Bar, Crna Gora
28 Mar. 2024.
post-image

Karađoz: Dinamične impresije sa terena (II)

 Feral.bar prenosi u četiri dijela putopisno-prozni zapis književnika Senada Karađuzovića iz Bara u kojem se opisuje posjeta Međimurju i Čakovcu nakon tri decenije. Autor preispituje sjećanja, lične zavjete i emocije u ambijentu postjugoslovenske Hrvatske.

Izvor: Pobjeda

Autor: Senad Karađuzović

Foto: Privatna arhiva

Kad pivo postane mlako, naruči novo – hladno.

Naručujući još jedno, na FB profilu ispisujem post iznad urađenih auto portreta.

Nakon pišanja, perući ruke na česmi u toaletu, gledam u svoj odraz u ogledalu i mislim: “Mator sam, koliko i ova jebena planeta“.

Postoje stvari o kojima niti ja ništa ne znam.

Vrativši se u Arcus, veli mi supruga: „Opet nije bilo popa, ali su vrata katedrale bila otprta, pa sam ubacila peneze u kasi Caritasa“.

Od tog saznanja, bi mi lakše, jer sam znao da sam doživio još jedan dolazak noći nad svim noćima, davši prilog, na pravom mjestu.

(Osmjehnite se kao i ja od takvog saznanja i bit će vam ugodno kao i meni u tom času. Preporuka aut. teksta).

Dan grofa Zrinskog: Slava obezglavljenim ukrajinskim herojima

Sve sam, pomoću ožiljaka, svoje rane, za života stečene, prebrojao u pedeset i četiri ljeta.

Bez tih rana i uboja, u ovom času bih navršio 108 zemaljskih godina, što je i logična brojka za jednog ubijeđenog budistu rođenog u tijelu muslimana, sred hrišćanske zemlje.

(Jesam zajeban, a? Kakva frčka sam ja multikonfesionalna – mulrikulturalna baraba, a?).

Zgrabe me moje tuge i bace me u stvarnost, te misli trezvene koje nas sjete na to da smo svi: prah prahu - pepeo pepelu i ako vjerujemo da smo posebni ... do moga.

Davno je vikala moja baba, mojoj majci (dok bi je majka kupala, jer je u Crnoj Gori red da kupaš očevu majku): „Kupaćeš me dok mi kujruci od kose (repovi kose) ne stignu do na vrh guzice“.

A majka mi je poslije zborila: „Kad sam je zadnji put kupala, stvarno su joj kujruci kose prispjeli do vrha guzice“.

Sjećajući se kujruka upletene kose svoje babe, gledao sam u povorku gardista grofa Zrinskog u Čakovcu 2022.

Pa kaj da vam velim lijepi su to uniformisani i plećati muškarci. Stari i mladi, u husarskim pelerinama i zlaćenim rojtama i sa zašiljenim brcima.

Njihovi preci su davno čuvali Europu i bečki dvor od barbarogenih osmanlija...

I prosto tako raznježen svim kovitlacem premisli izazvanih grenadirskom paradom (uniformi) u takos baru (Mamas & Tapas baru) malo prije podna, prije nego top pred konkatedralom zapuca u čast garde i potom se razglase zvona, ponesen starom slavom junaka ustadoh i sa poštovanjem ispratih špalir gardista, sa kojima sam se izgleda jedino ja, u tom času htio fotografisat, ja potomak Turaka, koji zbog takve momčadi nijesu nikad stigli do Beča.

Umjesto toga, uđoh u lokal i pozdravih konobara Ukrainca i grmnuh „Slava Ukrajini“.

-Herojima slava – odgovori mladi konobar i prosu času s pićem, koju je napunio za porudžbinu...

Pa se zacrvenje u licu nespretnošću svojom, izazvanoj mojim povikom.

Dejo mi kasnije zbori polušapćući, da se momak srami jer je došao prije tri godine da radi u Hrvatsku i kad je krenuo haos u Ukrajini nije otišao nazad da brani svoju zemlju i to ga muči i izjeda i još mi veli: Kad se pomene Mariupolj, napune mu se oči suzama.

Gledam u konobara Ukrainca. Mlad i zdrav momak. Zašto bi neko u tim godinama poginuo? Zbog čega da se vrati i pogine? Priča kajkavski, kao da je rođen u Čakovcu.

Do vraga, nema tu filozofije. Ljudi poput ptica nebeskih oduvijek migriraju, putuju tamo gdje im je bolje. Lete s kontinenta na kontinent. Sele se, množe, žive, umiru.

Za „ptičija krila“ ne postoje geopolitičke granice. Za slobodu ne bi trebalo postojati nikakvih barijera...

Pitam ga kasnije:“Rodbina ti je zdravo i dobro“?

Gleda u šank i kaže: “Dobro su“.

Od svojih odluka siroti čovjek se ne bi trebao stidjeti. Od kolebanja i neodlučnosti se ljudi u glavnom stide, ali niti neodlučnost nije odraz kukavičluka.

Kolebanje je takođe vrsta bivstvovanja čovječjeg na planeti ovoj svekolikoj.

Podsjetio me je na Ostapa, sina Taras Buljbe, poznatog Zaporožca iz ruske literature, koji bez suze gleda u sina kojeg dušmani muče i očinski trpi sinovljeve muke.

I od te pomisli bi mi momka žao, te progovorih: “Ja sam Crnogorac i ponosim se sa tobom i znaj, dok ti ovo govorim dobar dio Crnogoraca je na strani Ukrajine“.

7. marta 2022. sam napisao pjesmu sljedeće sadržine i ona se tiče žestokih napada Ruske Federacije na Ukrajinu:

Zbog čega mi u snove dolaziš Mariu(polj)

(Parlami d amore Mariu- Achille Togliani)

Noćima mi dolaziš Mariu,

ti gospo stara

dođeš uplakana

i staračkim glasom mi zboriš

o generalu Ždanovu.

A ja siroti pjesnik,

ne bih u tvoj

industrijski svijet

i molim te: „vodi me u

polja suncokreta“.

Gledaš me tužno i ćutiš.

Znam,

silovali su te Mariu

mladi ruski vojnici

potomci bezbožnika,

silovali su te i ejakulirali

po tebi i u tebi,

sipali su svoj novichok

i igrali kazačok,

a ti si svo vrijeme

stiskala zubne proteze

i odmahivala glavom

ne želeći da im upamtiš lica,

iskorovašena aknama

od mladalačke nejebice.

Pred zoru mi čiliš

iz snova Mariu,

odvlači te paljba VBR-a

i vriska obezglavljene djece,

koja pretrčavaju u daljine

poljima

tek niklih suncokreta.

(Nisam uzalud pisao pjesmu. Vrijedilo je jer sam je tog trena, bez trunke patetike u sebi posvetio mladom konobaru Ukraincu Max-u)

Bi mu milo i osmjehnu mi se. Uzvratih osmjehom.

(Osmjehnite se i osjetićete kao mladi konobor iz Ukrajine u tom času! Preporuka aut. teksta).

Stare rane i nezarasli ožiljci

Danima sam „ćaktao“ sa mojim nesigurnim androidom.

Čekao sam da sunčeva svjetlost obasja trošne fasade i oksidisane oluke od korodiranog metala.

Biram stara zdanja iz vremena Marije-Terezije i Habzburške monarhije.

Kad „uloviš“ dobru fotografiju, a pri tom si siguran da ti je vid oštećen 30%, onda znaš da si na pravom putu i ljudima se obično „diže“ od takvog samopouzdanja.

Barokna manufaktura, stari pločnici...znam ja kako diše razmeđe orijenta i Europe. Hrđa i debeli zidovi.

Zanimaju me spojevi od kreča između ručno tesanih kamenih gromada..

Taj spoj drži već dugo na okupu ovu (v)usranu regiju, matoru kurvetinu Europu!

Željezo se tek pojavljuje u armaturi kazamata i zatvora, kad postaje neophodno. Prije toga je željezo korišteno za ubijanje.

Upotrebom željeza, natjeraš protivnika u čvrsto okovane ćumeze i ne griješiš dušu ubojstvom. Čist si pred bogom. A protivnik sve jednako umire, ali sporije.

Savjest ti je čista, to je teorija slow motion dželata. To je moderni temelj Europstva!

Klik – klik – klik – klik – biiipp. Jebem ti ion litium bateriju i nesigurni samsung android paranoid.

Supruga me prekorjeva:“Za kaj samo slikaš stare objekte, svi će reć da sam živjela u vremenu Austro-ugarske“ i počinje se smijati, shvativši da mi se od kako smo stigli u Hrvatsku obraća na kajkavici.

Ponijela ju je „lijepa naša“, a samo prije nekoliko dana je polagala crnogorski jezik na Cetinju, radi uzimanja dvojnog državljanstva.

Oblici i obloci, način nametanja gradnje u skladu vremensko prostorno, vremenskih „pogoda i nepogoda“: blizine rijeke i smjera vjetrova i atmosferskih padavina.

Od tahvih rasporeda drhtim, ja sam zbunjena magarčina iz zemlje zemljotresa. Meni je snijeg stran(stven)a padavina, kao da sam beba rođena na suvomeđi, među akrepima i oškrapima,.

 Kao da su me majka i baba povijale u kolijevci umjesto tkanim povojima, mrtvim blavorima i koprivom.

Ograđujem se i od istoka i od zapada, a ponekad mislim da ne volim nit Tibet.

Čudno je, ja sam sve više terocentrik: volim ovu planetu sve više turistički, svaki njen meridijan i paparelu u najudobnijem momentu.

Moje tijelo – skafander za moju dušu je ostario i umjesto da ispušta toksine ka vani, prima ih ka unutra. Tako je to i nema nazad.

Birao sam slabiji model skafandera za dušu i shodno tome „putovaću brzo“ i nadasve kvalitetno, iz tog razloga moram uraditi što više fotografija, jer one su mi dodatak za pogonsko gorivo.

Klik – klik – klik – biiipp. Memory full.

Užas, sve sam slike sačuvao u memory flash card ali malo je 2 GB.

Za 3 %, kad se otrijeznim od piva, biće mi „oslobođena memorija“.

(Nastavlja se)