Karađoz: Dinamične impresije sa terena (IV)
Feral.bar danas objavljuje četvrti, ujedno i finalni putopisno-prozni zapis književnika Senada Karađuzovića iz Bara u kojem se opisuje posjeta Međimurju i Čakovcu nakon tri decenije. Autor preispituje sjećanja, lične zavjete i emocije u ambijentu postjugoslovenske Hrvatske.
Izvor: Pobjeda
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
Pločnici, bilo zapišani kišom, bilo isprani vodom iz hidranta: pamte korake vječitog stranca
Siguran sam danas, pola stoljeća kasnije da uredno poređani pločnici, trgova i ulica, imaju svoju memoriju.
Kamen ima sjećanja i na prosutu krv i na znoj i na suze nečije davno prolivene i na korake davno učinjene, jer svaki korak ili koračanje (bilo ka slavi, ili ka sramnom pogubljenju) jeste potpis ljudi, a i životinja.
Možda sam patetičan, a samim tim i poetičan.
Recimo: samo vjerujem i u tu mogućnost, (ili želim dati ponasob, svakom živom stvoru koji je hodio ovom planetom šansu) da je ostavio potpis svoj postojanjem svojim.
Otišao sam da uradim PCR test na covid 19 radi putovanja u Crnu Goru. (Radio sam ga i prije dolaska u Hrvatsku).
Gospodična medicinarka mi kaže:
-Izvite vrat u natrag da bih uzela uzorak iz vašeg nosića-.
Za malo krepnuh od smijeha, a ona sirota ljubazna.
Rekoh ja smijući se:
-Ajde ne tješi me đevojko, ovo nije nosić no lovačka puška položara. Ja kad kihnem pokosim jato golubova jednim metkom-.
Uz ljubazni osmijeh (a vjerujem da je bila spremna da se iskida od smjeha) veli:
-Nemojte tako gospon, to je ipak nosić-. (E jebi ga, nema tih 15 eura koliko košta PCR test, za kojih bi ja nekom nosatom rekao: nosić. Prim. aut).
Pustih je da obavi posao i odoh u tri materine, misleći za sebe, jesam li balkanski namćor ili matora bitanga. Ali nije mi bilo stalo, važno mi je bilo da sam uspio nasmijati suprugu.
Ona kad putuje ima tremu i brine o svemu.
... Bole me tabani od hodanja. Sve jače osjećam bol.
Kad legnemo kasno na večer, poljubimo se pred spavanje i zaspimo u tren. Svako u svojim snovima.
Snovi potvrđuju da čovjek koji ih sanja nije iluziono biće. Snovi potvrđuju da nijesmo umrli, tako veli ova moja budalasta budistička bratija.
Sjutra putujem u svoju bestragiju, a noge me sve jače bole.
Ako sam prepješačio svoje korake (a možda i „optrčao“ životni ciklus) stići ću na vrijeme tamo gdje se stiže.
Želeći da svakome pored sebe ispunimo želje u svakom trenutku, zakidamo sebi samim po jednu želju.
Lažem li?
Opterećeni smo rizikovanjima tokom života, i naše duše mareći, čine nas da ne povrijedimo druge. Čovjek (u biti primarno) nije dželat, vremenom se postaje dželat.
Opet serem i pokušavam opravdati sebe, a zar i ti ne bi, poštovani čitaoče?
Treba otići dalje no što ti basta. Onda si siguran da si bastard u bastanju, to jest: čak i manje važan od onih, kojima za života ništa ne basta!
(Ako vi ne basta, pokušajte da vi basta i zabastardurite kao ja poslije prvih pedeset godina. Onda ćete se osjetiti kao i ja u tom trenutku. Preporuka aut. teksta).
„I know what is this to be young“ (O. Welles 1984.)
Sinoć, prije nego sam zaspao par put sam preslušao poznati recital od O. Wellesa, a ujutru (čak sve do podneva) mi u glavi odzvanjaju stihovi izgovoreni njegovim nagriženim glasnim žicama...
Nagriženim glasnim žicama, duvanskim dimom iz kubanske cohibe i koje kakvim alkoholom.
I dok sam ujutro tiho „srao“ (pa ne mogu glasno srat – u gostima sam) i dok sam tiho ispijao kavu i tiho ispijao jeger i dok sam u vrijeme ručka bučno srkao supu, jer jebeš supu: ako je ne srčeš. Svo vrijeme me je jebao u centar svijesti laringitični glas čika Orsona:
„Ja znam, šta znači biti mlad. Ti ne znaš što znači biti star ... jednom...“.
Do moga i Nancy Sinatra (njegova su recitatorka) i ostali prateći ženski vokali!
Sjedimo na Francovoj osunčanoj verandi i pričamo.
Obično uživam da ćutim. Od kako sam se prije tri godine vratio iz tišine u buku, to praktikujem.
Svi glume ravnodušnost kad se rastaju. To zna da poremeti jednostavnost čovjeka.
A rastanci su poput pada muškog polnog organa nakon ejakulacije.
Škiljim klintistvudovski kroz trepavice, sunce zalazi, a prijeteći oblaci iz pravca Varaždina (Zagorja), još prije našeg odlaska će ga sakriti.
Imam deja vu. (Kao da mi je malo mučnine?)
1990. U listopadu mjesecu, kad sam se zadnji put iz Čakovca za Bar vraćao, napisao sam svoju prvu putopisnu zbirku pjesama Simplon Orijent Expres (tisuću milja tamo – i isto toliko natrag).
Nikad je nisam objavio. Ali pamtim emocije.
Čak je nemam niti u rukopisu.
Isto osjećam sad.
Osjećam se užasno. Te daleke 1990 sam krao sebe, a sad kradem i sebe i moju suprugu od njene rodbine. A svi smo mi jedna velika porodica: jebeno čovječanstvo.
I ako se kao i život čovjeka sve brzo završi, mrzim let koji će me za jedan sat dovesti u tamo neku Podgoricu.
Gospod je ptici dao krila, čovjek nije ptica.
Vlakom bih se možda rasteretio loših misli. U avionu, za to se nema vremena.
Polijetanje aviona se otkazuje na pola sata.
Tabani mi se raspadaju od bolova, držim se za suprugu dok čekamo na ukrcavanje.
Tako sam tužan ... čak je i uncle Orson u mojoj svjesti utihnuo.
Ko zna kad ću opet smoći snage da putujem. A nebesa znaju hoću li: čovjek snuje - Gospod se osmjehuje.
...jedno znam, vraćam se iz buke života u tišinu.
Opet ću sjutra u jutro slušati zujanje svojeg poremećaja u tinitusu, kreštavog mujenzina sa obližnjeg minareta što uči ezani Muhamed i ako se dokopam lipnja, zvrndanje krijecelja sred podnevne žege na priobalju, poviše Otrantskog prolaza za ulazak u Jadran.
Eto, koliko malo čovjeku nedostaje za sreću, a koliko mnogo želja čovjek ima, tokom jednog mizernog života.
(Živite kao ja i poludjet ćete za čas posla. Preporuka aut. teksta).
27. travanj – april / 3. maj – svibanj / Čakovec – Bar 2022.
Senad M. Karađoz
Biografska crtica
Senad M. Karađuzović je crnogorski pisac i novinar. Rođen je 1968. godine u Baru, gdje i danas živi i radi.
Član je brojnih udruženja i redakcija: Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja književnika Art klub u Ulcinju; redakcije književnih novina: Mostovi (Pljevlja), Lemba (Ulcinj), Kod (Podgorica), Osvit – glas Muslimana Crne Gore (Podgorica).
Saradnik je strane za kulturu nedeljnika Koha Yavore (Podgorica). Osnivač je i glavni urednik novina za kulturu Ars poetica-press (Bar).
Na književnu scenu stupio je 1986, kada počinje da objavljuje pjesme, pripovijetke i eseje u brojnim književnim listovima i časopisima zemalja u okruženju.
Prevođen je na albanski, bugarski, makedonski, engleski, turski i romski jezik, a radovi su mu publikovani u mnogim zbornicima i antologijama, kako u zemlji, tako i u inostranstvu.
Samostalni naslovi:
Delirium Poeticum (zbirka pjesama)MRZ ,Pljevlja-1994, Mit o praralelnim elipsama (apokaliptična prozodija) MRZ ,Pljevlja-1994, Priče iz 1002 noći (zbirka pripovjedaka) MRZ,Pljevlja-1996, Vrt divljih trešanja (zbirka pjesama) MRZ,Pljevlja-1996, Karađoz reis-1571. (knjiga geneze) Šekspir & co,Bar-2003, Sedamnaest izbrisanih tragova (poema),Art Club-Ulcinj-2005, Evelyn i rasprodate pjesme (zbirka pjesama) ,Art Club-Ulcinj 2006, Očevi umiru dvaput (roman o oceubistvu),Savjet Muslimanskog naroda CG-Podgorica-2011, Orijent express (roman), CEKUM Podgorica-2012, Vremenski nered (apokaliptička prozodija),CEKUM Podgorica-2014, Petoljetka nedobrog Džejkoba, OKF,Cetinje, 2017, Leksikon neobičnih priča, Nekazano, Bar-2018, Sa potpisom autora, Matica muslimanska CrneGore, Bar, 2018, Metak od trešnjine koštice, Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore, Bar, 2020, Mit o paralelnim elipsama (drugo izdanje)- IK JERUSALIM – Bar,2021, Arabika starobarskih prokletstava. Savjet Muslimana Crne gore. Podgorica 2022.
Radovi objavljivani u zbornicama i antologijama:
Rukopisi 17-Pančevo 1993, Zvona ispod mora- Bar 1994, Majska rukovanja-Podgorica 1995, Otisci srca planete-Beograd 1995, Šumadijeske metafore-Mladenovac 1996, Veština namigivanja mesecu-Beograd 1996, Sveske-Pančevo 1996, Antologija ,Pernik”-Bugarska 1996, Antologija najlepših kratkih priča decenije-Beograd 1997, Srpsko pero-Jagodina 1997, Osnovna škola u Starom Baru-Bar 1998, Od gnijezda do zvijezda-Podgorica 2010, Na putu putnici-(priče pisaca manjinskih naroda)Podgorica-2013, Ljubavna poezija – Muksu „Nekazano“, Bar 2017.
Književne nagrade:
Druga nagrada “Spasoje Pajo Blagojević” za knjigu pjesama Vrt divljih trešanja, Plužine, 1995, druga nagrada “Spasoje Pajo Blagojević” za knjigu Krpljenje ulica -Plužine 1996, finalista 23, 24, 25. “Ratkovićevih večeri poezije” - Bijelo Polje.
Za prvo poglavlje romana Očevi umiru dvaput, pod nazivom Bejrutski način umiranja, dobitnik književne nagrade “Srpsko pero 97” - Jagodina. Dobitnik godišnje nagrade „Avdo Međedović“ 2022. Savjeta Muslimanskog naroda CG.
(Kraj)
- Tagovi:
- Senad Karađuzović
- Putopis
