Zbog nje (ili zašto mrzim nasilje)
Autor: Petar Špadijer
Foto: Privatna arhiva
Odrastao sam u porodici u kojoj nije bilo nasilja. Majka i otac su bili dinamični karakteri, znali su žustro raspravljaju o banalnim temama tipa „da li je na ispraćaju u vojsku brata od strica bila prisutna tetka iz Titograda ili tetka iz Beograda“ ili „da li je nas je ujak upoznao sa ujnom u junu ili avgustu neke davne godine“.
Rasprave su se završavale brzo, uz izvinjenje onoga ko nije bio u pravu (uglavnom tata), slavodobitni osmjeh onoga ko jeste (uvijek mama) , i poljubac.
Sestra, brat i ja rađani smo sa po četiri godine razlike. Dovoljni da se zaštitnički postavimo prema onom mlađem, da nismo jedno drugom konkurencija jer smo imali različita interesovanja.
Rijetko smo se svađali, a ne pamtim da smo ikad fizički nasrnuli jedno na drugo.
U komšiluku su živjeli vršnjaci koji su svaki slobodan trenutak posvećivali igri. Fudbal, rukomet, košarka, tenis, „kockice“, žmurka, „između dvije vatre“, „janjine“, „cicibone-izvizone“ ispunjavali su naše vanškolsko vrijeme.
Ljeti se to vrijeme odvijalo od svitanja pa dok posljednji roditelj ne pozove svoje dijete na spavanje.
U tom okruženju samo sam jednom bio svjedok nasilja. I to iz prve ruke. Pesnice, tačnije.
Lokalni mangupi, dva tipa poput Toma i Haklberija, jurili su nekog trećeg jadnika i protrčali su preko našeg igrališta, gdje smo sjedjeli na zidiću, vajda pauzirajući između dvije utakmice.
Da bih se napravio junak pred mojom simpatijom ustao sam i prokomentarisao „kakva je to trka momci? Ovo je miran kraj“.
Nisam ni završio rečenicu, a dobio sam pesnicu u oko, završio sa stražnjicom na betonu i ponosom par metara dublje. Nasilnici su samo odjurili kao da to nije njihov posao.
U školi sam pripadao grupi odličnih đaka, zaštićen brigom roditelja i simpatijama koje su nastavnici gajili prema meni. Negdje tokom sedmog ili osmog razreda naše drugarice su počele da se mijenjaju, djevojčice su postajale djevojke.
Mi, momci iz razreda, radoznalo smo posmatrali krajičkom oka, nikad ne buljeći indiskretno.
Međutim, glavni školski nasilnik, momčić za glavu viši od ostalih, i za cijelu tjelesnu težinu prosječnog osnovca teži, nije imao tih obzira.
Znao je utrčati u naše odjeljenje i, sa leđa, jednu od drugarica uhvatiti za grudi. Taj ritual se nedopustivo često ponavljao sljedećih nedjelja – u učionici, holu, dvorišti, sali…
Drugarica, u strahu od strogog oca i razmišljanju da je prokleta biologija kriva što izazva nasilnika, nikom nije prijavljivala slučaj.
Drugarice su je, možda, savjetovale ali ne previše ubjedljivo, u stahu da i one ne postanu žrtve. Drugovi je nijesu zaštitili. Ja je nijesam zaštitio!
Iako smo zajedno učili od početka školovanja, iako sam prema njoj gajio duboka osjećanja, nisam je zaštitio. Bio sam žgoljavko od 45 kila. I, što je iskrenije, bio sam kukavica.
Drugarici je u jednom trenutku stanje postalo nepodnošljivo, rekla je ocu, otac došao u školu, razgovarao sa razrednom i tu se sve završilo. Meni, pak, nikad nije.
Sljedećih 40 godina ovo nečinjenje sam smatrao ličnim porazom. Priliku da popravljam mišljenje o sebi dobio sam zaposlenjem u školi, u svim školama u kojima sam radio.
Đacima sam uvijek bio osoba od povjerenja, i nastavnik i brat i anđeo čuvar.
Od 2005. vodio sam škoslki parlament u osnovnoj školi, pa lokalni đački parlament, pa trenutno učenički parlament gimnazije.
Kroz časove, razgovore, aktivnosti parlamenta vraćao sam dug drugarici. Ne računam da ću ga vratiti do penzije. I to je jedini dug koji sa guštom vraćam.
A ti, drugarice moja, ako ovo pročitaš i ako se u tekstu prepoznaš, molim te za izvinjenje.
Autor je profesor biologije u Gimnaziji Cetinje
- Tagovi:
- Petar Špadijer
- Kolumna
- Nasilje
- Škola
