.jpg)
Promovisana monografija Žene iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka
Izvor, foto: Bar info
Autorka: Silvija Vukelić
Centralna promocija monografije “Žene iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka“ književnika, novinara i publiciste Željka Milovića, za koju je, očekivano, vladalo izuzetno veliko interesovanje, sinoć u sali Dvorca kralja Nikole pretvorila se u istinski praznik druženja Barana na način koji je bio uobičajen prije nekoliko decenija, spontano i iskreno.
Ovu knjigu je publikovala barska izdavačka kuća „Mediteran Multimedia“, na čak 386 strana, uz 352 fotografije koje su, većinom, premijerno prikazane javnosti.
Riječ je o trećem tomu edicije, čiji je simbolični naslov iz 2019. godine ukazivao na priču o „običnim“ ljudima koji su oblikovali grad na sasvim poseban način, kroz moralne norme drugačije od današnjih.
U novom djelu, uz preformulisan naslov „Žene iz grada bez vratî“, životne su priče 45 žena raznih profila – od predsjednica Opštine, konobarica, košarkašica, glumica, naučnih, medicinskih radnica, ratnih heroina te tragičnih žrtava istog rata, do onih koje su sopstveni život podredile opštedruštvenim interesima i onih koje je ljubav dovela iz dalekih zemalja u grad pod Rumijom.
-Žene iz grada bez vrati živjele su/žive za svijet bez vrati, bez nasilja, nepravdi, predrasuda, bez diskriminacija, za svijet slobodnih svjetonazora, u kojem neće biti potrebno pisati zasebne knjige posvećene ženama, jer će one biti jednako poštovane kao i muškarci i/ili ostali koji se još pronalaze ili osjećaju i ispoljavaju drugačije od ustaljenih normi i opšteprihvaćenih društvenih načela.
Za svijet slobodnomislećih ljudi, u kojem će djela govoriti jezikom razumljivim svima.
Za takav svijet, Crnu Goru, Bar rađale su, podizale, hranile, učile, radile, ratovale, borile se žene Bara o kojima u svojoj knjizi piše Željko Milović.
Sa ove vremenske distance vrijedi postaviti pitanje - da li su uspjele? Mislim da svako od vas zna odgovor.
Neke bitke su izvojevane slavno, hrabro, revolucionarno, pobjednički, druge se i dalje vojuju, na ličnom i klektivnom planu, dok određene tek predstoje.
Postoje univerzalne istine o ženama, njihovim pravima i slobodama, koje možete čuti diljem naše Crne Gore, Balkana, svijeta.
U višemilenijumskom civilizacijskom hodu davno, negdje na početku, bijaše matrijarhat... slabo ga ko pominje.
No, zato vjekovima živimo doba patrijarhata...priznaćete, nekako, oboje anahrono zvuči.
Neću vam prepričavati istorijska fakta koja dokazuju, tek nešto više decenija staru, organizovanu, emancipatorsku borbu za prava žena - od prava glasa do prava izbora - supruga, posla, obrazovanja, majčinstva...
Te, opšte poznate činjenice, Željko lijepo pripovijeda u prvih pedesetak strana knjige, koja nas je večeras okupila u ovolikom broju.
Milović, kao vrli, atipični, barski hroničar, na sebi svojetven, prepoznatljiv način, opsrevira polažaj i ulogu žene iz grada bez vrati u porodici i društvu, kroz različite sfere njenog djelovanja - u kulturi, obrazovanju, zdrastvu, sportu, politici... kroz intimne, lične storije prepričane od članova porodica žena o kojima piše, uz pomoć dokumentarnih, arhivskih štiva, autentičnih fotografija, novinskih i ostalih medijskih zapisa, tvoreći upečatljivu sagu koja se čita u „jednom dahu“ i trajno pericpira, podržana snažnim utiskom argumenata.
Upravo, istraživanja autentične građe i izvora bila su značajna, neophodna osnova za uvođenje čitaoca u individualne narative i njihova adekvatna razumijevanja i kontekstualizacije.
Ono što čini nezaboravnim žene iz grada bez vrati su njihove lične istorije i borbe kojima su gradile bolji, napredniji svoj „mikro“ svijet/život, istovremeno i Bar i Crnu Goru, a da možda i nisu bijele svjesne veličine svojih podviga.
Svaka od njih ugradila je dio sebe za ambijent i društvo u kojem živimo.
U ovom izdanju je njih 45. Nadam se, da Željko neće na tom broju stati, već da će nas obradovati budućim izdanjem u kojem će biti, možda, i neke od žena večeras prisutnih-kazala je, između ostalog, u uvodnom obraćanju istoričarka umjetnosti dr Anastazija Miranović i rukovoditeljka Zavičajnog muzeja Bar.
Dobrodošlicu na promociju “novog djela iz ‘majstorske radionice’ Željka Milovića” poželio je moderator večeri novinar Radomir Petrić.
-Milović jeste književnik, poeta, novinar i publicista, ali je prije i iznad svega čovjek koji neizmjerno voli ovaj grad.
Svojim djelom on odaje počast svemu što Bar čini mjestom u kojem je zaista privilegija živjeti-istakao je Petrić, dodavši da će pokušati da “riječju i slikom dočaraju zašto je njegovo novo djelo interesantno, veliko i vrijedno, ujedno kao pisani spomenik Barankama XX vijeka ali i sentimentalni vodič u ‘ono vrijeme’ koje, kada o njemu pričamo, uvijek kod nas izazove sreću i sjetu”.
Na značaj ove monografije u svom obraćanju publici ukazao je mr Ivan Jovović, predsjednik Matice crnogorske.
On je istakao da je Milović trećom knjigom o (ne)zaboravljenim ličnostima Bara pokazao “veliki radni angažman i intelektualni kapacitet da se uhvati u koštac sa materijom koja samo naizgled djeluje jednostavno”.
-Objektivnosti radi, stručna i publicistička literatura u Crnoj Gori bavila se znamenitim crnogorskim ženama u bližoj ili daljoj prošlosti, ali ovakav koncept publikacije na savremen način interpretira status žene na crnogorskom prostoru, bez obzira na činjenicu što je njena sadržina zavičajnog karaktera.
U autorovoj radnji se prepoznaje motiv da tekst učini dostupnim svakom zainteresovanom čitaocu, i tu prepoznajem potrebu autora da u kontinuitetu pokušava da edukuje današnje generacije Barana, nezavisno da li su u pitanju starosjedioci ili oni koji su tek nedavno stekli prebivalište u Baru.
Knjigu Žene iz grada bez vrati (ne)zaboravljene Baranke XX vijeka je bilo mnogo teže napisati , iako je autor dosadašnjim radom stekao već status nezaobilaznog hroničara Bara XX vijeka, iz razloga što je pisana riječ-štampa, odnosno periodika, naročito tokom prve polovine XX vijeka veoma oskudna podacima, naročito da bi se obradio društveni portret neke žene koja je rođena, živjela ili djelovala na ovom području-naveo je Jovović.
On je ukazao da je siguran da je Milović u izradi “ovih 45 biografija žena” iscrpio svu njemu dostupnu arhivsku građu i poznatu mu literaturu, “ali, to ne bi bilo dovoljno za izradu ove treće knjige u ediciji, koja možemo označiti kao svojevrsno leksikografsko djelo o Baru, da autor nije primijenio metod intervjua, u kome se dokazao kao vrstan profesionalac, zbog čega ovo djelo pruža mnogo veći saznajni fundus, nego neka knjiga u kojoj bi se hronološki najbrajale bitni datumi i događaji za neku ličnost”.
-Treba istaći da su gotovo sve liočnosti stavljene u konkretni društveni kontekst tog vremena, pri čemu autor u knjizi se autor ne zadržava samo na portretisanju ovih 45 ličnosti, već sadržina knjige sadrži katkad duže pasaže o precima i potomcima ovim žena, na osnovu čega dobijamo širu i kompleksiju percepciju socijalne istorije Bara, od Knjaževine Crne Gore do skoro do gotovo današnjeg dana.
Autor je ovom knjigom unaprijedio sagledavanje procesa emancipacije žena u Crnoj Gori tokom XX vijeka, s obzirom da su one dugo bile u drugom planu socijalne zbilje uslijed naslijeđenog patrijahalnog uređenja našeg društva.
Čitajući biografije ovih žena, pretpostavljam, da bi najveći broj njih ovu publikaciju nazvao „ženskom knjigom“ s obzirom da su one svojim ukupnim habitusom stale rame uz rame sa pripadnicima muškog pola, što su pokazale ne samo vanrednim profesinalnim karijerama, već i ličnom hrabrošću-istakao je Jovović.
On je ukazao da su se na jednom mjestu našle ličnosti - ikone crnogorskog, jugoslovenskog i evropskog antifašizma, “preko požrtvovanih pregaoca zdravstvenih, prosvjetnih, kulturnih i privrednih radnika i rukovodioca, časnih sestara, pa do onih žena čije je prisustvo tokom XX vijeka činilo neizostavnu svakodnevicu Barana.
-Željko Milović je i ovom knjigom dokazao da je Bar bio, a nadam se da će i ostati, grad otvorenih vrata, s obzirom da su mnoge od navedenih žena došle iz drugih sredina, zavoljele ga, stekle poštovanje, i dobile toplinu od svojih sugrađana koji ih i danas u pozitivnom kontekstu spominju.
Uz njih su ovdje podaci ženama rođenim u Baru, koje su doprinijele razvoju ne samo ovog grada već i tadašnje šire zajednice, a dio njih su ostavile potomstvo koje je danas čine ugledni ljudi, stručnjaci i naučni radnici, profesionalno ostvareni širom bivše Jugoslavije, Evrope i Sjeverne Amerike.
Autor nije ovom radnjom napravio romansiranu biografiju znamenitih žena Bara XX vijeka, već je na mnogim mjestima eksplicitno pokazao da su mnoge od njih imale teške lične i porodične sudbine, i da su uprkos svemu nastavile da se bore za bolju budućnost.
Kao što je i sam autor istakao u knjizi, neke od biografija posjeduju kapacitet za izradu nekog filmskog scenarija.
Svakako da brojne neobjavljene fotografije izvučene iz starih škatula, kao i faskimili dokumenta dodatno pružaju mogućnost da prosječan čitalac ima, uslovno rečeno, neposrednu komunikaciju sa ličnostima koje definitivno obilježile nedavnu prošlost Bara
Željku Miloviću iskreno čestitam, jer naš grad ima ediciju koja sada predstavlja personalizovanu kolektivnu memoriju modernog Bara-rekao je mr Jovović.
Tokom večeri, zanimljive ali i dramatične detalje iz njihovih života, ispričali su potomci žena o kojima je Milović pisao u ovoj knjizi, kao i oni koji su ih poznavali.
Bilo je riječi i o „tihim, ženama iz sjenke“ koje bi trebalo da se nađu u nekoj narednoj ediciji, a koju bi, kako je kazala spisateljica Tanja Sekulić, “Željko Milović morao da napiše”.
O svojim pretkinjama govorili su i Igor Gojnić, Jelena Čejović, Mišo Brnjada, Bato Omerbašić i Peko Pukić.
Putem video poruka obratile su se prof. dr Ana Đorđević Dikić, kao i časne sestre Svetog Križa iz Đakova, koje su decenijama radile u bolnici u Starom Baru.
Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević govorio je sinoć u dvojakoj ulozi – kao potomak dvije heroine ovog djela – prababe Joke i babe Savete, ali i kao “neko ko je prepoznao trud i napor autora da zaštiti od zaborava ono što je baština i treba da se sačuva”.
-Moj prađed Marko Sekulić, borac iz tri rata, uvijek je bio spreman da se odazove pozivu da brani državu, formira odred u Mikulićima, a s druge strane, baba Jovana, kako su je zvali Joke, da pokuša da održi porodicu na okupu.
Nije to bio nimalo lak zadatak. U izvodu iz matične knjige vjenčanih je upisano da je Joke bila domaćica, da je Marko bio zemljoradnik.
Ja sam ponosan na činjenicu da sam potomak jedne domaćice i zemljoradnika. A posebno sam ponosan na činjenicu da u mojim venama teče krv Sekulića.
Joke je bila obična žena, ali ostaće upamćena po neobičnom činu, ali i privilegiji.
Tokom ratova u kojima je Marko učestvovao, ona je više puta bila primorana da svjedoči užasnom činu okupatora – da stoji ispred kuće i posmatra kako njihovo ognjište pale.
Međutim, kao hrabra žena, upravo zbog tog čina je i dobila privilegiju, o kojoj sam saznao od Željka Milovića, a to je da je u gradskom Muzeju izložen ‘ausweis’ (propusnica), koju je dobila od strane komandanta da može da ide suprugu Marku u partizane, baš tako je i napisano-ispričao je Raičević.
On je istakao da je imao čast i privilegiju da živi uz babu Savetu koja je preminula u 98 godini: “I dan-danas nastojim da primjenjujem ta neka pravila života koja je ona nametnula”.
Sredstva za nastanak knjige obezbijedila je Opština Bar, uz donacije privrednih subjekata i žitelja našeg grada.
-Nakon uspješne prve dvije edicije, Željko je došao na ideju, koja je mislim, potekla od uvažene dr Gine Masoničić, da napiše knjigu i o znamenitim ženama Bara.
Aplicirao je za podršku projektima NVO. Ta ideja se uklopila u oblast koju smo podržavali te godine.
Ali, očigledno ni ta podrška koju smo obezbijedili, nije bila dovoljna, već je i ova knjiga doživjela sudbinu prethodne dvije – da Bar mora još jednom da pokaže taj izraziti stepen solidarnosti i pomoći onda kada je najpotrebnije.
Naša ideja je da iskoristimo mogućnost da dio izdanja poklonimo našim najmlađim sugrađanima, lučonošama, svima koji će znati da cijene ono što Željko vrijedno sakuplja, a što je zaista svjedok jednog vremena-zaključio je predsjednik Raičević.
Na kraju promocije, obratio je i autor Željko Milović, čije je izlaganje više puta bilo prekidano aplauzima publike.
-Napisati ovu knjigu bilo je deset puta teže nego prve dvije iz ove edicije.
Kad dođete u bilo koju familiju, svako će vam reći kako je đed bio heroj, kako je sve živo znao da uradi, a da o babi i prababi ne znaju baš ništa, makar one bile i profesorice univerziteta.
Nekako se podrazumijevalo da su one tu, stalne.
A u suštini, to je bio jedan od dokaza da je u Crnoj Gori uvijek, i u Baru naravno, svijet odnosno porodica počivala na ženama i da je žena bila taj stub familije, ali zaklonjeni, koji se ne vidi baš najbolje, noseći stub koji je bio skriven, što, naravno ne znači da su ih muškarci manje voljeli.
Naprotiv, Crnogorci su imali kult majke, sestre… kult žene… samo što je ovaj posljednji bio malo ‘skriven’-pojasnio je Milović i zahvalio svima koji su pomogli u izradi knjige.
Žene u Baru, po njegovom mišljenju, počinju da se uključuju kao učesnice u društveno-političkom životu tek 60-ih, 70-ih godina prošlog vijeka.
-Do rata ih nema nigdje, a u ratu one ustaju i bore se rame uz rame sa muškarcima, ginu, i vojuju, i za zemlju i za svoja prava.
Nakon rata, one podižu zajedno sa muškarcima zemlju. Odjedanput dolazi direktiva AFŽ-a da se on gasi, a položaj žena prelazi u dužnost Saveza socijalističkog radnog naroda.
Tada se formira jedna slika žene koje se do danas nismo oslobodili – žena uspješna na poslu, radna, lijepog izgleda, ali primarno majka i supruga.
Tek kad završi posao kući, može ići duhovna i poslovna nadgradnja-naveo je Milović.
Autor ima u planu više zanimljivih projekata.
-U opasnosti da me proglase ne baš uračunljivim, moram da kažem da će ove godine izaći čak četiri moje nove knjige o Baru, ne zato što sam bio naročito vrijedan, nego su se tek sad sa izdavačima stekli uslovi za njihovu objavu.
Promocija knjige ‘102 godine vrtića u Baru’ biće upriličena 25. maja, onda izlaze ‘Štampani mediji u Baru’ – knjiga koja prati genezu lokalnih štampanih medija i njihov odnos sa zajednicom od početka XX vijeka do danas, i na nju sam izuzetno ponosan, i kao posljednja, krajem godine izlazi knjiga o 100 godina FK ‘Mornar’, ali ne kao istorijat, već kao priča o fudbalerima, dešavanjima na terenu i oko njega…
Ovdje je iznijeto da bi trebala da se napiše još jedna knjiga o ženama, ali ja bih sad malo da ‘skalam’ i da se ubuduće posvetim pisanju o mojoj drugoj usko stručnoj oblasti – muzici.
Kad smo već kod muzike, vraćamo ekipa i ja, stari dug iz osamdesetih – izaći će CD sa pjesmama iz tih godina-najavio je Milović.
