građevinskog inženjera sam završio 2006. godine i dva dana nakon diplomiranja počeo da radim.
Tri godine kasnije upisao sam master studije na istom fakultetu i 2011. godine postao magistar građevinskog inženjerstva.
Dvije godine kasnije uspješno završavam prvi državni ispit i dobijam licencu profesionalnog inženjera u državi Ilinois, a 2015. godine uspješno završavam dvodnevni državni ispit i dobijam licencu građevinskog inženjera u državi Ilinois.
Privatna kompanija za koju radim već 17 godina broji preko 50.000 radnika u svijetu i nudi sve vrste konsultacija vezano za arhitekturu i građevinu.
Moj posao obuhvata projektovanje, analizu i dizajn mostova, tunela, potpornih zidova, upravljanje i održavanje budžeta, kao i koordinaciju mlađih kolega.
Kako izgleda jedan radni dan u Americi?
– Moj radni dan traje osam sati, i tako je od ponedjeljka do petka.
Da ne shvati neko da se hvalim, ali svaki radni dan počinjem kafom i pregledom nekoliko crnogorskih i regionalnih portala. To je nezaobilazni dio moga jutra.
Nakon toga slijedi pregled mejla i plan radnog dana. Volim da sebi sastavim plan i da se tog plana držim. Rijetkost je da je na mom stolu jedan ili dva projekta.
Većinom je to pet ili šest aktivnih projekata za koje sam odgovoran. U većini slučajeva projekti se rade u timovima, mada ima manjih projekata koje završavam sam.
Pošto radim za veliku kompaniju koja posjeduje kancelarije u većim svjetskim sredinama, klijenti i njihovi projekti mogu biti lokalni, ali i regionalni, tako da u mom rezimeu pored lokalnih ima i projekata iz Afrike, Kanade, Teksasa i drugih američkih država.
Koliko imate vremena za druženje i susrete s našim ljudima u Americi?
– Za druženje s našim ljudima ima onoliko vremena koliko i volje.
Nažalost, današnja tehnologija i društvene mreže su dovele do toga da je sve manje volje za druženje i da se živi u nekom virtualnom svijetu gdje su ti svi prijatelji, a zapravo pravog prijatelja nemaš.
Ja sam od onih koji jos uvijek vole iskreno druženje i ne nalaze razonodu po društvenim mrežama.
Čikago jeste veliki grad, ali naši ljudi većinom naseljavaju sjeverni dio grada i svi smo nekako na manje od 15 minuta vožnje jedni od drugih.
To je velika prednost, za razliku od drugih gradova gdje naši ljudi putuju autom sat ili više kako bi se sastajali.
Pored toga, rodbinske i komšijske veze se još uvijek poštuju i cijene, veliki broj ljudi se bavi sličnim poslovima ili imaju zajedničke klijente, pa ih te poslovne obaveze više spajaju.
Osim po kućama, druženje je najčešće u Kulturnom centru Rumija, gdje se naši ljudi okupljaju četvrtkom i petkom na partiju skambilja, remija, stonog tenisa, večeru i dobru priču.
Odnedavno u Čikagu imamo i Islamski centar Rumija koji, pored religijskih aktivnosti, jednom nedjeljno nudi časove maternjeg jezika i mekteba za našu djecu.
Meni najdraže druženje je petkom uveče kada grupa od nas dvadeset i plus igra mali fudbal.
To druženje traje još i prije od mog dolaska u Čikago, a neki od nas još aktivnih zajedno igramo posljednjih 25 godina.
Jedno vrijeme je taj fudbal spajao nas i naše ljude u Njujorku, gdje smo se dva puta godišnje sastajali na partiju fudbala i zajedničku igranku.
Istina je, da smo toliko para uložili u sale, takmičenja i putovanja, do sada smo lagano mogli imati svoju fudbalsku salu.
Pored toga, ima i drugih načina da se ljudi druže, poput lova i ribolova, svadbi i veselja, rođendana i slično.
Koliko ste povezani s domovinom, da li se interesujete što se dešava u Crnoj Gori?
– Istina je da bolje znam što se dešava u Crnoj Gori nego ovdje u Čikagu. To je valjda mana svih nas koji smo ovdje došli, da se osjećamo više vezani za rodni kraj no za mjesto gdje nam vijek prođe.
Svakodnevno čitam domaće portale i pratim balkanske kanale na TV-u. Još uvijek imam grupu prijatelja sa kojima se redovno čujem i sa kojima razmjenjujem sve moguće informacije.
Koliko je to moguće, gledam da bar svake druge godine ljetnji odmor provedem u Crnoj Gori.
Raduje me činjenica da sam još uvijek rado viđen gost kad dođem kući i da me društvo prihvati kao da nikad nikud nisam ni otišao.
Da li pratite portal www.glasmrkojevica.me?
– Naravno, portal Glas Mrkojevica je jedinstven jer sadrži teme i likove iz našega kraja.
Jedan projekat koji je od velike koristi za nas iseljenike i mi vjerovatno to cijenimo malo više od lokalnog stanovništva.
Chicago_Wells Street Bascule Bridge Rehabilitation
Što biste promijenili u Crnoj Gori?
– Teško je reći što bih promijenio, jer ja ipak živim van granica Crne Gore i ne znam koliko pravo imam da bilo što mijenjam.
Nijesam politički motivisan, ali, da imam šansu, poručio bih političarima u Crnoj Gori da se malo više potrude oko njenih ljudi koji su vani i pokažu želju za saradnju sa dijasporom.
Vjerujem da bi to podstaklo zrelije investicije s naše strane i šansu za mogući povratak u domovinu.
Isto bih podijelio jednu ideju, da za nas iseljenike, bar preko ljetnje sezone, postoji kancelarija u Pečuricama gdje bismo mi mogli da izvadimo potrebna dokumenta i da za ista ne moramo ići u Bar.
Razlog nije u tome da bismo mi imali neku privileguju, nego jednostavno zato što mnogo vremena izgubimo ne znajući kome da se obratimo i što nam je potrebno da ostvarimo ta dokumenta.
Vi ste predsjednik Kulturnog centra Rumija u Čikagu. Koje aktivnosti imate i kako funkcioniše klub?
– Kulturni centar Rumija je projekat koji je oko sebe okupio veliki broj naših ljudi u Čikagu i osnovan je s idejom da našem narodu pruži mjesto gdje će se sastajati, zbližiti i družiti.
Kulturni centar ili klub trenutno broji oko 200 članova ili familija i ta brojka svake godine raste.
Za funcionisanje kluba i aktivnosti koje se tamo dešavaju zadužen je Upravni odbor koji je sačinjen od sedam članova.
Upravni odbor bira se godišnje i ove godine je funkcija predsjednika kluba pripala meni.
Kao predsjednik, ja sam dužan da ostalim članovima odbora dodijelim funkcije i vodim računa o njihovom radu i angažovanju u klubu.
Isto tako, predsjednik je dužan da zajedno s ostalim članovima vodi brigu o finansijama, aktivnostima, organizaciji i imovini koju posjedujemo i koristimo.
Klub je redovno otvoren četvrtkom i petkom uveče za sve članove i prijatelje istog, koji tu večeraju, razgovaraju i provode vrijeme igrajući razne igre.
Od ove godine, prostorije kluba se opet koriste za folklornu sekciju, kako bi nam djeca učila naše tradicionalne igre.
Pored toga, veliko interesovanje privlači i finalna utakmica u američkom fudbalu ili Superbowl i druga sportska dešavanja, poput bokserskih mečeva i NBA lige.
Za vrijeme mjeseca Ramazana, klub se isključivo koristi za održavanje iftara.
Porodična veselja, rođendani, promocije knjiga i predavanja, takmičenja u stonom tenisu, šahu i skambilju, obilježavanje Dana nezavisnosti Crne Gore i proslava Nove godine takođe su neke od aktivnosti koje se održavaju u prostorijama kluba.
Chicago_Jane Byrne Interchange
Da li ima pomoći iz domovine u funkcionisanju kluba?
– Da budemo realni, kad se došlo na ideju o otvaranju Kulturnog centra, mislim da organizatori nijesu očekivali neku veću pomoć iz domovine.
Naprotiv, mislim da su organizatori kao jedan od postavljenih ciljeva imali i to da se kroz ovu organizaciju pomognu projekti u domovini.
Sigurno je jedno, da se za svaku akciju ili prikupljanje pomoći za nešto ili nekog u Crnoj Gori ta vijest najbrže proširi u Kulturnom centru i najviše prihoda upravo tu i pokupi.
Chicago_41st Street Pedestrian Bridge
Koliko su nove generacije naših iseljenika zainteresovane za Crnu Goru?
– Mislim da je Crna Gora još uvijek atraktivna mlađoj generaciji, ali isključivo kao ljetnje odmaralište. I sve to dok roditelji za to plaćaju.
Ovdje se rađaju druge i treće generacije naših iseljenika i njihova povezanost sa Crnom Gorom svodi se na to što im je djed ili pradjed došao iz Crne Gore.
Moramo biti realni, ovo je njihova država i oni nikada ne mogu imati isti osjećaj prema Crnoj Gori kao što to imamo mi koji smo se tamo rodili.
Na roditeljima je da ulože što više vremena i truda da ih nauče o Crnoj Gori, našoj tradiciji i običajima, jeziku, zajednici, a sve to u nadi da će jednog dana posjetiti Crnu Goru zajedno sa svojom djecom-.
- Tagovi:
- Mrkojevići
- Čikago
- Dijaspora
