Nikola Dobrečić, nadbiskup koji je stajao uz svoj narod
Izvor: Pobjeda
Priređivač: Slobodan Čukić
Foto: Privatna arhiva
Barski nadbiskup Nikola Dobrečić predstavlja krupnu intelektualnu figuru u društvenim zbivanjima u Crnoj Gori, pa i šire, u prvoj polovini XX vijeka, piše Ivan Jovović.
Od ustoličenja 1912. do smrti 1955. bio je učesnik i svjedok brojnih društvenih dešavanja.
Dobrečić je, uz osnovnu dužnost, obavljao i niz svjetovnih funkcija. Bio je profesor u Cetinjskoj gimnaziji, a kasnije poslanik u Crnogorskoj narodnoj Skupštini.
U svom rodnom gradu inicirao je otvaranje sirotišta i zabavišta za sve građane Bara, bez obzira na vjeroispovijest.
Novčano je pomagao kulturno-umjetnička društva i pojedince sa prostora Bara i Crne Gore.
Diskriminatorski odnos ondašnjih jugoslovenskih kraljevskih Vlada prema crnogorskom narodu, vodio je sve većem privrednom zaostajanju.
Dobrečić je često naglašavao da nije „dovoljno dati Crnoj Gori samo hljeba”, već da treba graditi puteve, zgrade, fabrike i druge objekte.
Imao je i plan za izgradnju Fordove fabrike automobila u Baru. U ličnom susretu uspio je da ubijedi Forda u opravdanost takvog projekta, tako da je prva grupa crnogorskih mladića otišla u Detroit na obuku.
Na kraju, sve se završilo kao neostvareni san koji je uslovila velika ekonomska kriza (1929-1933), mada i neki drugi domaći ekonomsko-politički interesi.
U ratnim vihorima Dobrečić je nastojao da bude uz svoj narod. Učestvovao je u zbrinjavanju crnogorskih i srpskih izbjeglica sa Kosova i Metohije, a mnoge je spasio od fašističkog terora.
Ostalo je upamćeno da je u barskom logoru lično dostavljao hranu, lijekove i odjeću logorašima, tokom 1942/43. godine.
Dobrečićevim energičnim držanjem vraćen je veći dio plijena koji je italijanski okupator opljačkao iz parohijalnog doma u Mišićima (Spič) i pravoslavne crkve u Baru.
Njegov antifašizam manifestovan je 24. novembra 1944. godine, kada su se na dan oslobođenja Bara oglasila zvona sa crkve sv. Nikole, Dobrečićeve zadužbine.
Kao duhovnik i „narodni poslanik” uživao je veliku popularnost.
Građani su ga, nezavisno od vjerske orijentacije, mnogo puta podržali u njegovim nastojanjima, pa i onda kada su unitaristički krugovi u državi SHS pokušali da nadbiskupsku katedru prenesu iz Bara u Beograd.
Ostaće upamćeno da je nadbiskup Dobrečić je u svojoj rezidenciji u Baru, u narodu zvanoj Primasija, na centralnom mjestu, držao portret pravoslavnog vladike Petra II Petrovića NJegoša.
U nastavku donosimo tekst proglasa iz 1937. godine, štampanog povodom Dobrečićevog jubileja, koji je pronašao Ilija Vukotić iz Zubaca kod Bara.
Nađen je u Zupcima, u staroj kući, u panjegi.
„Proslava jubileja Preuzv. gosp. dra Nikole Dobrečića, Nadbiskupa-primasa
Proglas Odbora svećenika za proslavu jubileja
Prečasnom svećenstvu i ljubljenom narodu
Arcibiskupije Barske i Apostolske Administracije
Dne 6. decembra o.g. u starodrevnoj Brarskoj Arcibiskupiji i Primasiji Srpskoj, slavi se jedan izvanredan događaj, za svakog pravog vjernika i pravog rodoljuba, pun radosti i veselja, pun utjehe i svetog oduševljenja.
Tog dana, naš omiljeni Natpastir, Arcibiskup Barski i Primas Srpski, Njegova Preuzvišenost Dr Nikola Dobrečić navršava dvadesetpet godišnjicu svoga plodnoga i blagoslovljenoga biskupovanja, kao i četrdeset godišnjicu svoje svećeničke službe.
U isto vrijeme proslavit će se i hiljadu godišnjica prenosa Nadbiskupije i Primasije Srpske iz Duklje u Bar.
Narod cijele Crne Gore, bez razlike vjere, potaknut dubokim poštovanjem i iskrenom ljubavlju prema uzvišenom Svečaru, sprema se da ovaj dvostruki jubilej največanije proslavi.
Ovaj pokret svečano potvrđuje činjenicu, koliko je Njegova Preuzvišenost čašćena i poštovana, cijenjena i uvažena od sviju slojeva našeg naroda.
Stoga ne bi ni pravo ni plemenito bilo, da mi njegovi svećenici, koje On očinski voli, ostanemo skrštenih ruku, a da mu ne pokažemo ovom prilikom svoju sinovsku ljubav, poštovanje i odanost.
Zato smo riješili da i mi stvorimo naš posebni odbor i da u kratkim potezima progovorimo o njegovim zaslugama.
Budni čuvar Sionske Svetinje
Braćo i dragi vjernici! Slaveći ovaj sretni jubilej sa velikim zadovoljstvom gledamo rad revnog Natpastira, rad dobrog duhovnog Oca, što ga je razvijao kroz ovo vrijeme na vjerskome i kulturnome polju.
Prožet žarkom Kristovom ljubavlju, podarenom od Boga, On neustrašivo vodi svoju pastvu višim ciljevima, te kao Božji apostol i budni čuvar Sionske Svetinje ustrajno štiti prava svoje Crkve i obavlja službu svoje uzvišene misije.
Svojom pastirskom skrbi, divnim požrtvovanjem, zauzimanjem i neograničenim pouzdanjem u Božje Proviđenje, on je potpuno renovirao svoju nadbiskupiju i apostolsku administraciju, koja je vjekovima bila pod turskim ropstvom.
Kao sin naše uže junačke domovine Crne Gore, On voli nadasve svoj narod, sa njim dijeli zlo i dobro; s njime se raduje i žalosti, i kao takav On dobro zna i vidi što mu sve nedostaje i što ga sve duševno i materijalno tišti.
Stoga i vidimo da On, kao duhovni natpastir i vjerski poglavica, sve svoje napore ulaže da svoju siromašnu arcibiskupiju podigne i da joj osigura sva potrebna sredstva. Koliko je On crkava, župnih stanova iz temelja podigao!
Mi svi znamo kakve su nam nevoljne crkve i župni stanovi prije Njega bili, a kakvi su nam danas! Koja je to crkva ili župni stan, koji njegova darežljiva ruka nije renovirala?
Ali Njegov neumorni rad ne zaustavlja se samo na crkvama. Ono što je ovdje vjekovima falilo, sada više ne fali:
On stvara novo rasadište levita, odakle će izlaziti budući prpovijednici i širitelji Kristova Kraljevstva na zemlji, pobornici Božijih prava i nosioci kršćanske prosvjete i rodoljublja.
Pored tolikih briga, pored službe oltaru, on ne zaboravlja službu prema bližnjemu. Koliko gladnih okrepljuje, koliko golih obukuje, koliko nevoljnih tješi!
Sve za Boga i narod
Preuzvišeni Natpastir je osnovao svoje nadbiskupsko sirotište za napuštenu djecu bez razlike vjere.
Ustanovio je Sirotinjski Fond u novcu i imanju, kako bi se Sirotište uzdržavalo, te uveo instituciju časnih sestara za odgoj djece; a o svome trošku dao je sagraditi novu modernu školu.
Što se tiče religiozno moralnog odgoja svoje pastve, ko ne zna da on neprestano i neumorno radi i urgira preko svojih časnih paroha, bilo okružnicama, bilo usmenim ili pismenim naređenjima, bilo svetim duhovnim vježbama, koje on sam lično održava, da se vjernici očuvaju u čistoj vjeri, da gaje pobožnost i bogoljubnost, da ljube molitvu, da redovno posjećivaju crkvu, te nedeljne i svečane dane posvećuju Bogu, te da djecu neizostavno šalju u crkvu i u školu na vjeronauk i katekizam.
Tko nije razumio iz njegovih poslanica kako On u njima potiče vjernike da čuvaju svoje vjerske tradicionalne običaje, da se diče čašću i poštenjem, da bježe od svih poslijeratnih poroka, a nada sve da strahuju od svake perverzne ideje neznaboštva, indiferentizma i nemorala, koji se ukorijenjuju u svim pravcima društvenog života.
Napokon mi vidimo da naš omiljeli Natpastir shvaća potrebu i nevolju svojih sugrađana i svoga naroda više nego iko drugi.
On se neprestano zauzima kod svih mjerodavnih državnih faktora da se siromašnom Crnogorskom narodu što prije pritekne u pomoć i da mu se dadu što veća sredstva, kako bi se kulturno i ekonomski razvio i podigao, uporedo sa drugim našim pokrajinama.
Za interese naroda on je išao toliko puta u Beograd i u mnogočemu je uspio, na što mu braća Crnogorci ostaju uvijek harni i blagodarni.
Svojom spremom, visokom kulturom i poznavanjem stranih jezika on je stekao mnoga poznanstva u inostranstvu, koja su mu bila korisna u njegovom plemenitom i dobrotvornom radu na potpomaganju siromašnog naroda i svoje pastve.
Braćo svećenici i dragi vjernici!
Dužnost nam nalaže, da dobroti Božjoj zahvalimo, da nam je dala u ova teška vremena svjetskih zapleta, u kojima se imaju rješavati važni problemi vjerski i socijalni, jednog takvog Natpastira, koji ne žali nikakvog truda, niti bježi od kakvih patnja, te ne izbjegava nikakva stradanja, radeći isključivo na tom, da mu povjerena pastva ostane čvrsta i čista u svetoj vjeri.
Znamo svi da On jedino živi i diše za svoj narod, da za sebe troši onoliko, koliko je najnužnije; da mrzi luksuz i svaku pompu, i da za sebe i za svoje ne čuva ništa, i nema ništa.
Njegova je deviza: „Sve za Boga i za narod” – a zapovijed prema Bogu i prema narodu, to jest prema bližnjemu jedna je te ista.
I mi svi, braćo svećenici i vjernici, prilikom ovog njegovog duplog sretnog jubileja, uputimo više nego ikad tople zajedničke molitve svemoćnomu Bogu i nebeskoj moćnoj Kraljici, Blaženoj Djevici Mariji, koju naš predobri i bogoljubni natpastir sinovskom ljubavlju časti i poštuje, te svuda i uvijek slavi i uzdiže.
Vruće molimo, da mu milostivo podijele dug i čestit život, pun sreće i radosti, pun utjehe i zadovoljstva, na diku i ponos ove naše starodrevne Primasije, čije ime blista među drugim svjetskim crkvama u katoličkoj hijerarhiji, kao žarko sunce među nebeskim planetama.
Svi svećenici neka na dan 6. decembra o.g. poslije svečane Svete mise koju će namijeniti za zdravlje i sreću našeg uzvišenog Svečara otpjevaju „Te Deum” uz propisane molitve.
Mi najstariji svećenici u dijecezi našli smo se pobuđeni, da Vam dostavimo ovo bratsko pismo s molbom da mu se oduševljeno pridružite i tome se odužite žarkoj očinskoj ljubavi, koju prema svima nama gaji naš obljubljeni Natpastir.
Izvolite primiti, časna braćo svećenici, ujedno sa vašom parohijom naše tople bratske pozdrave u Isusu.
Svećenički Odbor za proslavu:
Predsjednik odbora
Kanonik Msgr. Don Stjepan Marković s.r.
Članovi odbora:
Kanonik Msgr. Don Benedikt Olujić s.r.
Kanonik Msgr. Don Pavle Marvulić s.r.
O. Anton Kampanela, starešina franjevaca s.r.
O. Angelino Gaudio OFM bivši stareš. franjev. s.r.
O. Eustakio Tartalja OFM, paroh, s.r.
Don Nikola Tuša paroh, s.r.
O. Anđelo Vjerdha, sekretar odbora s.r. ”
(u samom dnu Proglasa stoji: Tiskara „Narodne prosvjete”, Zagreb, Trenkova ulica broj 1.)
