Kako je nastala masonska loža u Kotoru
Izvor: Pobjeda
Autor: Mr. sc. Ivan Jovović
Foto: Naslovna privatna arhiva
O postanku i ulozi masonerije u crnogorskoj prošlosti ne postoje sistematizovana saznanja, s obzirom na to da mnogi segmententi socijalne istorije Crne Gore nijesu dobili adekvatnu pažnju u naučno – istraživačkoj djelatnosti.
To je slučaj i sa masonskim djelovanjem na ovom prostoru, koje uspijevamo detektovati prije više od dva stoljeća u okviru nekih širih tema, gdje izvori upućuju da je u Kotoru u prvoj deceniji XIX stoljeća djelovala masonska loža.
Ipak, još uvijek nemamo onaj stepen saznanja koja bi omogućila jasnu percepciju o značaju i ulozi slobodnog zidarstva u Crnoj Gori u prvoj polovini XIX vijeka, ali znamo da su u tom razdoblju dvije ličnosti crnogorske istorije Sima Milutinović – Sarajlija (sekretar vladike Petra I i učitelj vladike Petra II) i vladika Petar II Petrović – Njegoš pripadali ovoj organizaciji.
Za poznavaoce ove materije ovo je razumljivo, jer čitava plejada znamenitih ličnosti sa južnoslovenskog prostora su još od početka XIX vijeka pripadali ili gajili simpatije prema njihovim idejama.
Dolazak Francuske i dokazi o masonima u Boki
Krupni društveno – politički događaji u Evropi krajem XVII i početkom XIX vijeka ostavili su pečat i na ovom podneblju.
Prve, uslovno nazvane prve kontakte slodobnih zidara na crnogorskom prostoru vezujemo za francusku okupaciju dijela današnjeg Crnogorskog primorja, od Herceg Novog do Paštrovića, koji je dugo bio u državnopravnom okviru Mletačke republike, sve do njene propasti 1797. godine.
Dolazak francuske vojske nije samo predstavljao čin aneksije predmetne teritorije u sastav Napoleonove države, već je njen dolazak omogućio prodor nekih novih ideja proizašlih iz Francuske revolucije, između ostalih, slodobnog zidarstva ili masonerije.
U literaturi o ovoj tematici postoji jedan izolovani i gotovo zaboravljeni članak Pavao Butorca (Perast 1888 - Dubrovnik 1960), istaknutog katoličkog prelata, kotorskog, a potom i dubrovačkog biskupa, te istoričara, u kojem govori o utemeljenju masonske kotorske lože za vrijeme francuske uprave.
Članak pod naslovom „ O slobodnozidarskoj loži u Kotoru za prve četvrti XIX vijeka“ Butorac je objavio u Listu Dubrovačke biskupije, u Dubrovniku 1917. godine.
Nastao je, što se zaključuje iz njegove sadržine, kao reakcija na članak Slovenca Franca Kidriča, objavljenog JAZU, u Zagrebu 1915. godine, koji tretira utemeljenje masonskih loža na prostoru nekadašnje administativno – političke jedinice, tj. provincije Napoleonove Ilirije (od Ljubljane do Kotora).
Rad P. Butorca namjenski je objavljen u Listu Dubrovačke biskupije, koji je, kako je to uzgredno primjećeno u literaturi, pisan sa pozicije protivnika slobodnog zidarstva.
Vrijeme nastanka predmetnog članka predstavlja period gdje već bila masonerija široko raspostranjena u intelektualnim i političkim krugovima tadašnje Evrope, te determinisala čak i međunarodne odnose.
Uprkos antimasonskom stanovištu P. Butorca, u njegovom članku se očituje činjenica da je ideja slobodnog zidarstva u relativno kratkom periodu naišla na plodno tlo među ljudima sa ovog prostora.
U razmatranju ove tematike on ukazuje da je Sveta Stolica donijela odluku 1738. godine kojom je bacila anatemu na masonstvo, zbog čega Butorac izražava čuđenje da je toliki broj uglednih domaćih ljudi bio ili gajio simpatije prema slobodnom zidarstvu.
U objašnjenju ove pojave koristi se karakterologijom ljudi sa ovog prostora, gdje apostrofira „ da smo mi južnjaci lako skloni na svaku novotariju, napose u pogledu društvenog života i javnog djelovanja, pogotovo kad propagatori kakve nove ustanove znadu prikriti svoje namjere pod ruhom lijepe fraze, lako im i inteligentna masa padne na lijepak“.
On smatra da njegov članak prvenstveno treba da posluži katoličkom sveštenstvu „za bolje prosuđivanje tadašnjih vjerskih i društvenih prilika“, pa s tim u vezi konstatuje da pristupanju masoneriji „ ne smije se suditi prestrogo, jer su svakojaki obziri, napose ekonomski i politički, utjecali na mnoge naše ljude, da su dali svoje ime ložama, premda da su bili kršćani po uvjerenju“.
Sveštenici i masonerija
Razlog zašto se Butorac obraća i skreće pažnju katoličkom sveštenstvu na masoneriju leži u činjenici da su u osnivanju kotorske masonske lože učestvovali francuski oficiri, uz pomoć katoličkog sveštenika Ignjata Bana iz Dubrovnika.
Butorac je mišljenja da katolički sveštenici iz Kotorske biskupije i Barske nadbiskupije (Anton Gratis, Anton Kojović, Ambroz Luceanić, Frano Madić i Vicko Mazarović), koji su u aktima austrijskih vlasti označeni kao masoni, uistinu to nijesu bili, već da su njihova imena u raznim izvještajima bila proizvod mržnje i lokalnih intriga, mada ne isključuje mogućnost ,,da su podgjekoji svećenici mogli dobro pristajati loži po svojim slobodnijim nazorima i slobodnijem životu, ne da se tajati“.
Ovo, tim prije, jer su se u kotorskoj masonskoj loži našla imena kanonika koji su po stepenu hijerarhije zauzimali visoka crkvena zvanja, poput generalnog vikara Barske nadbiskupije Frana Madića iz Budve.
Dakle, u Kotoru je djelovala masonska loža od 1807. do 1813. godine pod nazivom ,,Loža sv. Ivana pod posebnim naslovom prijatelja pobjede“ (Loge de St.Jean sous de la titre destinctif des amis de la victorie).
Smatra se da je kotorska loža brojnošću članova bila među najvećim u provinciji Napoleonovoj Iliriji, a vidljivo je da je riječ o uticajnim ličnostima sa bokokotorskog, budvansko –paštrovskog područja i jednog lica iz podlovćenske Crne Gore, nezavisno od njihove vjerske orijentacije.
Međutim, postoji izvori koji ukazuju da su pojedinci sa crnogorskog prostora i prije osnivanja kotorske lože bili masoni, poput Miroslava Zanovića iz Budve, koji je primljen u ložu ,,Dobri pastir“ u Viljnusu, koji se nalazio tada u sastavu Državne unije Poljske i Litvanije.
Podaci
Na osnovu postojećih podataka, masonske lože na prostoru Napoleonove Ilirije su osnovali Francuzi, uključujući i kotorsku, kojima su upravljali, dok domaći ljudi koji su pristupili ovoj organizaciji mogli su samo ,,da se domognu u ložama simboličnih stepena, jer im Francezi nijesu puno vjerovali“.
Butorac takvo stanovište dokazuje činjenicom da nijedan član kotorske lože iz reda domaćih ljudi nije prešao preko trećeg stepena, mada ni sam Butorac nije do kraja siguran u to, s obzirom na to da ne zna da li je Velika Loža Orjenta tada praktikovala sistem sa sedam stepena ili stari sa 33 simbolička stepena.
Ipak, među članovima kotorske lože ima nekoliko vitezova Ružina vijenca (rose – croix), što podrazumijeva visoku pozicioniranost u masoneriji.
Treba naglasiti da gotovo sva saznanja o kotorskoj masonskoj loži crpimo posredno, na osnovu akata austrijskih vlasti, jer originalne akta iste su netragom nestala ili su uništena.
Stoga Butorac pretpostavlja da dio arhive kotorske lože odnosno identifikaciju njenih članova treba tražiti u arhivi matice Grand Orient de France u Parizu.
Odmah po dolasku austrijskih vlasti na ovo područje započinje se sa popisom osoba koje su pristupile slobodnom zidarstvu, jer su nove vlasti u masonskim ložama prepoznavale centre frankofilije i liberalizma.
Prema izvještaju austrijskog generala Todora Milutinovića iz 1814. godine, kao i nekih drugih kasnijih akata austrijskog policijsko – administrativnog aparata nastalih do 1833. godine dobijamo popis osoba koje su bile označene kao članovi kotorske masonske lože.
To je najvažniji dio članka P. Butorca koji sadrži imena masona, njihove funkcije, profesiju i neke druge karakteristike, te ovdje prenosimo sa izvjesnim ispravkama zbog evidentnih tehničkih grešaka u izdanju časopisa u kojem je objavljen predmetni članak.
Foto: Pobjeda
Spisak
Kotorsku loža sadrži sljedeća imena: ,,Alberti, 1814 capitano a Porto Rose, Albori, 1814. zapisničar u u sudu prve molbe, Allard, Francez, nalazi se 9.I 1809. među ložinim dostojanstvenicima, Antun Antoniolo 1814. quartiermastro a Budua; Ban, 1814, lučki poglavar; Ignjat Ban, dubrovački svećenik, saosnivač lože, umro oko 1822. na otoku Krfu; Stjepan Aleksandar Barchelet, rogjen oko 1777. ′Lindry de Lyonne′, liječnik kotorske vojničke bolnice, dobio je 9.I 1809. svjedodžbu da ima stepen meštra; Tomo Bazzuchetti, 1833. bivši sluga kotorskog suda;
Nikola Berdar, Grbljanin, grčko – istočne vjere, mnogo koristio Francezima, pod Austrijcima se korektno vladao; knez Beskuća, u njegovoj kući nalazila se loža; knez Bojković iz Župe; Brelušić, prijamnik; Stevo Bubić, iz Budve, prije 1814. bataljonski pročelnik pandura; knez Lujo Burović, prije 1814. predsjednik prve molbe, knez Stanislav Burović – Zmajević, 1814, intendant, kasnije okružni povjernik u Kotoru i Zadru, a radi intriga u nazočnosti najviše gospode u Dalmaciji g.1818. po carevoj naredbi odstranjen dopustom na neodregjeno vrijeme, spretan čovjek, za kratko vrijeme bijaše Venerable, a javno se odreče framanostva prisegom u svibnju 1812.; knez Mojslav Canović (o.a. Miroslav Zanović) iz Budve, prije 1814. subdelegat i nadzornik lutrije u Budvi, po jednoj vijesti posta framason u Poljskoj 1786; pripadništvo se njegovoj kotorskoj loži poriče po istoj vijesti, čovjek vrlo nestalna i nemirna značaja....;
Antun Carević jedan od onih, za koje Milutinović kaže, da ih vodi djelomično ambicija djelomično osobni interes, a ne bi bili nevjerni u slučaju sukoba s Rusijom; Stanislav Carević, Milutinović ga nije smatrao nevjernim; Carnot, Francez, pod Francezima controllore di dominio; Catalano (o.a., vjerovatno Katelan), pod Francezima časnik narodne garde; Jeronim Coda, pod Franceyima pandurski časnik, dosegao u loži drugi stepen, ubrajao se medju „nevjerne“, te je 1830. slovio za mirna čovjeka; Pavao Coda, 1814. cancelliere u Ercegnovom, Crisomali, prije 1814. cancelliere u mirovnom sudu; Andrija Crivellia, 1814. cassiere provinz; Frusca, iz Kotora, prije 1814. procurazore reggio; Dinko Garagnin, Trogiranin, od 14.III 1808. dubrovački i bokeški intedant, organizovao je upravu dubrovačke države, pa i kotorsku ložu, Gassin, Francez, 9.I 1809. već rose – croix ložin govornik; Frano Giacagna iz Kotora, prije 1814. accessore della commune;
Niko Ginčić iz Ercegonovoga, 1814. Finance, činovnik; Vasko Gongur iz Ercegnovoga, 1814, cancelliere al. guid. di pace; Anton Gratis, kanonik; Lovro Gratis, prije mirovni sudija u Kotoru, 1814. pretor u Budvi; knez Marko Gregorina iz kontrade; dr.med Gruliani; Marko Ivaniš, posjednik u Budvi; knez Rafo Ivanović iz Dobrote; knez Teodor Ivelić iz Risna; Antun Kojović, kanonik; Krsto Kolović iz Perasta, pripadaše loži kao neznatan član, odrekao se kasnije 1833; Frano Kristijanović, Dalmatinac, pandurski kapetan, koga se o dolasku Crnogoraca u Boku njegovi ljudi ubili; Zane Kvjetović (o.a, moguće Cvjetković) iz Ercegonovoga; knez Lacarović (o.a. Lazarović) iz Grblja; Gjorgje Lacarović (o.a. Lazarović) iz Grblja; Tripo Lazzari iz Prčnja; Vuko Lentenčić (o.a. Setenčić) 1814. kapetan u Luštici; Lipovac, prije prije časnik narodne garde, 1814. trgovac;
Knez Ljubarović (o.a. Ljubanović) iz Grblja; Josip Lombardi, Sicilijanac, 1814, nadzornik soli i duhana; Ilija Lombardić 1814. trgovac; Lovrenković, kapetan u rodnom mjestu Perastu; Ambroz Luceanić, svećenik, bio je 1814. u Turskoj; Ilija Lučić 1814. kapetan u rodnom mjestu Risnu; Petar Luković, 1814. pretor u Ercegonovomu; Tripo Luković, advokat u Kotoru; Vicko Luković iz Prčnja; Frano Lupopili, prije mirovni sudac, 1814. generalni tajnik gubernija; Madić, 1814. generalni vikar u Budvi; Marko Maina iz Budve, 1814, lučki poglavar u svom rodnom mjestu; Hinko Marino, odrekao se formalnom prisegom u srpnju 1814; Martel, zapovjednik talijanske pukovnije, glavni propagator framasonstva u Kotoru; Vicko Mazarović, arhidjakon u Perastu; Pavao Masselini, odrekao se 1814. formalnom prisegom; Andrija Medin iz Budve; Mitar Mikula, pod Francezima kapetan narodne garde; Gjivo Moretti, iz Cavtata, pod Francezima kapetan pandura; Marko Pasquali iz Kotora, odrekao se 1812, imao je mjesto provizornog tajnika pri sudu prve molbe u rodnom mjestu; Paulucci, Talijanac, pod Francezima vicedelegat u Kotoru, 1814, austrijski činovnik u Mlecima;
Pollet, Francez, 9.I 1809. već rose – croix (vitez ružina vijenca) i ložin Venerable; Emanuel Potenza, Napuljac, 1814., sudac prve molbe; Antun Boža Radimiri iz Dobrote, imao je u loži nizak stepen, a pod stare dane postao pobožnjak; Bogdan Joza Radimiri, odrekao se framasonstva formalnom prisegom 1814; Gjorgje Rafaelović, posjednik; Nikola Raffaeli, prije 1814. kotorski načelnik, bio je pobjegao sa Francezima; Vicko Raffaeli iz Perasta, prije 1814. valjda lučki poglavar u Kotoru; Rosa iz Budve, prije 1814. načelnik u rodnom mjestu; Anton Rossi, 1814. ljekarnik u Kotoru; Rubini, Francez, vicedelegat, otpuhnuo sa Francezima; Ivan Battista Saben iz Kotora, 1814. canceliere pri preturi u svom rodnom mjestu, ušao je u popis kotorskih framasona po mnijenju dalmatinskog policijskog ravnatelja Hahna 1822, samo radi toga što je htio steći naklonost franceskih mogućnika, a u stvari nije bio član lože;
Stanko Sagić iz Paštrovića; Luka Špadijer, ,,Montenegrino“, 1814. pandurski oficir, Spiridon Sutović, odvjetnik grčko –istočne crkve, po nekima neznatan član u loži, po drugima Venerable, g.1830. bio je na glasu iskrena austrofila; Andrija Tripković iz Dobrote, 1814. kapetan u rodnom mjestu; knez Turković iz Grblja; Ivan Valeri iz Ercegnovoga, za prve austrijske okupacije canceliere u Budvi, upisao u članove 1810. dosegao treći stepen, a odrekao se 1814. formalnom prisegom, te je konačno pod Austrijcima bio pretor u Budvi; knez Jakov Visković iz Perasta, prije pandurski kapetan, 1814, sopra intendante; knez Krsto Visković iz Perasta; Antun Vuzzo, 1814, posjednik u Budvi; knez Karlo Zamberini iz Kotora; Tripo Ziffra iz Kotora, 1814, canceliere al.magir.sanit.; Zuliani, bio je član lože već 9.I 1809. i imao već tada stepen viteza ružina vijenca“.
Nestanak lože
Na osnovu popisa članova kotorske masonske lože zaključujemo da je ovoj organizaciji bio pristupio značajan broj službenika, oficira, sveštenika i dr.
Policijske istrage trajale su dugo, do 1833. godine, jer su austrijske vlasti budno pazile koja su lica lojalna caru i monarhiji.
Ipak, treba imati u vidu da je većina gore navedenih lica, kao i u drugim ložama u Dalmaciji bio zanesena idejama Francuske revolucije, koje su otjelotvorene za Napoleonove vladavine, gdje je došlo do buđenja nacionalne svijesti i odbacivanja feudalnih društvenih odnosa, a takva revolucionarna reakcija nije odgovarala austrijskim vlastima na istočnojadranskoj obali, uključujući Boku, Budvu i Paštroviće.
Nestanak organizovanog slobodnog zidarstva, tj. kotorske lože zbio se nakon ujedinjenja Crne Gore i Boke.
-Kada su 1813. Francezi bili prograni, a crnogorski vladika (o.a. Petar I Petrović) sišao do Kotora, uništiše po bijelu danu na trgu Sv.Tripuna sva framasonska orugja, embleme i spise.
Foto: Radomir Petrić
Članovi se lože u prvi čas razbjegoše, što iz straha pred javnošću posakriše, dok ne dođoše u Kotor austrijske čete-.
Takav događaj je mogao biti iniciran na osnovu političkog nezadovoljstva lokalnog stanovništva francuskom upravom, s obzirom na to da je na Skupštini u Dobroti 29. oktobra 1813. godine usvojena Deklaracija o ujedinjenju Crne Gore i Boke, u kojoj se, između ostalog, navodi: ,,Podrazumijeva se da je isključena za uvijek francuska vlast, jer bi više voljeli i da umru ujedinjeni u bilo kakvoj nesreći nego da padnu ponovo pod galsku tiraniju“.
Među potpisnicima spomenute Deklaracije iz 1813. godine nalazimo osobe koje su označene masonima, odnosno lica bliska slobodnom zidarstvu, kao što su Miroslav Zanović, Andrija Tripković, Todor Ivelić, Đorđe (Đuro) Lazarović i Marko Gregorina.
Opis pečata
Reglementa ili pravila kotorske lože nijesu sačuvana, za razliku od drugih u Dalmaciji, mada po ocjeni Butorca sve su bile slične sadržine, gdje su postojale odredbe koje su se odnosile na sastav lože, o izboru novih članova, namještenju prečasnog (venerabl), dužnostima dostojanstvenika, godišnjem budžetu, unapređenju u viši stepen, sjednicama i dr.
Kao i druge lože tako i kotorska, imala je obrednike, tj. gesla, rituale i simboliku, uključujući objekat u kome su se okupljali masoni i njihove pristalice, a to je bila palata porodice Beskuća.
Obredni jezik lože bio je francuski i italijanski.
Jedino što je izvorno sačuvano od nekadašnje kotorske masonske lože jeste njen pečat, pa zahvaljujući članku P. Butorca moguća je njegova rekonstrukcija.
Naime, prema diplomi ili brevetu iz 1809. godine Aleksandra Barcheleta, ljekara kotorske vojne bolnice, zaključujemo da ,,pečat predstavlja kolobar (o.a., prsten difuznog svjetla oko Mjeseca, Sunca i drugih izvora svjetlosti). U kolobaru je upisan kutomjer (o.a. šestar) pod oblikom jedstranog trokuta. Usporeo s jednom stranicom kutomjera narisane su dvije ruke, koje sežu jedna preko druge, te dijele trokutni proctor megju stranicama kutomjera u dva dijela.
Gornji dio ima natpis union (jedinstvo) donji force (snaga). Kolobar je urašen sa 38 romba.
Ti su rombi tako nanizani u krugu, da se vrhovi njihovih kutova dotiču. Kako su u svakom rombu narisane dijagonale, nastaje cijela vrsta manjih trokuta.
Segmenti izmedju stranica kutomjera unutarnje kružnice kolobara nose ime lože: Les amis (de la) victoire.
Natpis treba čitati s lijeve ruke na desnu, zadnja riječ stoji ispod stranice, koja je usporedo s rukama. U istom se je redu čitao natpis na stranicama kutomjera.
U sačuvanom otisku crnila na zadnjoj stranici prve su dvije slovke zamrčene, a iza njih slijedi GIMENT (regiment).
Izmegju framasonskih simbola tu je zapravo zastupan trokut, znak općenitosti.
Iz teksta bi se dao nagagjati vojnički značaj lože, te nije isključeno, da kutomjerova stranica nosi oznaku regimenta“.
Ovaj osvrt na početke djelovanja masonerije na crnogorskom prostoru otvara neke nove horiznte za moguće interpretacije u ovoj oblasti, naročito kada je u pitanju markantna ličnost crnogorske istorije Petar II Petrović Njegoš, koji je bio u intenzivnoj komunikaciji sa najznačajnijim masonima toga doba sa južnoslovenskog prostora, od Sima Milutinovića – Sarajlije pa pripadnika Ilirskog pokreta, poput Ljudevita Gaja.
Vjerovatno da bi dalja arhivska istraživanja ponudila nova saznanja o slobodnom zidarstvu u Crnoj Gori tokom XIX vijeka, s obzirom na to da smo na osnovu postojeće literature iscrpili spoznajne kapacitete predmetne tematike.
