.jpg)
Bar: Promovisana knjiga “Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879–1912” Jovana Muhadinovića
Autor: Radomir Petrič
Foto: Feral.bar
U Dvorcu kralja Nikole večeras je promovisana knjiga “Osmansko poslanstvo i muslimani Crne Gore 1879–1912” autora istoričara Jovana Muhadinovića, u izdanju Matice crnogorske.
Otvarajući veoma posjećenu promociju, predsjednik Ogranka Matice crnogorske Bar mr Ivan Jovović istakao je da se Muhadinović ovom publikacijom “refererao kao ozbiljan istraživač predmetne tematike”.
-Iako, bi se, eventualno, prosječnoj čitalačkoj publici u Crnoj Gori učinilo da su mnogi datumi, događaji i ličnosti iz osmansko – crnogorskih odnosa opštepoznate činjenice, upravo ova knjige egzemplarno pokazuje da su kod nas još uvijek kod nas prisutni naslijeđeni generacijski stereotipi, kada su u pitanju istorijske relacije ove dvije države.
Autor je ovom publikacijom u značajnoj mjeri uspio da demistifikuje mnoga uvriježena mišljenja koja stanuju u našoj kolektivnoj memoriji, objektivno pristupajući temi, što potvrđuje korišćeni metodološki aparat u izlaganju, kako poznatih izvora i literature, tako i one arhivske građe iz crnogorskih i turskih arhiva, koja nije bila poznata stručnoj i naučnoj javnosti-naveo je Jovović.
Ističući da tekovine osmanske kulture i tradicije na crnogorskom prostoru predstavljaju otvoreno polje za razna istraživanja, Jovović je podsjetio da je u organizaciji barskog Ogranka Matice crnogorske promovisano prvo izdanje knjige Seada Gana Šlakovića „ Rječnik Osmanske leksike barskoga kraja “.
On je podsjetio i na zbornik radova objavljen u izdanju Matice crnogorske, o međunarodnom naučnom skupu „Crna Gora i Osmansko carstvo, iskustvo međudržavnih odnosa“ održanom 2015. u suorganizaciji Matice crnogorske, Filozofskog fakulteta Univerziteta Crne Gore, Turskog kulturnog centra u Podgorici „Yunus Emre“ i Univerziteta Trakija iz Turske “u kojem se nalaze različite percepcije crnogorskih i turskih naučnih radnika o viševjekovnim i slojevitim odnosima ove dvije države”.
-Muhadinovićevu knjigu tematski možemo podijeliti na dva dijela-istorija diplomatskih odnosa Knjaževine/Kraljevine Crne Gore i Osmanskog Carstva i status-položaj muslimanskog stanovništva koje se poslije odluka Berlinskog kongresa 1878. našlo u crnogorskom državnom okviru, a što je predstavljalo novo društveno – političko iskustvo za Crnu Goru na međunarodnom i na unutrašnjem planu.
Isčitavanjem se zapaža da su obje države, svaka sa svojih pozicija imale interes za sprovođenje odluka Berlinskog kongresa, od početnih koraka u razgraničenju država-demarkaciji granica, pa do statusnih i materijalnih prava, naročito onog dijela muslimanskog stanovništva – muhadžira, koje je neposredno po završetku ratnih dejstava napustilo svoje domove i imanja.
To je razlog što autor stavlja akcenat na intenzivnu komunikaciju različitih nivoa crnogorskih državnih vlasti i različitih diplomatskih predstavnika Osmanskog Carstva u Crnoj Gori.
Iz priložene dokumentacije proizilazi da su crnogorske vlasti posebnu pažnju posvećivali i onom drugom dijelu muslimanskog stanovništva koje je živjelo u gradovima, a koje se dominantno bavilo trgovinom, zanatstvom, pomorstvom i drugim djelatnostima, kojima Crnogorci nijesu bili vični.
Sa druge strane, Osmansko poslanstvo je uglavnom težilo dodatno zaštititi integritet muslimanskog stanovništva, bazirajući svoju djelatnost na zaštiti imovinskih prava iseljenih muslimana-ocijenio je Jovović.
U knjizi je ukazano da su odnosi dvije države u opisanom razdoblju bili sadržajni, “da su obje strane ulagale napore da u mjeri mogućeg suzbiju nataloženi viševjekovni antagonizam, i da uprkos naslijeđenom negativnom političkim iskustvu-ne računajući samo primjere čojstva i junaštva-započnu nove odnose, dodao je Jovović.
-Tome su doprinijele posjete na najvišem državnom nivou knjaza Nikole sultanu Abul Hamidu II, gdje je crnogorski suveren u Carigradu dočekan sa najvećim počastima koju je priređivala osmanska administracija, što je, inače, bilo ne samo od velikog značaja za međunarodnu afirmaciju Crne Gore, nego i za unutrašnje političke prilike, imajući u vidu heterogenu vjersku, a dijelom i etničku strukturu stanovništva u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori.
Takav prijem u Carigradu nije bio slučajan, jer su crnogorske vlasti ne samo simboličkim gestama nego i materijalnom potporom pokazale da muslimane žele da integrišu u crnogorsko društvo, poštujući, prije svega, njihovu vjeru.
Zato se crnogorsko topništvo oglašavalo sa starobarske tvrđave plotunima kojima je označavan početak Ramazana ili u vidu finansijske pomoći knjaza Nikole za gradnju nove džamije u Ulcinju, što su jedni u nizu primjera na fonu tadašnje državne politike, koja je kroz različite forme htjela postići lojalnost dinastiji i državi, nezavisno od vjerske pripadnosti knjaževih podanika.
Vođenje takve politike nije bilo jednostavno, ne samo zbog unutrašnjih činalaca, već i zbog geopolitičkih interesa okolnih država, što je zahtijevalo mudrost i spremnost za kompromis, ali i odlučnost u sprovođenju državne strategije.
Tako, na primjer, nijedan vjerski poglavar bilo da je u pitanju crnogorski mitropolit, barski nadbiskup ili muftija crnogorski nije mogao stupiti na dužnost bez prethodne saglasnosti crnogorskog knjaza i Vlade-navodi Jovović.
Autor je, dodaje Jovović, poseban akcenat stavio na doprinos Osmanskog poslanstva na Cetinju u razvoju trgovačkih i drugih odnosa Osmanskog Carstva i Knjaževine/Kraljevine Crne Gore, kao i djelovanju osmanskih vice - konzulata u Podgorici, Baru i Ulcinju.
Osim konzulata Osmanskog Carstva, za vrijeme Kraljevine Crne Gore u Baru su djelovala i konzularna predstavništva Austro – Ugarske i Kraljevine Italije, “što je jedan od indikatora da je ovaj grad bio prepoznat kao uporišna tačka budućeg privrednog razvoja Crne Gore”.
-Neformanalni diplomatski odnosi Knjaževine Crne Gore i Osmanskog carstva odvijali su se prije zvaničnog uspostavljanja diplomatskih odnosa 1879, o čemu svjedoči titula Hrvat – baše, kao starješine Crnogoraca u Carigradu, koji je zastupao po nekim procjenama do 4.000 Crnogoraca pred osmanskim vlastima, a koji su se nalazili u pečalbi na prostoru današnje Turske sredinom XIX vijeka.
Titulu hrvat – baše nosili su Crnogorci iz iz najuglednijih familija iz tzv. nahijske Crne Gore, ali i sa barskog područja, s obzirom da su se Crnogorci u Carigradu zbog čestih političkih tenzija tamo predstavljali kao Hrvati.
Dakle, pred čitalačkom publikom je autorska radnja Jovana Muhadinovića koja je za razliku od mnogih drugih lišena bespotrebne patetike- deseteračke interpretacije osmansko – crnogorskih odnosa, koja je, nažalost, i dalje aktivna u našoj društvenoj stvarnosti, ali u osnovi, takvo tumačenje prošlosti se isključivo može okarakterisati samo kao pseudoistorija.
Naravno da ne treba prepustiti zaboravu vanvremenske obostrane viteške primjere pojedinca sa obje strane, uvažavanja protivnika sa bojnog bolja, koji nijesu samo bili produkt imaginacije u narodnim pjesama, već o tome imamo pisana svjedočanstva neposrednih učesnika-rekao je Jovović.
Jedan od takvih, gotovo neponovljivih događaja, zapisan u Memoarima Kralja Nikole, po svim karakteristikama zaslužio je odavno dramaturšku obradu, naveo je Jovović.
Događaj se zbio devetog januara 1878. u nekadašnjoj rezidenciji barskih nadbiskupa u starobarskom naselju Gretva, gdje je, inače, tokom dvomjesečne opsade grada bila smještena komanda crnogorske vojske.
Na tom mjestu i tog datuma turska delegacija predvođena Ibrahim – begom, Selim – begom i Šaban – begom simbolički je predala ključeve grada crnogorskom knjazu.
Prema sjećanju kralja Nikole primopredaja Bara je izvršena na sljedeći način :
-Na ulasku u dvor odala je straža turskim glavarima počast vojničku. Izveden pred knjaza Ibrahim beg u velikom uzbuđenju izjavi, da predaje grad i otpaše sablju.
Knjaz je brzo prihvati i povrati je junačkom braniocu grada sa ovijem riječima : ” Zadržite je i nosite ponosno, jer ako grad nijeste mogli održati, svoju vojničku čast sjajno ste očuvali ”.
Ibrahim beg primi i pripaše sablju, blagodareći velikodušnosti knjaževoj, pa se malaksalo spusti na stolicu, spusti glavu u obje šake i zaplaka se.
Svi prisutni bjehu jako potrešeni ovijem plemnitijem osjećanjem ovog poštenog, hrabrog junaka. Knjaz ga je tješio laskavijem riječima o njegovom junaštvu i izjavio svoje poštovanje prema junačkom otporu njegovom i njegove vojske-.
-Na takve i slične primjere nailazimo i u knjizi Muhadinovića, uključujući i akte crnogorske vlasti, poput proklamacije knjaza Nikole 1881. u kojoj poziva iseljene muslimane da se vrate svoju novu otadžbinu, garanatujući im sva prava, koja imaju ostali njegovi podanici, “ jer se muslimani smatraju odanim i vjernim podanicima”.
Ova knjiga daje za pravo da je ocjenimo kao uspješnu sintezu ukupnih crnogorsko – osmanskih odnosa u predmetnom razdoblju.
Nameće se zaključak da je tadašnja Crna Gora bila jedina, žargonski rečeno, uspješna priča na Balkanu, kada je u pitanju stepen integrisanosti manjinskih vjerskih zajednica u crnogorsko društvo.
Tadašnja vlast je za svega nekoliko decenija uspjela da stvori takav politički ambijent u kojem su se u većini pripadnici manjinskih vjerskih zajednica identifikovali sa svojom novom domovinom Crnom Gorom.
Sa razlogom navodim u ovom prikazu samo vjersko određenje crnogorskih podanika, jer nijedan od tri popisa stanovništva u Knjaževini Crnoj Gori nije utvrđivao nacionalnu pripadnost podanika, već isključivo njihovo vjersko opredjeljenje.
Do temeljnih promjena u crnogorsko – osmanskim odnosima dolazi nastupanjem Balkanskih ratova, koji su iz osnova izmjenili koncept građen u mirnodopskim uslovima u Knjaževini Crnoj Gori, a kasniji sukobi, su dodatno obnovili stare vjerske antagonizme, naročito na sjeveru Crne Gore, čiji recidivi su bili aktivni tokom XX vijeka.
Publikacija Jovana Muhadinovića predstavlja intelektualni doprinos još boljem sagledavanju i tumačenju različitih istorijskih slojeva crnogorskog državnog i nacionalnog identiteta.
Upravo zbog te činjenice ova knjiga zaslužuje promocije ne samo u Crnoj Gori, već i u našoj dijaspori, s obzirom da su za izgradnju ikluzivnog modela savremenog crnogorskog društva neophodna nova promišljanja i interpretacije naše zajedničke prošlosti-zaključio je Jovović.
Bivši predsjednik Opštine Bar i ministar u Vladi Jusuf Kalamperović iscrpno je predstavio položaj Mrkojevića u Knjaževini, a potom i u Kraljevini Crnoj Gori, sa posebnim osvrtom na to kako je Mrkojeviće tretirao knjaz/kralj Nikola I Petrović.
Navodeći niz zanimljivih primjera iz zavičaja o ovom razdoblju, koji su ostali u usmenom predanju, Kalamperović je posebnu pažnju posvetio brizi crnogorskog suverena za Mrkojeviće u ratnim sukobima, naročito prilikom osvajanja Skadra.
U osvrtu na knjigu, istoričar Mahmut Metanović istakao je da je ovo značajno djelo kojim autor “daje odgovor na period uspostavljanja diplomatskih odnosa dvije zemlje koje su vjekovima bile u sukobu, do Balkanskih ratova 1912-1913.”.
Metanović je istakao da je Muhadinović u procesu stvaranja koristio obimnu arhivsku građu kod nas i u Republici Turskoj “i nalaze u 17 fondova, kao i literature oko 70 bibliografskih jedinica i časopisa od Cetinja do Carigrada/Istanbula i Njujorka”.
-U turskim dokumentima pominje se pokušaj uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Crnom Gorom za vrijeme knjaza Danila, poslije bitke na Grahovcu 1858.
Prvo diplomatsko predstavništvo u Osmanskom Carstvu Crna Gora imala je 1863. u Skadru, bila je to konzularna agencija koja ie radila bez zvaničnog odobrenja Porte.
Prvi period njegovog rada okončan je 1876. početkom rata Knjaževine Crne Gore i Osmanskog Carstva, završetkom Velike istočne krize i sticanjem samostalnosti Crne Gore.
Već tokom 1879. uspostavljeni su diplomatski odnosi razmjenom diplomatskih predstavnika na recipročnoj osnovi. Medutim, rad crnogorskog konzulata u Skadru nije nastavljen.
Osmansko poslanstvo je otvoreno kao prvo diplomatsko predstavništvo jedne strane sile na Cetinju 1879. na načelu reciprociteta, a cilj mu je bilo rješavanje problema koji su nastali pripajanjem turskih teritorija Crnoj Gori, kao i ,turskog" - muslimanskog stanovništva koje je emigriralo, ili ostajalo u svojim domovima.
Osmansko poslanstvo trebalo je da prati i kontroliše ispunjavanje odredaba Berlinskog ugovora, na koje se obavezala Knjaževina Crna Gora.
Taj posao je podrazumijevao rješavanje problema velikog broja emigranata, muhadžira, regulisanje njihovih prava, kao i suprotstavljanje eksproprijaciji njihovih imanja od strane crnogorske vlasti-.
Metanović podsjeća da je nakon 1878. crnogorska vlast odmah pristupila reformi državne uprave, kao i novoj teritorijalnoj organizaciji Crne Gore, pa su pored starih formirani i novi srezovi i kapetanije.
-Ratna razaranja i nekoliko nerodnih godina odmah poslije rata veoma su pogoršale položaj stanovništva: najbolji primjer koliko su bile teške ekonomske prilike u to vrijeme odražava poruka knjaza Nikole narodu “da idu kud znaju dok je ranije” uz istovremeno upozorenje “ko se ne uzda u pravicu moju–taj mi nije ni opreše”.
Takođe, Ministarstvo unutrašnjih djela donosi naredbu 22. juna1888. koja je dopunjena 15. januara 1895, o zabrani nošenja i kupovini raskošnog odijela i kupovini luksuznih stvari na veresiju, skupih darova na prosidbama...
Veliki broj dažbina kojima je bilo opterećeno stanovništvo i nepostojanje drugih izvora zarade uticali su na pojavu iseljavanja u mjesta u kojima se moglo zaraditi: posebno nakon normalizacije odnosa sa Turskom 1879, stanovništvo iz Crne Gore počinje odlaziti u Carigrad radi zarade, a bilo je i onih koji se nisu vratili, već su ostali da žive u Carigradu-kaže Metanović.
Proširenjem teritorije knjaževina Crna Gora je dobila novu zemlju pogodnu za obradu, “a ujedno je dobila u nasljeđe i neriješeno agrarno pitanje”.
Država je odmah pristupila rješavanju agrarnog pitanja kroz reformu koja je bila usmjerena ka ukidanju feudalnih odnosa i podjeli zemlje seljacima i glavarima, naveo je Metanović, dodajući da su oslobođenjem Bara “mnogi bezemljaši računali da će uspjeti da se nasele u njegovoj bližoj okolini i zaleđu”.
-Ali do toga neće doći iz nekoliko razloga: član 30. Berlinskog ugovora ograničavao je nadležnost Knjaževine nad nepokretnostima koje su pripadale svim muslimanskim stanovnicima a njegova sadržina glasi “Muslimani i drugi koji posjeduju imanja na teritorijama priključeni Crnoj Gori, a koji bi htjeli da se stalno nastane van Knjaževine, moći će da zadrže svoje nepokretnosti dajući ih pod zakup ili predajući ih drugim licima na upravu”.
Na bazi međunarodnog javnog prava nikome imanje nije moglo biti eksproprisano, osim na zakonit način radi opšteg interesa i uz prethodnu naknadu. Prema tome, agrarno pitanje se moglo riješavati u novooslobođenim krajevima samo u okvirima i na temelju ovog člana.
No, Crna Gora je upotrebila sva sredstva da izigra ove obaveze, u čemu je i relativno uspjela, dok se s druge strane,Turska uporno držala odluke Berlinskog kongresa i bila nepopustljiva u zahtjevima za njeno dosljedno sprovođenje.
Otuda je riješenje agrarnog pitanja, naročito u prvim godinama poslije Berlinskog kongresa, zavisilo dijelom i od međusobnih odnosa i sporazuma Crne Gore i Turske-.
Crna Gora je bila prisiljena da se u više ugovora s Turskom, formalno obaveže da će poštovati prava iseljenika na njihove nepokretnosti u duhu tog člana Berlinskog ugovora, međutim, ona, najčešće, nije dosljedno poštovala obaveze koje su proisticale iz ovih ugovora, napominje Metanović.
-Otuda se ovo pitanje javilo kao jedno od važnih, čijim je riješenjem uslovljavano konačno razgraničenje Crne Gore i Turske, kao i uređenje ostalih njihovih međusobnih odnosa.
U tom cilju sklopljeno je nekoliko ugovora između Crne Gore i Turske, čime je načelno regulisan status iseljeničkih dobara u smislu pomenutog člana Berlinskog ugovora.
Ugovorom u Virpazaru od 29. januara 1879. Crna Gora se obavezala da da sve olakšice stanovnicima novooslobođenih oblasti koji bi htjeli da se isele iz Crne Gore u roku od tri godine, kako u pogledu otuđenja njihovih dobara, tako i pogledu njihovog iseljenja.
Između Crne Gore (Niko Martinović) i Turske (Bedri beg) 25.11.1880. potpisana je konvencija u mjestu Kunje, kojom je pored ostalog regulisano i pitanje imovine iseljenika kojima je imovina ostala u Crnoj Gori kao i plaćanje dohodka sa nje-rekaoje Metanović.
Dugi period saradnje zaustavio je Malisorski ustanak 1911. koji je pomagala Crna Gora, a pogoršani odnosi, stalni pogranični sukobi i izbijanje Balkanskog rata 1912. dovešće i do prekida diplomatskih odnosa, dodao je Metanović.
-Ovo djelo za mene kao istraživača istorije Mrkojevića predstavlja dragocjeni izvor informacija kako po pitanju dodatnog saznanja tako i kao putokaz u kojem pravcu mogu ići radi lakšeg pronalaženja odgovora na neka nedovoljno poznata pitanja i odgovore.
Preporučujem autoru da ovo djelo učini dostupno u elektronskoj verziji jer bi bilo korisno za škole, pojedince, dijasporu i širu naučnu javnost jer u vremenu elektronskih komunikacija potrebno je da se i na taj način omugući da svi zainteresovani imaju mogućnost uvida u saznanja do kojih je došao a sve kako bi se nacionalna istorija, istorija Muslimana Crne Gore i istorija lokalnih zajednica rasvjetljavala na pravi način i time se ne ostavljao prostor diletantima i špekulantima da plasiraju poluistine ili još gore neistine.
Iniciram ovomprilikom pokretanje postupka za otvaranjem konzulata, kancelarije ili u nekom drugom obliku predstavništva Republike Turske ovdje u Baru ili u Starom Baru, jer bi bilo od koristi za naučne i kulturne poslenike, a naravno i za biznis kontakte i ekonomsku saradnju na obostrano zadovoljstvo.
Organizatorima ove večeri čestitam na izboru mjesta i vremena za promociju ovog djela jer se nalazimo u mjesecu posta Ramazanu, tako da su autor i Matica Crnogorska tj. njen Barski ogranak na čelu sa predsjednikom Ivanom Jovovićem i Centar za kultur Bar učinili da sve bude u skaldu sa čuvenom izrekom muftije Karađuzovića “Nema Bara do cara” –poručio je Metanović.
Politikolog Ammar Borančić počeo je svoj komentar ovog djela riječima da je ova knjiga “iako se možda nekom čini skroman, ipak još jedan sjajan doprinos i plamičak na baklji istine” koja jedino može rasvijetliti “istorijski mrak i pomoći nam da ne zalutamo na istorijske stranputice kojima smo nerijetko tumarali kao po “Lelejskoj gori” dok je svijet hodao naprijed”.
-Kao što je u sazrijevanju jedne ličnosti važno da pokuša da razumije sebe kako bi se mogla smatrati zrelom ličnošću, tako je za razvoj jedne nacije važno da kroz istorijsko sjećanje ona razumije sebe, da shvati odakle dolazi, kakve terete nosi te da, sazrela i lišena neznanja i stereotipa, konačno i utvrdi kuda će dalje da ide.
Crnogorsku istoriju u dominantnom periodu njenog postojanja, već od polovine XV stoljeća u najvećoj mjeri determiniše upravo odnos sa Osmanskim carstvom, i to će tako ostati gotovo do nestanka crnogorske države koncem Prvog Svjetskog rata.
Dakle, pet vjekova kontinuiteta u odnosima ove dvije strane, ostavilo je neizbrisiv trag na Crnu Goru i njeno postojanje.
Susret ove dvije države, kulture, tradicije i vjere, nije uvijek bio onakav kakvim ga predstavljaju narodna predanja i epski deseterac. Međutim, važno je podsjetiti da su, ne samo ona, već sve tri dominantne kutlruno-religijske tradicije, imale trnovit put do slave na ovim prostorima, nerijetko praćen i ogrnjem i mačem kao što je bio slučaj prilikom prodora raške dinastije Nemanjića na ove prostore, a ponekad i pragmatičnim odnosom kakav je bio nasljednika Ivana Crnojevića, njegovog sina Staniše odnosno Skender-bega, koji je, prihvativši islam nastavio da vlada ovim prostorima-naveo je Borančić.
On je ukazao da je ključni period u odnosima “tad već dvije države” obilježen Berlinskim kongresom nakon crnogorsko-turskih ratova 1876—1878, i konačnog međunarodnog priznanja Crne Gore kao suverene države.
-Ona se tada prvi put razgraničava sa Osmanskim carstvom koje je ostaje moćan susjed na svim granicama, ali i prvi put, značajnim teritorijalnim proširenjima dominantno u Podgorici, Baru, Nikšiću, dramatično mijenja demografsku strukturu nove države u kojoj sada pripadnici drugih religija čine gotovo četvrtinu podanika vlasti na Cetinju.
Iako je za državu koja je svoj nacionalni mit vjekovima temeljila na borbi za pravoslavlje, pod krstaš barjakom i upravo na anti-turskim, ili ti često tumačeno anti-islamskim sentimentima, ovo bio ogroman šok, mudra i dugoročno pametna politika crnogorskih vlasti prema ovom stanovništvu pokazaće iznenađujuće rezultate, a nova paradigma međusobnih odnosa nastala u tom vremenu imaće posljedice kojima i mi danas svjedočimo u savremenoj Crnoj Gori.
Osmanska država bila je imperija sa multinacionalnom strukturom, neopterećena nacionalnim identitetom.
Sultan u Istanbulu istovremeno je bio i islamski halifa, odnosno vjerski poglavar svih muslimana, pa su tako i svi muslimani na teritoriji carstva od strane vlasti doživljavani kao dio ummeta, ili ti dio muslimanske zajednice svih vjernika.
Takav osjećaj dijelili su i muslimani na prostorima koji će postati dio teritorije crnogorske države, crpeći svoje uvjerenje iz islamske dogme u kojoj je nacija beznačajn pojam a glavno mjesto okupljanja jeste ispovijedanje iste vjere u jednoga Boga.
Takva kulturološka paradigma objašnjava nezavidan položaj muslimanskog stanovništva koje se našlo u novoj državi, odvojeno od ummeta-muslimanskog društva, koji će opterećivati ovu zajednicu i vijek kasnije.
U prvom talasu iseljavanja ovog stanovništva prema krajevima koji su i dalje pod upravom Osmanskog sultana, dolazi u velikoj mjeri iz pomenutog razloga.
Ipak, nerijetko je do migracija dolazilo i zbog netrpeljivosti nove uprave prema novim komšijama, iako centralne vlasti na Cetinju to nijesu odobravale, nije uvijke bilo moguće iskontrolisati tkve pojave.
One će postati naročito bolne i krvave u snadžačkom kraju nakon 1912. godine, što je posebna tema koja zehtijeva jednako opsežno istaživanje-ukazao je Borančić.
Odredbama Berlinskog sporazuma, muslimanima je zagarantovana sloboda njihove vjere i pravo raspolaganja vakufskom imovinom u Crnoj Gori, a tom je prilikom ustanovljeno i ustrojstvo muftiluka na čelu sa muftijom čije se sjedište nalazilo u Crnoj Gori, kazao je Borančić.
-To je kasnije potvrđeno i Ustavom za Knjaževinu Crnu Goru 1905, a crnogorski muftija postaje i poslanik crnogorske Skupštine.
Rariret je da je Islamska zajednica u Crnoj Gori vjerovatno jedna od najstarijih na ovim prostorima koja je sačuvala svoju tradiciju.
Saglasnost na izbor crnogorskog muftije davao je osobno šeihul-islam u Istanbulu, u skladu sa ispravnom islamskom tradicijom, dok se u Bosni i Hercegovini nakon aneksije 1908, netipična titula za islamsku tradiciju reisul-ulema, uvodi od strane austougarskih vlasti koje i utiču na njegov izbor, što nije u skladu sa stoljetnom islamskom tradicijom.
Dakle, centralne vlasti, konkretno suveren knjaz/kralj Nikola, razumio je važnost inkorporiranja novog stanovništva drugačije tradicije u crnogorsku državu, iako je otpora bilo i u samom vrhu vlasti o čemu se govori i u knjizi, ali i u memoarima, recimo Sima Popovića, prvog guvernera crnogorskog primorja koji je dobro poznavao odnose muslimana i nove države, naročito u Baru i Ulcinju.
Mišljenje da se sa muslimanskim stanovništvom treba postupiti slično kao što su to uradile srbijanske vlasti ili one u Grčkoj, ipak je, danas možemo reći na sreću, ostalo u manjini iako je dalo doprinos mnogim nesrećnim epizodama.
U svojem obraćanju muslimanskim iseljenicima 13.jula 1881, Nikola I poručuje im da ostanu ili da se vrate na svoja ognjišta uz garancije da će im biti garantovana sloboda i vjere i imovine.
On jasno naglašava da je za napredak domovine potrebna njihov vještina, odnosi sa inostranstvom, pznavanje trgovine, zemljoradnje i drugog što nije bilo svojstveno Staroj Crnoj Gori, on još kaže da će svima biti vraćeno i oružije koje je za oba naroda bilo simbol slobodnog čovjeka i njegovoj digniteta.
Nedugo zatim, knjaz preduzima i konkretne poteze da dokaže svoje riječi pa podgoričkog bega Bećir-bega Osmanagića imenuje vojvodom koji će na fesu nositi crnogorski grb, dok u Baru Mrkojevići dobijaju posebnu kapetaniju čiji je prvi kapetan bio Bećir Kaplanović, mrkovski musliman.
Na ovaj način je nova vlast nastojala da inkluzira muslimanski narod u novu državu-istakao je Borančić.
Nekada su razlozi tome, dodao je, bili vrijednosni iz razumijevanja o “zajedničkom slovenskom porijeklu” sa “jednorodnom braćom”, a nekada i lukrativni iz životne potrebe Crne Gore koja je pokušavala da se modernizuje i poboljša kvalitet života koji je vjekovima obilježen neimaštinom, kroz davanje zamaha poloprivrednom razvoju, trgovini, a posebno moreplovstvu “koje je Crnogorcima bilo nepoznato a bilo je u rukama muslimana, posebno u Ulcinju”, ali i kako bi odobrovoljili muslimane u osmanskim pograničnim krajevima da, kroz eventualna proširenja crnogorske države, bez većih problema private novu vlast, naročito u Hercegovini i sjevernoj Albaniji.
-Zanimljiv detalj je i da je crnogorski knjaz bio spreman da ukloni karakteristični krst sa pomorske zastave Crne Gore umjesto kojeg su postavljeni inicijali knjaza H.I, razumijevajući potrebe muslimanskih moreplovaca, pa čak, ono što bi i danas izazvalo kontroverzne i oprečne rasprave, da sa crnogorskog alaj-barjaka koji je dužio muhamedanski odred crnogorske vojske, ukloni krstove.
Isto tako, ordonansi crnogorske vojske muslimanske vjere, imali su karakteristične unifrome pa su umjesto crnogorske kape, na glavama nosili crvene fesove, dok je čak i sa vojnih grbova ovih oficira i vojnika uklonjen hrišćanski simbol krsta i postavljene šestokrake zvijezde.
U krajevima u kojima je crnogorska država na raspolaganju imala nekoliko decenija da determiniše paradigmu multikulturalne države i naporno radi na međusobnom povjerenju hrišćanske države i njenih muslimanskih podanika, kao što je to slučaj u Podgorici, Ulcinju ili ponajbolje u Baru, u narednom vijeku punom političih previranja ostale su vidljive posljedice takve politike.
Takvo iskustvo, umnogome je različito od onoga u krajevima koji su pripali Crnoj Gori nakon 1912. tek nekoliko godina pred slom i nestanak crnogorske države, koja nije uspjela da slične procese sprovede i u crnogorskom Sandžaku koji će u 20. vijeku biti krvavo poprište vjerskih obračuna.
Samo ovaj kratki pregled govori dovoljno u prilog činjenici o istorijskom značaju, prosvetiteljske, mudre i progresivne politike zvanične Crne Gore toga vremena, koja je, svjesno ili nesvjesno, postavila temelje i trasirala put onome što mi danas realno živimo u građanskoj državi.
Danas sa pravom se ponosimo u, i dalje nestabilnom i punom previranja, regionu Balkana u kojem Crna Gora ostaje svijetli i možda jedini primjer građanskog jedinstva i privrženosti različitih vjera i tradicija državotvornosti Crne Gore i njenom jedinstvu-rekao j epored ostalog Borančić.
Pozdravljajući posjetioce, Muhadinović je na biranim riječima zahvalio Jovoviću, Metanoviću, Kalamperoviću i Borančiću, a učesnike i posjetioce promocije na sebi svojstven način-stihovima , pozdravio je i pjesnik Rajko Joličić.
Moderatorka je bila Jelena Srzentić iz JU Kulturni centar Bar.
“Muhadinović ukazao na značaj pisanih dokumenata”
-Autor je u ovom djelu ukazao na značaj pisanih dokumenta tako što je u prilozima objavio značajan broj originalnih dokumenata čime je dodatno htio motivisati i tako uspostaviti vremensku nit između čitaoca ili istraživača i same teme koje je obradio, a posebno je od značaja što je djelo praktično za upotrebu ne samo ljudima od struke već i široj čitalačkoj publici.
Navodim samo neke od dokumenata: Nota Osmanskog poslanstva iz 1889. kojom se omogućava Crnogorcima da ne plaćaju porez na robu koju unose u Tursku, punomoćje dato dr Lazaru Tomanoviću od strane knjaza Nikole I u pregovorima izrade Trgovačkog ugovora između Knjaževine Crne Gore i Osmanskog carstva, Nota Osmanskog poslanstva o finansijskoj pomoći sultana Abdul Hamida za popravku džamije u Kolašinu, dozvola knjaza Nikole Ulcinjanima da grade džamiju u Ulcinju uz donaciju od 3000 groša za njenu gradnju kao i dozvola za džamiju u Spužu, poklanjanju zemlje crkvi u Nikšiću 1879. od strane Aska Ibričina Ljuce, pomen sporazuma sultana i knjaževske vlade 1882, obavještenje o dolasku muftije iz Carigrada u Ulcinj 1886, obraćanje knjaževske Vlade osmanskom poslaniku na Cetinju Dževad – paši za sređivanja odnosa sa muslimanskim iseljenicima 1885, pogodba sa muslimanskim iseljenicima Nikšića 1889. i punomoćje crnogorskom kapetanu muslimanu Zejnel-Begu da upravlja dobrima emigranata iz Bara 1885.-naveo je Metanović.
