Bar, Crna Gora
22 Apr. 2024.
post-image

Propast Ulcinjske rivijere bez Ismetovog parafa

Izvor: Vijesti

Autor: Samir Adrović

Foto: Samir Adrović naslovna, privatna arhiva

Sjedio je za stolom u kancelariji Ministarstva turizma u Podgorici, bio je kraj septembra 1998. Vladala je sablasna, mučna tišina. Pred njim je bio dokument koji je trebalo da parafira.

Kockice su očigledno bile složene i trebalo je samo da još on pristane.

Dok je čitao šta piše na papiru, Ismet Kalezić saznao je zašto se o tome nije moglo preko telefona - tema je bila likvidacija HTP “Ulcinjska rivijera”, u kojoj je on tada obavljao funkciju zamjenika generalnog direktora.

-Ja ovo neću potpisati, neću prodati nijednu stolicu iz hotela, a kamoli hotel. Neću dati otkaz nijednom radniku, a kamoli poslati kućama 480 ljudi.

Za te naume moraćete naći nekog drugog-priča Ismet da je kazao i ljutito završio sastanak.

U dokumentu mu je nuđeno i mjesto generalnog direktora i provizija od pet odsto od svakog prodatog hotela, restorana, kampa...

Prosto, nije ga zanimalo, volio je svoj grad, priča za “Vijesti”.

Kalezić (71) se danas nerado sjeća storije koja mu je iz korijena promijenila život, jer je ubrzo nakon toga napustio zemlju. A da je bilo volje, kaže, moglo je biti i drugačije...

-Predlagao sam model opstanka Ulcinjske rivijere, koja je dijelila sudbinu ostalih HTP u Crnoj Gori sa razlikom što je država druge koliko-toliko pomagala, ali nas ne.

Nijesu htjeli ni da čuju, likvidacija za njih nije imala alternativu.

Prije nego što sam izašao iz kancelarije, rekao sam da sam ja prvi radnik Ulcinjske rivijere koji će svojevoljno dati ostavke na sve funkcije u preduzeću, te da znaju da sam od tog dana nezaposleno lice-priča Kalezić o danu kada je Vlada krenula u likvidaciju preduzeća, koje je samo desetak godina ranije učestvovalo sa čak 40 odsto u ukupnom turističkom prometu države.

Razočaran odnosom vlasti, ali i nekih sugrađana koji su “Ulcinj Budvi nudili na tacni”, otišao je za Ameriku, kod kćerke.

U zavičaj se vratio prvi put tek poslije 16 godina. Prošle godine, došao je da ostane...

U Americi završio još jedan fakultet, foto: Privatna arhiva

Od osnovca u Vladimiru do specijalizacija u Opatiji i Lozani

Kalezić je vrstan ugostiteljski radnik, rođen je u Vladimiru gdje je završio osnovno školovanje, a srednje u Ulcinju. Višu komercijalnu - smjer za turizam i ugostiteljstvo, završio je u Peći 1971.

Uprkos tome, priča da za njega tada nije bilo posla u ulcinjskom turizmu. Dvije godine kasnije, nastavio je školovanje na fakultetu u Rijeci, a diplomirao na hotelijerstvu u Opatiji.

Menadžment hotela Adriatik prepoznao je u mladom Ulcinjaninu talenat i kapacitet, pa su ga odmah primili u stalni radni odnos.

Dok je radio, uspješno je završio dvije specijalizacije - prvu u Lozani, drugu u Opatiji. Na nagovor oca, poslije tri godine vratio se u Ulcinj.

-Nijesam te poslao tamo da ostaneš, nego se vrati, i ovdje ima posla-kaže da mu je govorio otac.

Vratio se poslije zemljotresa 1979. godine, ali opet, uprkos impresivnim referencama, posla u turizmu za njega nije bilo.

-Sjećam se kada me tadašnji direktor OUR Velika plaža pitao šta sam završio.

Kada sam mu ispričao, hladno je rekao da mu trenutno nije potreban takav profil radnika-priča Kalezić dok se sjeća elitne Opatije, gdje je taj isti direktor, s obzirom na, kako kaže, skromno znanje u turizmu, trebalo da ide na usavršavanje.

Iz revolta, zaposlio se kao profesor ekonomske grupe predmeta u tadašnjoj ulcinjskoj Gimnaziji.

Posao u turizmu, dobiće tek četiri godine kasnije, i to kao interni kontrolor u nudističkom naselju na Adi, da bi kasnije prešao u sektor finansija i prodaje.

Ulcinjska rivijera tada je poslovala u okviru Montenegroturista, čije je sjedište bilo u Budvi.

Vreće pune para išle za Budvu

Kalezić priča da je tek iz sektora u kojima je počeo da radi mogao da vidi kakva se šteta i nepravda čini Ulcinju.

Iz vremena kada je Ulcinjska rivijera bila fabrika para, foto: Privatna arhiva

Ada je tada imala 1.100 kreveta, sezona je trajala 180 dana, kapaciteti su u prosjeku bili popunjeni 98 odsto inostranim turistima.

-No, sav novac išao je za Budvu. Samo sa Ade, svaki drugi dan, dva krcata kombija za Budvu nosili su poštanske vreće pune para koje nam se nijesu ni približno vraćale u tom obimu-priča Kalezić o, kako kaže, zlatnim, ali i mučnim godinama ulcinjskog turizma.

Budva je prodavala čak i kapacitete za Ulcinj.

-Kada oni nijesu imali gostiju, znam da su govorili turističkim agencijama da u Ulcinju nema mjesta, iako smo imali.

Takođe, izračunao sam da je samo sa Ade u toku jedne sezone, u Budvu odlazilo oko 30 miliona maraka, a mislim da se iz drugog OUR-a sa pet hotela odlivalo i više od 80 miliona maraka.

Za oko deset godina, koliko je trajao Montenegroturist, dolazimo do brojke od milijardu i sto miliona maraka koje su se slile u Budvu.

Pitam se koliko smo hotela mogli da za tih deset godina izgradimo u Ulcinju-priča Kalezić kako je Budva tada gradila hotele i infrastrukturu, dok je, tvrdi, Ulcinj stalno bio na marginama kada se dijelio kolač.

To je, prema njegovim riječima, bilo nepravedno i neodrživo stanje, pa je predložio model da svi OUR-i iz Ulcinja postanu jedno preduzeće, da izađu iz Montenegroturista i da vrate sve kompetencije koje su i ranije imali.

Kaže da je u tom periodu često “ratovao” i sa Svetozarom Marovićem, koji se otvoreno zalagao za model Montenegroturista.

-To je naravno bio dobar koncept za Budvu, ali vrlo loš za Ulcinj. Bilo je otpora, ali smo bili uporni i uspjeli da 1987. formiramo samostalno HTP Ulcinjska rivijera-kaže Kalezić, koji iste godine u preduzeću preuzima funkciju zamjenika generalnog direktora za tehnologiju i organizaciju.

Zlatno doba prekinuo rat

I naredne tri-četiri godine, Ulcinj je živio zlatno turističko doba. Sezona je i dalje trajala pola godine, a kapiciteti bili popunjeni u prosjeku 98 odsto.

Vanpansionska potrošnja na nivou HTP porasla je sa 40 na 48 odsto. To je bilo vrijeme kada su radnicima zarade stalno rasle, kada su dijeljene zimnica i trinaesta plata.

Svaki radnik imao je besplatan prevoz do posla i nazad i dva obroka dnevno. Ulcinjska rivijera zapošljavala je 1.100 radnika, plus 600 sezonaca koji su plate primali po osam mjeseci.

Bio je podignut i nivo usluge, a gosti su bili više nego zadovoljni.

A onda je buknuo rat...

Stranci su otišli i nametalo se pitanje kako se predstaviti na domaćem tržištu, na kojem je Ulcinjska rivijera bila neprepoznatljiv brend, budući da su bukinge do tada radili samo strani turoperatori.

-Krenuli smo u akciju i na sajmove širom zemlje. Državljani Srbije nijesu htjeli u Ulcinj - vladao je stereotip da tamo uglavnom žive Albanci, što destinaciju čini nepopularnom.

Kosovari su dolazili, ali nijesu htjeli da novac ostavljaju u državnim hotelima, milije im je bilo privatno da ljetuju, tako da smo slabo poslovali.

Država nije pomagala, nijesmo imali dovoljno sopstvenih prihoda i prirodno je bilo da nam turizam krene silaznom putanjom-priča Kalezić.

Paralelno sa funkcijom zamjenika direktora, on 1997. preuzima čelnu funkciju na Adi.

Do tada su, kako kaže, stereotipi u Srbiji o nekim zlim Albancima u Ulcinju potpuno razbijeni i oni su bili česti gosti na Adi.

Nudističko naselje tada je broj ležaja svelo na oko 700 i plus oko 400 u kampu. I te 1997, Ada je bila hit u regionu.

-Gosti su nam većinom bili iz Srbije. Za 75 dana, kapaciteti su nam bili popunjeni 100 odsto. Vanpansionska potrošnja na Adi imala je oko 30 odsto učešća na nivou HTP.

Imali smo tri muzike i sistem na Adi je ponovo proradio. Nažalost, ne i u ostatku Ulcinjske rivijere-priča Kalezić.

Predavao u školi jer u struci nije mogao da se zaposli, foto: Privatna arhiva

Te godine, u konkurenciji 36 turističkih preduzeća u akciji Turističkog saveza i Turističkih agencija SRJ, on je proglašen za najuspješnijeg direktora, a nudističko naselje za najbolji turistički centar u “krnjoj Jugoslaviji”.

Sjeća se i nezgode koju je imao kao direktor Ade, jer je na svoju ruku povećao plate radnicima za 100 maraka.

-Ja sam to rekao i direktoru, sve je bilo transparentno, priložio sam i račune o isplati. Prihodi sa Ade dijeljeni su svim hotelima i radnicima, iako oni nijesu imali posla ni približno kao mi.

I danas mislim da sam postupio ispravno, iako su bile neke interne kontrole koje su pisale zapisnike, ali se na tome sve i završilo-.

Već naredne godine napustio je mjesto direktora nudističkog naselja i ponovo u punom kapacitetu obavljao funkciju zamjenika direktora.

Onda je uslijedio misteriozan poziv iz Podgorice i, kako kaže, nepristojna ponuda tadašnjeg ministra finansija na sastanku u Vladi.

On nije htio da potpiše likvidaciju, ali Vlada je našla druge ljude koji su taj posao obavili besprekorno.

Ulcinjska rivijera, nekadašnji gigant, koji je Crnu Goru proslavio na turističkoj mapi svijeta, danas stanuje samo na Adi...

Krivična zbog albanske muzike

Prvih godina rata na prostorima bivše Jugoslavije bilo je teško dovesti goste u hotele u nekom multietničkom gradu poput Ulcinja.

Kalezić kaže da je znao da su vremena opasna, ali i da radnici moraju da primaju plate. Priča da ga je tuga hvatala kako je terasa Lida sa 650 mjesta usred ljeta zvrjala prazna.

Pošto je u gradu bilo puno Kosovara, došao je na ideju da u Lido dovede živu albansku muziku, ali ne sa Kosova ili iz Albanije, nego direktno iz Njemačke.

-Muzika kao muzika, razmišljao sam kome bi mogla da smeta. Pošto je u gradu bilo najviše Kosovara, logično je bilo da dovedemo muziku koju oni slušaju, ali ne sa njihovim zvijezdama i njihovim repertoarom.

I tako je počelo, prve dvije-tri noći tu i tamo, četvrta već puna, za narednu noć traži se stolica više-prisjeća se Kalezić kako je obezbjeđivao plate za radnike.

Nekoliko dana vanpansionska potrošnja bila je rekordna, a onda je došla policija. I napisala mu krivičnu prijavu zbog toga što je u hotel doveo albansku muziku.

-Bio sam u policiji, rekli su mi da podnose prijavu zbog toga i toga. Rekao sam im da rade svoj posao.

 Tadašnjem načelniku policije, koga sam znao, objasnio sam zbog čega sam bio primoran da angažujem muziku.

Pitao sam ga da li misli da sam neki iridenta ako zna da mi djeca u školi “Maršal Tito” nastavu pohađaju na našem jeziku-priča Kalezić kako je protiv njega podnijeta, pa odbačena krivična prijava.

Znanje i jezici čarobna formula za dobrog konobara

Kalezić je ekspert za hotelijerstvo i ugostiteljstvo o čemu svjedoče i dvije specijalizacije, ali i dugogodišnje iskustvo u Adriatiku i ulcinjskim hotelima.

On je i svojevrstan perfekcionista u poslu. U restoranu u kojem sjedimo i razgovaramo uči mladog konobara kako na svakom stolu moraju biti so, biber, maslinovo ulje, sirće...

Sjeća se kako su mu svojevremeno konobari u jednom hotelu na njegove primjedbe odgovorili kako oni znaju da rade.

-Uskoro ću vam pokazati koliko u stvari ne znate-priča da im je rekao.

Ulcinjska rivijera tada je imala program usavršanja radne snage u hotelima u Opatiji.

Kalezić je na desetodnevnu obuku poveo 120 radnika, najviše konobara.

Ulcinjani su prednjačili po znanju stranih jezika - svaki od njih znao je makar jedan strani jezik, uglavnom njemački, a nerijetko i engleski, italijanski, francuski...

-To mi je rekao i direktor elitnog hotela u Opatiji. Odmah po dolasku na obuku, za rad u tom hotelu, rekao mi je, bila su spremna samo dva ili tri konobara.

Među njima ipak nijesu bili oni koji su mi rekli da znaju svoj posao-kaže Kalezić kako vrhunsko ugostiteljsko odijelo i izgled nemaju čarobno dejstvo i na znanje i umješnost.

Kredit za gradnju mosta na Bojani od para iz Ulcinja

Dok je bio Montenegroturist, bilo je to vrijeme, kako kaže Kalezić, kada se Ulcinj nije pitao za bilo što, niti je mogao da raspolaže novcem koji je sam zarađivao.

-Sjećam se da smo od Budvana tražili novac da gradimo most preko Bojane do Ade. Nijesu htjeli ni da čuju. Na kraju su nam od naših para dali kredit koji smo morali da im vraćamo. Hvala im-.