.jpg)
Kraljević: Smisao života je davanje i pomaganje
Izvor: Radio Kotor
Autorka: Nataša Jotić
Foto: Nataša Jotić, privatna arhiva
Gošća emisije “Ljetnje priče” bila je Biljana Kraljević, Kotoranka i profesorica fizičkog vaspitanja, koja nam je ispričala nesvakidašnje iskustvo tokom boravka u Africi.
Tragom glasa u srcu, dosta svog vemena, znanja i ljubavi posvetila je djeci Afrike, koja se smatra najsiromašnijim kontinentom sa najvećim brojem djece bez roditeljskog staranja.
Prvi put je u Tanzaniji boravila godinu dana, kao jedna od misionarki, volonterki, preko Udruge “Zdenac”, hrvatske humanitarne organizacije, koja je svake godine slala volontere da pomažu djeci u bolnicama i školama.
-Pomagati ljudima u Africi, posebno djeci bez roditelja i napuštenim starima, za mene je bila potreba koja se morala ispuniti. U početku je bilo jako teško.
Trebalo se navići na drugi kontinent, nepoznate običaje i pravila, različitu kulturu, prihvatiti specifične uslove i shvatiti gdje smo došli.
Međutim, kada smo se upoznali sa ljudima koji su živjeli u selima, gdje smo i mi bili smješteni, i kada smo shvatili značaj naše misije, dani su sve brže prolazili.
Na kraju nam je bilo žao što odlazimo-započela je priču Kraljević.
Kako nam je Biljana ispričala, jedno je vrijeme ujutro bila angažovana u laboratoriji bolnice, a popodne predavala engleski jezik mališanima.
Obrazovni sistem u Tanzaniji nije organizovan na najbolji način pa dosta djece odustane već posle osnovne škole. Jedan od razloga tome je što se i državne i privatne škole plaćaju.
Postepeno se privikavala na život i činjenicu da većina djece u selima vodi borbu za opstanak.
Osnovna škola je mnogima bila samo mjesto gdje im je obezbjeđen jedan obrok i uniforma.
Učionice su često polusagrađeni prostori, a razredi broje i po stotinu učenika koji sjede na zemlji, jedni drugima u krilu, te nije rijedak slučaj da dijete dođe do kraja osnovnog obrazovanja a da ne nauči ni pisati, ni čitati.
Suočena sa takvom situacijom, Biljana je imala želju da pomogne upravo najugroženijoj i najsiromašnijoj djeci.
Uspjela je da ih okupi, olakša im život i pomogne u osnovnom obrazovanju.
Isprva ih je zainteresovala sportskim aktivnostima, a zatim su djeca sama izrazila želju za učenjem i napredovanjem.
Sve je u Africi usporeno, posebno promjene, zato je važno da se ide korak po korak, a onda, s vremenom humanitarni rad dobija sve više smisla.
Tada i mala kap pomoći u moru potreba postane važna.
-To je smisao života – pomagati.
Mi smo radili male stvari, ali bezbroj malih stvari u jednom danu je veliko, posebno u zemlji gdje se djeca raduju sitnicama, tanjiru riže ili bombonu-naglasila je Kraljević.
Interesovalo nas je kako se sporazumjevala sa djecom i mještanima.
-Sporazumijevali smo se isprva na engleskom, a ubrzo i na njihovom – svahili jeziku. Dijete se na svahili kaže toto.
U posebnom sjećanju su mi ostala djeca koju sam upoznala kao siročad, na ulici, bukvalno gole i bose, kojima sam se posebno posvetila i uz pomoć Udruge uspjela da ih školujem.
Ta djeca, Daudi, Čarls, Laeli, Ajzek, Čatira…. iako su živjela od milosti tuđe, ono malo što su imala dijelila su sa ostalim siromasima i bolesnima.
Ponosna sam, jer sam im bila primjer, da se i u njima razvije osjećaj empatije i potreba za pomoći drugome-nastavlja priču naša gošća Biljana Kraljević.
Dječak Čarls se posebno isticao u želji za učenjem, jako vrijedan i odgovaran, sa velikim potencijalom za napredak.
Biljana je uložila svoja sredstva, uz pomoć roditelja i prijatelja, i uspjela je da ga upiše u jednu od najboljih i najskupljih srednjih škola u Tanzaniji.
Dječak je opravdao njeno povjerenje i završio srednje obrazovanje kao jedan od najboljih učenika i najbolji sportista.
Na dodjeli diplome, nije se znalo ko je bio više ponosan postignutim uspjehom, Čarls ili njegova starateljica Biljana Kraljević.
-Nažalost pored lijepih trenutaka, bilo je i onih teških, kada čovjek mora ugasiti emocije.
Trenuci u kojima se mora smoći snaga, nastaviti dalje, jer najlakše je odustati i plakati. U toku mog boravka, vezali smo se za jedno malo siroče Danijelija.
Rođen je sa HIV-om, roditelji su mu preminuli. Svakodnevno smo ga posjećivali, družili se i pomagali. Preminuo je i to mi je bio najteži trenutak.
Svjesna sam da je nemoguće svima pomoći-osvrnula se Kraljević na nešto što ju je duboko potreslo tokom boravka u Tanzaniji.
U tom drugačijem i neočekivanom svijetu smjestilo se baš najviše ljepote života. Impresivno je koliko je malo potrebno za sreću, često samo bombon, na svahili “naomba pipi”.
Tanzanija je prekrasna zemlja, živopisnih boja, mirisa i ukusa.
Istinita je ona rečenica da ko jednom vidi Afriku, stalno joj se vraća.
-Nekoliko puta sam se vraćala u Tanzaniju, svojom inicijativom i sredstvima.
Period kovid pandemije me je onemogućio da je još jednom posjetim, ali sam sigurna da ću joj se ponovo i ponovo vraćati. Nadam se da će to biti uskoro-zaključuje Biljana Kraljević.
