.jpg)
U Dvorcu kralja Nikole promovisana knjiga „Koronartno odjeljenje, soba 80“ Željka Milovića
Povodom izlaska iz štampe knjige „Koronartno odjeljenje, soba 80“ barskog književnika, novinara i publiciste Željka Milovića, u Dvorcu kralja Nikole danas je održana pres-konferencija na kojoj je predstavljeno ovo suizdanje JP Kulturni centar Bar i izdavačke kuće Mediteran Multimedia.
Direktor JP Kulturni centar Bar Erol Marunović istakao je da je knjiga nastala tokom samoizolacije autora u martu i aprilu ove godine, te da je dio ovih priča objavljen na Fejsbuku „na šta su izvanredno reagovali čitaoci, mahom Barani i naši ljudi u dijaspori, dodajući svoja sjećanja, što je uticalo da se radovi dopune ili neznatno izmijene“.
-Jedan od komentara na Željkovom zidu bio je kako bi sve trebalo da se skupi u knjigu, a nju da objavi Kulturni centar, kao neko najprirodnije rješenje. I mi smo bili istog mišljenja.
Sklopili smo ugovor sa agilnom barskom izdavačkom kućom Mediteran Multimedia u kojoj je Željko urednik, i ušli u suizdavaštvo djela, želeći da pokažemo da Kulturni centar, kao krovna institucija kulture i umjetnosti u gradu, pazi na „svoje“ barske umjetnike i u najtežim vremenima. A ovo je jedno takvo vrijeme.
Posebno smo ponosni na činjenicu da je ovo prvo djelo takve vrste u Crnoj Gori, u cjelosti napisano i objavljeno tokom korone, te stoga u naslovu i ima tu igru riječi „korona“ i „art“ - „Koronartno odjeljenje“, dok „soba 80“ aludira na vremenski period iz urbane istorije Bara obrađen u knjizi. Bio je to, po mnogima, najljepši i najšareniji period razvoja grada, kada se definisao kao urbani centar ovog dijela primorja-rekao je Marunović..
On je dodao da je Milović „svima poznat kao istinski hroničar grada, a u posljednje vrijeme i kao urednik izdavačke kuće koja radi na projektima koji imaju opštebarsku kulturnu i umjetničku notu“.
-Ovo je treće djelo Željka Milovića koje objavljuje Kulturni centar, nakon knjige „Ulica Ivice Šurjaka i što je bilo poslije“ i monografije Susreta pod Starom maslinom. Sticajem okolnosti, mi u ovoj godini nemamo uobičajenu izdavačku djelatnost. Cilj naše izdavačke programske orjentacije je da publikovanjem književnih djela iz domena beletristike različitog žanrovskog profila, publicistike, te stručnih i naučno-popularnih monografija, podstičemo literarno stvaralaštvo, ali i da upoznamo stručnu i širu javnost sa kulturnim nasljeđem barske opštine.
Okosnica naše izdavačke djelatnosti temelji se na njegovanju zavičajnosti, što podrazumijeva, prije svega, publikovanje naslova čiji su autori porijeklom iz Bara ili su u njemu proveli izvjestan period života, kao i literature koja je tematski vezana za barsko područje.
U ovoj godini objavili smo još, neposredno pred pandemiju koronavirusa, treće izdanje knjige Rajka Joličića „Priče ispod Stare masline“, a od 2008. kada je Kulturni centar Bar nakon pauze ponovo pokrenuo izdavačku djelatnost, zaključno sa ovom knjigom tačno 65 naslova-zaključio je Marunović.
Milović je naveo da je knjiga nastajala od 25. marta do 31. maja, u kućnoj izolaciji „uslovljenoj mjerama zbog epidemije COVID-19“. Ukupno 66 priča čije su teme bile iz osamdesetih godina XX vijeka u Baru, objavljivao je dan za danom na Fejsbuku uz reakcije čitalaca, mahom iz grada, ali i iz dijaspore.
-Upravo je interakcija sa našim ljudima učinila da priče dobiju kvalitetnije konačne verzije i da se, pored njih, u djelu nađe još dvadesetak novih. Najaktivniji u interakciji bio je jedan od sinonima Bara osamdesetih dr Zoran Živković, novinar, književnik, publicista, Baranin koji živi u Beogradu. Kako je i sam bio akter većine dešavanja opisanih u knjizi, odlično je znao o čemu pišem, pa je nekako bilo i logično da napiše pogovor za ovo djelo.
Pošto sam želio da vidim da li ova knjiga ima samo sentimentalnu generacijsku vrijednost ili je podjednako univerzalna i za mlađe generacije, zamolio sam prof. Maju Simović da se uključi iz distance ovih mlađih što ne pamte Vučka, tako da je ona napisala predgovor i na najbolji način to uradila.
Treća u trilingu “gostiju knjige” je prof. Dragana Erjavšek, nekada Rukavina, koja je, da bismo izbjegli dosadne biografske podatke, a na fonu vremenske odrednice knjige, meni napravila leksikon-pitanja na koje sam odgovarao-rekao je Milović.
-Trudio sam se i rekao bih, barem po dosadašnjim odličnim reakcijama, uspio da knjiga bude sve sve samo ne dosadna, naročito za Barane, jer će tu pronaći mnoge stvari koje su zaturili u sebi - od autobuske stanice pored ulaza u Luku do kafića “RR”, od “Lamarina” kraj Tri kule do kamenitog vrha nekadašnjeg lukobrana, od krcate sale OŠ “Jugoslavija” tokom meča košarkaša “Mornara” u Prvoj B ligi do igranki u Domu učenika i prvih koncerata “Katapulta”, od pozorišne predstave “Kapetan Džon Piplfoks” do nastupa “Bijelog dugmeta”, “Riblje čorbe”, “Boe”, Šobića, Rokera s Moravu... od diskoteke “13. jul” do “Inexove” kuglane, od bijelih “Autobokinih” autobusa do Piletovog “Bagija”...
Ova knjiga je nastavak moja prva dva, kako su ih nazvali,“beletžurnalistička djela” koja su opisivala Bar sedamdesetih, naročito ovog posljednjeg djela “Povratak u Ulicu maršala Tita”-zaključio je Milović.
On je zahvalio Kulturnom centru što je stao iza ove knjige “naročito sada, kad je svaka kulturna aktivnost gotovo u začetku zaustavljena i zato sada i ne razmišljamo o promociji ove knjige”.
-Zato je sjećanje ključno: u ovoj zbirci kraćih priča nude i intimnu verziju grada, u čiju suštinsku, duboko ličnu vrijednost i značaj bi bilo pomalo nepristojno upadati, ali i onu kolektivnu koja učvršćuje, i još važnije, oživljava identitet jednog grada kroz koloplet različitih sudbina, događaja, ali, samim tim, učvršćuje i identitet pojedinaca koji u njemu žive. Time autor implicitno odgovara na pitanje zašto je važno vraćati se gradu, kroz sjećanja, sopstvena ili tuđa -- zato što grad postaje potka za tkanje sopstvenog identiteta -- taj grad postajemo, i jesmo mi sami.
Grad, međutim, kao i čovjek, umire, a onakav kakav je predstavljen u ovim kratkim pričama, već izvjesno vrijeme je mrtav. Zašto ga onda ponovo mapirati kroz čitanje? Zato što se tek svakim čitanjem on dešava i vaskrsava, a takvim dešavanjima, nekada je dovoljno biti samo svjedok.
Premda anegdotskog karaktera, sjećanje ne služi pukoj zabavi, već se povinuje jačem zakonu, zakonu priče i pripovijedanja. Na jedan hologramski način, kroz Milovićeve priče se oživljava prošlost, i traje -- kao u paralelnim kolosjecima -- sa svim teretima sadašnjosti, nameće se u potrebi da se porede i odmjere snage, ali i u prečišćenoj želji, lišenoj podučavalačkog ili bilo kojeg drugog kvaliteta koji se od prošlosti očekuje, dakle, u želji da se taj život još jednom dogodi-zapisala je pored ostalog u predgovoru prof. Maja Simović.
