Nikola Gvozdenović: Pčele su i hobi i terapija
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva, Feral.bar
Od lične terapije do hobija, a možda i lijepog biznisa za cijelu porodicu, ovako bi najkraće mogao biti opisan put koji je u pčelarstvu za proteklih desetak godina prešao Baranin Nikola Gvozdenović.
Sticajem okolnosti, nakon bezbroj aktivnosti u kojima se dosad oprobao njegov nemirni i uvijek za akciju spremni duh,Tolja je u svojim zrelim godinama ukrstio stazu sa , priznaje, do tada njemu slabo poznatim svijetom pčela..
-Prije 12-13 godina, razbolio sam se, operisao tumor, imao hemoterapije, upalu kičmene moždine i kliničku smrt.
Kad ssm izašao iz bolnice, pao sam u depresiju. trajalo je neke dvije godine, noćima nije bilo spavanja.
Med sam počeo da koristim odmah nakon operacije, prvog dana, naravno, kada sam mogao da ga koristim, pola su mi mučkali sa ovim, sa onim... i zavolio sam tako med, a nikad mu nisam posebnu pažnju pridavao, ni njemu ni košnicama.
Uglavnom, jedne noći meni pade na pamet –ja mogu da pčelarim! A nisam mogao na nogama da stojim-počinje za Feral.bar svoju pčelarsku storiju popularni Tolja, kako ga u Baru skoro svi jedino i (prepo)znaju.
Prva košnica kao terapija
Svoj naum otkrio je jednom kumu, čijem je bratu od strica, „koji inače ne pčelari“, to bilo interesantno, „pa mi je poklonio košnicu pčela“.
-E, te moje sreće!
A jedva čekam jutro da svane, da izađem, bila mi je ta prva košnica odmah pored kuće ovdje u Bjelišima, da se dovučem do nje, a koristio sam štap, nisam mogao dobro ni da idem, baš loše sam i dalje bio,ali, kad se primaknem košnici, pčele-ma, „ubijale“ su me!-priča uz smijeh Gvozdenović.
Dodaje odmah-brzo je bacio štap, „pomogao mi je naravno oporavak u Igalu, i sve to, ali, ubijeđen sam i dalje da su dobar dio tome dale pčele, one su mi bile prva terapija“.
-I sad kad idem kod pčela, i kad nemam što da radim, pođem samo da ih gledam kako lete, a kad radim oko njih, radim bez rukavica, da me i pecne poneka, jer, taj ubod mi prija!-.
Ni Tolju nisu mimoišle početničke teškoće u pčelarstvu, mislio je da što više pčela treba da bude u košnici i da je toodlično, međutim, „u maju, ako je puno pčela u košnici, one se roje, no, posrećilo mi se pa su mi tu blizu mandarine i vidim roj, i lako ga je bilo hvatati“.
-Pomogli su mi savjetima puno rođak iz Buljarice Stanko Gvozdenović, on je stari, iskusni pčelar, i Mirko Vuković kod mosta na Željeznici.
Tako sam i proširio pčelinjak, stavio itison oko košnica da vidim ako je neka pčela ne daj Bože bolesna, da ne padne u travu, jer je u njoj ne mogu vidjeti.
Svaka košnica je podignuta na gvozdeni stalak... Fino se vrijeme može utrošiti oko toga, a može biti i malo koristi, ja nisam baš nešto posebno imao, ali, zadovoljan sam kad ima za kuću-kaže Gvozdenović koji sada ima „kako kad“ 20-25 košnica.
Prvo vrcanje stalo u kašiku
A kada je stigao prvi prinos?
-Druge godine. Prve, kada sam dobio košnicu od Voja Vukčevića, nijesam imao.
Tu mi je pomogao moj pokojni brat koji je sve činio oko mene, i vodio me na selo u tom vremenu kad mi je bilo dosta loše.
Imali smo gore u Crmnici seljanina, Dragana Stanišića, i on mi po bratu pošalje teglu meda da me časti. Sretnem ga jednom i da mu zahvalim, pitam mogu li da platim-kaže, „ne, to sam ti poslao kao čast, a ti možeš da počneš da se baviš pčelarstvom, pa da ti možeš nekoga da častiš“.
I tada mi se sve to pokupilo u mislima, mislim da je to bila kapisla da krenum u ovu priču.
On mi je pomogao za prvo vrcanje, ja tada o tome nisam imao pojma , bilo je malo meda, ali i to je bilo oduševljenje, kašika-kašika, ali, moj je med! Eto, to jebio početak-prisjeća se Tolja.
Kako to već biva, od tada je bilo godina kada „nije bilo ništa, bilo je godina i kad ima“. Dodaje, nije samo zaljubljen u med, „tu je i propolis“.
Osmjehom dočekuje i komentar da laici smatraju da tu nema mnogo posla, već se pčele „samo puste i sve same završavaju“.
-Ima tu mnogo da se uči. Učio sam, normalno, i dan-danas ima stvari koje mi nisu jasne, ne može sve odmah.
Ako mi treba nešto hitno, zna se- prvi kontakt je Mirko Vuković, jer mi je tu, najbliži, a i bolje vidi od mene, pa kad otvori košnicu, vidi leglo,vidi je li dobra matica ili nije, „konsultant“ je i dalje i rođak Stanko.
Takođe idem i na sastanke Udruženja pčelara „Pčela“ čiji sam član-.
Pehar već na prvom sajmu
Ove godine,kako kaže, nije imao mnogo posla: stavio je na svaku košnicu kamen, pa košnicama nedavni snažni sjeverni vjetar nije nimalo naudio, „nijedna se nije pomjerila“.
-Bitno je da su u zavjetrini. Išlo se do njih u januaru, kad se stavlja oksalna kiselina protiv varoe.
Ja sam za svaki slučaj stavio po „pogaču“, ali, imale su hranu. Sve u svemu, za sada samo nadgledanje-.
Naš sagovornik se tek prošle godine odlučio da iskorači i na takmičarsku scenu, odnosno, da izloži svoj med u konkurenciji drugih pčelara. Nije se pokajao.
-Došlo mi je nekako, poželio sam da pošaljem med negdje da se ispita, ni razmišljao nisam o bilo kakvom takmičenju.
Jednostavno, želio sam da dobijem analizu, da li sam negdje napravio grešku, da li sam ranije vrcao, ima li vlažnosti, te stvari.
Preko kolege Nenada Nikolića, pošaljem tako med na V Međunarodni sajam meda u Gradačac kod Tuzle u Bosnu i Hercegovinu.
Prođe nekih mjesec dana, i Nenad me zove jedne noći, kaže, „da ti saopštim da si osvojio prvo mjesto“.
Znam Nenada kao ozbiljnog čovjeka , i nekako mi nije ta informacija bila baš jasna, ima tu mnogo boljih i starijih iskusnijih pčelara, ali, eto, to se desilo, na cijelom sajmu od 180 učesnika osvojio sam zlatnu medalju!-
Gdje je „ubran“ pobjednički med?
-Prošle godine pčele su mi bile na dva mjesta- prema Zupcima, ali, ne visoko, nego tu, blizu kuća Vickovića, možda odavde iz Bjeliša do njih ima četiri kilometra.
Drugi dio mi je bio u Crmnici, ali nisam slao na sajam med iz Gluhog Dola, nego ovaj zubački.
To je miješani med, tako volim da kažem, jer ima svega- ima livade, ima bagrema, ima, ne znam, lipe... ne bih volio tu da pogriješim, jer ne znam tačno što više preovladava i zato kažem miješani med, tako su me i bodovali na Sajmu-ističeTolja.
Složio se sa konstatacijom da je nagrada-pehar, plaketa i medalja zauzimaju centralno mjesto u dnevnoj sobi- lijepa satisfakcija, ali i motivacija da se još više i bolje radi.
-Jeste, evo, moji kući su sada inicijatori da se ovo malo proširi, pa ću to i da uradim, da pojačam ove godine sa par društava.
Poručio bih ovom prilikom svakome- da proba bar sa jednom košnicom, pa će da vidi, imaće iduće godine bar tri!-.
Gvozdenović sa ponosom ističe da ima podršku cijele porodice , „i žena i sin i ćerkice pomažu“.
Sin je, kaže, od malih nogu išao rado sa njim u pčelinjak, „a mene strah da ga pčele ne ispeckaju“.
-Pobjegnem mu ja jedne prilike tako, u Bartulu gdje sam tada držao pčele, a on ljut, zove me da se vratim po njega.
Šta ću, vratim se i uzmem ga, pa ga pitam što bi učinio da se nisam vratio, on će „ htio sam doći tamo biciklom“, a imao je tada 12 godina.
Pitam ga tada -da li bi ti da pčelariš? „Ja bih“! E, onda izaberi košnicu koju god hoćeš da je lično tvoja! Izabra je on, iispostavilo se da je prvih par godina davala najviše meda od svih, pa su mi se smijali na račun toga.
Žena mi pomaže kad se mijenja i postavlja vosak, kad pravim ramove-dodaje Tolja.
A da li je bilo podrške države, opštine?
-Evo, to sam krenuo ove godine, čuio sam da može za nabavku opreme opština da vrati 50 posto sredstava, i to ću pokušati.
Do sada smo imali preko Saveza pomoć za ljekove i za pogače, a drugo nisam imao-.
Za ovu godinu se još ništa ne zna
Prošla godina je za pčelare bila „ovako-onako“, pretprošla još slabija. Šta se očekuje od ove?
-Pa, to se još ne zna. Ako u vrijeme cvijeta bude kiša, onda to ne valja, pčela ne može da radi po kiši, ubija se i nektar i polen.
One najranije mogu da izađu kad je temperatura od 13 stepeni, to može biti i u decembru, ali, zavisii ima li što da donese iz prirode. Inače, bumbar izlazi prije pčele-napominje sagovornik Feral.bar.
On ukazuje da “bilo ljeto, bila zima“, u pčelinjaku uvijek ima nešto da se radi.
-Recimo sad, ko hoće da proširii pčelinjak, sad se farbaju košnice, prave ramovi.
Ko ima pčele, ko hoće da mijenja ramove i stariji vosak, koji se prerađuje i topi, stavlja se novi, da se spriječi rojenje.
Kada se stavi novi vosak zaposli se pčela, da bi ona to očistila, napravila saće i tako gubi nagon za rojenje-.
Toljina biografija je svojevrsno saće, puno je stvari koje je radio do sada. Stari je akcijaš, išao je, i to ističe –vrlo rado-na radne akcije širom bivše SFRJ, u kojoj je bio i sekretar omladinske organizacije Bara.
Bio je i zamjenik načelnika barskog Izviđačkog odreda „24. novembar“, pa goran, ronilac...
U Luci Bar je proveo 14 godina kao organizator rada u skladištu B materije, „onda su došle sankcije i otišao posao, pa sam prešao u policiju u kojoj sam ostao do penzije“.
Koje je sada mjesto pčelarstva u Toljinom životu, da li je to rekreacija ili biznis?
-Može da bude biznis, ali, meni još uvijek, da kažem- nije, ali, jeste jedan fini hobi sa malo koristi.
Da se vratim na početak priče, nedugo nakon operacije, kada su mi pčele bile pored kuće. Rođak me savjetuje da naveče svraćam do košnica, a ja sam tada bio „loš na noge“ i jedva se kretao.
No, išao sam iza košnica, i, vjerovali ili ne, meni su se pluća tu otvorila, mnogo lakše sam disao, moguće da je to i od mirisa iz košnica, meda.
Meni je to bilo idealno tada, istovremeno sam imao i korzo i terapiju. A danas, volim da kažem, pa da tako i završim ovu priču- ko ima pčele, nema problema sa dosadom-zaključio je svoju pčelarsku storiju za Feral.bar Nikola Gvozdenović Tolja.
- Tagovi:
- Bar
- Pčelarstvo
- Med
- Agrobiznis
- Priznanje
- Takmičenje
- Sajam
