Milović: Nije ovo feministička knjiga, već knjiga dubokog poštovanja
Izvor: Pobjeda
Autorka: Dragana Erjavšek
Foto: UGC
Na Međunarodni dan žena, simbolično, objavljena je knjiga publiciste Željka Milovića posvećena Barankama koje su za svoga vijeka ostavile trag u javnom životu grada pod Rumijom i svojim se znanjem, postupcima, dobročinstvom, vještinama i altruizmom izdvojile u patrijarhatu i neravnopravnosti pod čijim su pritiskom živjele.
Monografija „Žene iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka“ treća je knjiga edicije čiji je simbolični naslov iz 2019. ukazivao na priču o „običnim“ ljudima, koji su oblikovali grad na sasvim poseban način, kroz moralne norme drugačije nego današnje.
U monografiji se nalaze biografije 46 žena raznih profila čija je posebnost bila podvig, žena s različitim preduslovima za velika djela, ali s najboljim namjerama i zalaganjem koje nije biralo vrijeme i mjesto da se iskoristi do maksimuma.
Monografiju „Žene iz grada bez vratî – (Ne)zaboravljene Baranke XX vijeka“ je publikovala barska izdavačka kuća „Mediteran Multimedia“, na čak 386 strana uz 352 fotografije od kojih se ogromna većina premijerno pojavljuje u javnosti.
Sredstva za nastanak knjige obezbijedila je Opština Bar, uz donacije privrednih subjekata i žitelja našeg grada.
Milović je za Pobjedu, između ostalog, govorio o procesu istraživanja, barskim „strankinjama“ i položaju žena s Primorja u odnosu na kontinentalne djelove Crne Gore.
Knjiga o nezaboravljenim Barankama je uslijedila nakon knjige o najvažnijim ljudima iz prošlosti Bara. Zašto su Baranke dobile posebnu knjigu? Ima li tu diskriminacije ili su bile diskriminisane u prve dvije knjige?
-Objavljivanje prva dva toma iz edicije ,,Ljudi iz grada bez vratî - (Ne)zaboravljeni Barani XX vijeka“, maja 2019, izazvalo je veće interesovanje no što je moglo i da se zamisli.
Rezultat toga je jedina barska književna turneja u istoriji sa 12 promocija na 12 lokaliteta, širom opštine. Rad dug dvije i po godine imao je, dakle, više nego uspješnu finalizaciju.
Međutim, nešto je ipak nedostajalo, i meni kao autoru, i još nekima. Naime, među 87 ličnosti čiji su životi detaljno obrađeni, bilo je samo osam žena.
U opštoj kakofoniji muških uspjeha i patrijarhalne dominacije, čiju su vremensku vertikalu po prirodi stvari pratila oba toma knjige, malo je bilo mjesta za tzv. nježniji pol.
Pristup ženama i njihovim sudbinama morao je biti drugačiji, i iziskivati posebnu knjigu. Prilika za tako nešto uslijedila je nakon što je Opština Bar raspisala 2021. godine konkurs za sufinansiranje projekata NVO u oblasti „rodna ravnopravnost“.
Tako su žene „dobile“ svoju knjigu, pa ako je diskriminacija, onda je svakako pozitivna jer je rad na njoj zahtijevao posve drugačiji pristup.
U uvodnom tekstu pišete da je bilo mnogo teže sakupiti podatke o ženama Bara, između ostalog zato što ih je bilo malo. Pominjete i riječ „podrazumijevanje“ koja je ključna u projekciji žena na ovim prostorima, s tom definišućom nepravdom da sve što urade u kući i zajednici nije „ništa posebno“. Kako ste uspjeli da izvučete ovih 46 Baranki iz tog konteksta?
-Posao je bio znatno teži i komplikovaniji, jer je broj žena u javnom životu Bara u XX vijeku bio zanemarljivo mali. Pritom su podaci bili kudikamo oskudniji, i u knjigama, i u periodici, dok ih u arhivima gotovo nije ni bilo.
Isto važi i za porodične škrinje i prašnjave kutije pune papira, ali i na sjećanja potomaka – o muškim precima se znalo nadugo i naširoko pričati, o ženskim vrlo teško ili nikako...
Njihovi životi bili su nešto što se podrazumijevalo kao takvo, slabo primjetno, a povremeni bljeskovi u društvenom, kulturnom, naučnom i sportskom životu bili su samo izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Te bljeskove sam, srećom, umio da prepoznam tamo gdje ni članovi porodice nijesu, i usuđujem se reći da znam o ženskim precima mnogo više od članova njihove uže porodice.
Među njima su žene raznih profila, od predsjednica opštine do konobarica, od košarkašica do glumica, od naučnih do medicinskih radnica, od ratnih heroina do tragičnih žrtava istog rata, od onih koje su sopstveni život podredile opštedruštvenim interesima do onih koje je ljubav dovela iz dalekih zemlja u grad pod Rumijom.
Iskreno žalim što u knjigu nijesu ušle posve „obične“ domaćice koje su, recimo, podigle i na put izvele devetoro djece, poput jedne od žena koju znam, ali iako mislim da je to istinski podvig bez presedana, životna priča nije bila takva da bi se našla u djelu.
Ovih dana na društvenim mrežama se mogla naći konstatacija kako je ovo „feministička knjiga koju je pisao muškarac“. Nije to feministička knjiga već knjiga dubokog poštovanja.
Postoji ta fama da su žene sa Primorja nekako prije osjetile benefite prividne ravnopravnosti nego žene iz kontinentalnih djelova Crne Gore. Ima li u tome istine?
-Ima, ali samo radi toga što je način života uslovljavao mnogu veću komunikaciju i, nazovimo to tako, „izloženost“ žene javnosti.
Na Primorju žena jeste mnogo ranije postigla taj oku vidni napredak, niko tu transferzalu nije bolje prikazao od Živka Nikolića u odnosu Međeđa - Primorje u „Ljepoti poroka“, ali, nemojmo se zavaravati, u stvarnom poretku stvari, suštinski, nije bilo tu puno razlike.
Ako govorimo o Baru, sve do sedamdesetih bile su samo dvije žene na poziciji koja je iole značajna za društveno-politički život sreza, opštine i grada.
Po onome što se iz Vaše knjige može zaključiti, značajan doprinos životnim tokovima u gradu pod Rumijom dale su tzv. strankinje. Što su one donijele u Bar što se primilo do te mjere da i danas možda imamo obrise njihovih donesenih običaja?
-Nijesu „strankinje“ puno iskakale iz zadatih koordinata, već su se na drugačiji način prilagođavale njima.
Donosile su drugačiju kužinu (a svi znamo izreku da ljubav muškarcu na usta ulazi), drugačiji način ponašanja, „mekše“ vaspitanje djece i način prisnosti koji nije bio kod nas pretjerano rasprostranjen.
Dakle, njihov je uticaj bio uglavnom kroz porodicu ili kroz obrazovni ili zdravstveni sistem, gdje su najčešće radile.
Žene su se nekada zvale „po mužu“, čak i u Glasu Crnogorca ima primjera takvog tretiranja supruge kao svojine. Ovaj manir nije sasvim iskorijenjen ni do danas u nekim djelovima Crne Gore, pa tako i u Baru. Kada dolazi do oslobađanja od okova depersonalizacije u Vašem gradu?
-Nije to bio izuzetak u Glasu Crnogorca, već pravilo. Žene su doživjele depersonalizaciju nakon Drugog svjetskog rata, kada su u socijalizmu dobile prava za koja su se izborila na bojnom polju.
Stroge i krute patrijarhalne stege nijesu više mogle uticati na žene koje su krvarile i ginule barabar pored muških saboraca, te se tako izborile za mogućnost da donose odluke o sebi i sopstvenom životu..
Nagli uzlet osvješćavanja žena u Crnoj Gori i Jugoslaviji prekida se 1953, kada se ukida AFŽ, a upravo tada se lansira lik „nove žene socijalizma“, koji se skoro pa neće mijenjati narednih decenija - brižna majka, domaćica, njegovana i dopadljiva žena koja je posvećena profesiji i javnom radu, ali samo u mjeri koja ne ugrožava prirodnu posvećenost djeci i porodici.
Koliko je ovakvo shvatanje bilo dobro, toliko je bilo i loše. Dobijala se mnogo zdravija i kompaktnija porodica na jednoj strani, ali je nastajala i nikad realizovana i posve zadovoljna žena.
Prava je umjetnost bila, i još je, naći balans. Uopšte ne mislim da su žene zbog ovakvog načina života, odnosno zbog tzv. drugog plana, bile manje voljene ili cijenjene od strane svojih „jačih polovina“, naprotiv.
Mislim da je malo gdje kult poštovanja žene tako jak kao u Crnoj Gori, žene su bile i ostale bića na kojima počiva sve, noseći stubovi kuće, samo malo zaklonjeni.
Ta depersonalizacija o kojoj govorite danas je otišla u svoju grotesknu krajnost.
I pored šest velikih biografskih cjelina, najzahtjevnije je svakako bilo napisati obimni uvodni esej „O Baru i ženama“, koji na gotovo 40 strana predstavlja prvi pokušaj sveobuhvatnog prikaza položaja žene u jednom crnogorskom gradu u stoljetnom vremenskom rasponu.
-Taj esej je rađen kao posebno istraživačko djelo, a višemjesečno prikupljanje podataka uz izradu uporednih analiza rezultiralo je konkretnim primjerima kojima se obznanjuje kako i koliko je bilo teško „na strašnom mjestu postojati“ ako si u Baru bila pripadnica tzv. ljepšeg pola.
Ovdje je ključna riječ „postojati“ jer ih je do druge polovine XX vijeka malo i „postojalo“ u zvaničnim izvještajima, spiskovima, publicistici, dokumentima...
Esej se bavi različitim stvarima, od nepuštanja ženske djece u školu do nepostojanja bilo kakvih ženskih sportskih klubova, ali donosi i fakte o tome kad su se i u kojoj sferi stvari počele mijenjati.
Koji je cilj objavljivanja ove knjige i da li smatrate da bi Vašim stopama valjalo da krenu i publicisti iz ostalih gradova i daju svoj doprinos rasvjetljavanju značaja žena u razvoju svojih lokalnih zajednica i Crne Gore uopšte?
-U poplavi besmislenih i onih drugih događaja, izjava i manje-više fabrikovanih emocija, smatram da je sjećanje na čestitiju prošlost i „obične“ ljude, muškarce i žene, koji su oblikovali gradove na sasvim poseban način, kroz moralne norme drugačije nego današnje, ne potrebno nego apsolutno neophodno.
Demografska struktura gradova se ubrzano mijenja, krajolici i izgled urbanih cjelina takođe, tako da će se ispostaviti kako je jedino mjesto u kome će gradovi „od onda“ živjeti – samo na stranicama knjiga.
Ako je to način da se sačuvaju, stvar je misije raditi na njihovom čuvanju.
Rasvijetljena priča o Marpukinici
Priča o Marpukinici, jedna od onih koje se prenose s generacije na generaciju u tim uskim lokalnim okvirima, konačno je rasvijetljena. O čemu se radi i kako ste njenu životnu priču uspjeli da raspetljate?
-„Marpukinica“ je, u stvari, francuska dama Irena Pisani, udata Pukić, koju je barska palanka u stalnoj borbi sa drugačijim pogrdno nazivala po mužu, a čije se pominjanje decenijama artikulisalo kroz različita tumačenja.
Došla je radi ljubavi iz tada mondenskog Carigrada u seosko naselje u okolini Bara i čitav život vodila bitku sa gotovo svima, ali i sa sobom, držeći nivo nesvojstven ovom kraju.
Proizvoljne čaršijske priče dobile su u knjizi konačno realnu dimenziju, surovu, ali, istinitu.
Priča o madam Ireni je konačno rekonstruisana pomoću državnih i crkvenih ustanova Crne Gore, Turske i Francuske, kao i pojedinaca i institucija koji su ustupali dragocjeni informacioni materijal.
