Sabrija Vulić: Kuda ide crnogorski vaterpolo?
Izvor: RTCG
Autor: Sabrija Vulić
Foto: TVCG
Gotovo “ispod radara” prošla je informacija da je kotorski Primorac, najtrofejniji crnogorski klub, osvajač titule evropskog prvaka, ovogodišnju sezonu u Regionalnoj Premijer ligi završio sa nula osvojenih bodova i naredne sezone će se takmičiti u Regionalnopj A 1 ligi.
Naš drugi predstavnik u istom takmičenju, hercegnovski Jadran, sezonu je završio dijeleći osmu i devetu poziciju sa beogradskim Partizanom, sa skorom od tri trijumfa, dva remija i šest poraza u 11 utakmica.
U drugoj regionalnoj diviziji - A 1 ligi Budva BR završila je na petom mjestu, a nekadašnji osvajač LEN Kupa Kataro sezonu je okončao djeleći devetu i desetu poziciju sa zagrebačkim Medveščakom.
Tako ćemo u narednoj sezoni imati samo jednog predstavnika u nejelitnijem regionalnom takmičenju, a u A 1 ligi tri.
Ovako loš plasman naših klubova, a posebno katastrofa koju je doživio Primorac moraju da budu alarm za “uspavanu” vaterpolo organizaciju, vaterpolo radinke, ali i za cjelokupnu javnost, kao i za pitanje kuda ide naš trofejni sport.
Ovome treba dodati i činjenicu da je naš nacionalni tim osvojio u prošloj godini dva osma mjesta na Evropskom i Svjetskom prvenstvu, te da nije osvojena niti jedna medalja u mlađim kategorijama, osim srebra selekcije u 18 na Mediteranskim igrama.
Posebno zabrinjava rezultat juniorske reprezentacije (U19) koja bi trebala biti okosnica našeg prvog nacionalnog tima na predstojećim Olimpijskim igrama, a koji su Evropsko prvenstvo u Podgorici završili na sedmom mjestu.
Problem broj dva
Sve više kvalitetnih igrača napušta crnogorske klubove (Perković, Vušković, Drašković, Ćetković, Đurđić, Korać itd.).
No, problem nijesu samo odlasci, to se dešavalo i ranije, problem je što oni napuštaju crnogorske klubove u naponu snage.
Crna Gora je bila rasadnik vrhunskih vaterpolista, da bi sada došli u fazu kada je dozvoljena “trgovina” sa desetogodišnjacima ili jedanaestogodišnjacima što je alarmantni znak da se u klubovima ne radi kvalitetno sa mladjim kategorijama, pa čak i afera oko, u najmanju ruku čudne trgovine sa trinaestogodišnjacima.
Običaj da naši igrači igraju za reprezentaciju Srbije je već postala “normalnost”, ali i tu je urađen korak unazad , jer sada imamo igrače koji igraju za reprezentaciju Hrvatske, a u najavi je još nekoliko takvih transfera, jer vaterpolisti ne žele da igraju za naš nacionalni tim u atmosferi koja je stvorena ili nekog drugog razloga.
I naravno dolazi se do novca. Nedostatak novca je uvijek opravdanje, ali Vaterpolo savez je na raspolaganju prošle godine imao, nezvanično, oko milion eura.
Naravno, to nije dovoljno, ali je mnogo veći iznos od onoga kojim raspolažu sva četiri naša regionalna ligaša, s tim da treba reći da u količini sredstava prednjači kotorski Primorac .
No, kada je VSCG u pitanju, prepostavljamo da je to dovoljan iznos da na čelu reprezentativnih selekcija (posebno onih mlađih) budu treneri sa iskustvom barem u klupskim takmičenjima i sa evropskim trofejima.
Priča o posrnuću našeg vaterpola može ići u još dublju analizu, kao i o nezainteresovansti crnogorskih sportskih novinara koji osim šture konstatacije o rezultatima, nisu se bavili ovim problemom, jer valjda su Budva, Kotor i Herceg Novi daleko od Podgorice, ali su zaboravili da je i Budućnost tu, te da je u kategoriji do 13 godina osvojila duplu krunu, a niti jedan od trenera koji su ostvarili ovaj uspjeh nije angažovan u reprezentativnim selekcijama.
Ovakav neuspjeh crnogorskih klubova zahtijeva duboku analizu stanja u našem vaterpolu i odgovor na pitanje kuda ide ovaj naš trofejni sport.
Autor je dugogodišnji novinar
