Karađoz: Dinamične impresije sa terena (I)
Feral.bar prenosi u četiri dijela putopisno-prozni zapis književnika Senada Karađuzovića iz Bara u kojem se opisuje posjeta Međimurju i Čakovcu nakon tri decenije. Autor preispituje sjećanja, lične zavjete i emocije u ambijentu postjugoslovenske Hrvatske.
Izvor: Pobjeda
Autor: Senad Karađuzović
Foto: Privatna arhiva
Uvod
Hodočasnici hrle u zagrljaj Gospodu. a za hodoljubce (putnike namjernike) ne mare ni Gospod ni đavo...
1990. u septembru sam otputovao iz Čakovca. Kako se vidi iz ovog feljtona, ne zadnji put.
Nijesam otišao, kako se kod nas u Crnoj Gori veli: „zatvorivši vrata zadnjicom“.
I mlađi dok bijah – i stariji kakav jesam sad uvijek sam u vremeno–prostore ulazio ne kao turist, safari lovac, već kontemplativno, uz puno poštovanja.
Možda, a prije bih rekao nesumnjivo, zbog takvog pristupa nikada nijesam naišao na zaključana vrata.
Želeći da provjerim da li su emocije „lagale mene“ ili sam ja „lagao emocije“ tridesetidvije godine kasnije obišao sam jezgro Međimurja i za divno čudo, sve je bilo isto!
Shvativši da nijesam prevarant, ispisah sve ove riječi nakon povratka u moj Bar.
Ako Vam ponudim impresije: ne odbijajte ih, kao što se ne odbija ni zalogaj hljeba nasušnog.
Jer ko zna da li u tom zalogaju caruje vaša nafaka, kismet ili usud.
S poštovanjem Karađoz
Antibari – Anno domini 2022.
Priobalni provincijalac sa plodom citrusa u džepu sred srca Međimurja
Kao da se razumijem u avione?
A i ne moram.
Ryanair nas „parkira“ na pisti „Franjo Tuđman“ airport.
Loš engleski otkriva da je u pitanju pilot sa sjevera. Imaju Norvežani to vikinško coktanje dok govore anglo-saksonski.
Još se u mojem stomaku bućka nikšićko pivo popijeno u Podgorici.
Sat vremena Podgorica –Zagreb ... mator sam koliko i ova planeta na kojoj dangubim.
Pazi ovo: Po dvadeset sati sam nekada iz Bara za Zagreb putovao.
A sad do moga, još se opepelio nisi, već te pretresaju carinici, policija, koje kakvi službenici.
Oko vrata nosim budističku brojanicu. Službenici me gledaju sumnjičavo, možda misle da u guzici krijem ampulu nitro glicerina i da ću kad prdnem dići sve u vazduh.
Dok nam pretresaju prtljag razmišljam o ranim jutarnjim vjestima, o naslovnici: „Teroristički incident na carinskom odjelu Aerodroma Franjo Tuđman – Gotovo nepoznati islamski terorist je u svojem rektumu imao skrivenu ampulu tečnog eksploziva i u 22.00 h raznio svoju suprugu (hrvatsku državljanku), prilježnog carinika i spremačicu koja je postavljala plastične znakove Mokar pod“.
...Ništa od jutarnjih vijesti.
Na parkiralištu nas čekaju Dean i Sara.
Pomenuh li da sam poljubio svoju desnu ruku, takao grudi u visini srca i takao tom rukom tlo?
Nijesam pomenuo, ali sam to radio uvijek, kao savjesni putnik, orijentalist.
Volim zemlju po kojoj hodam, jer zemlja će me jednog dana prigrlit i postaćemo jedno!
Grlim se sa Dejom i sa Sarom, oni su moja djeca.
Dobri su, ja na jugu živim sa njihovom majkom. Ostavili smo ih i znam da zbog toga nijesu ljuti na nas. A možda tako mislim?
Možda nas puštaju, kao što djeca za vrijeme pogodnih vjetrova puštaju svoje papirne zmajeve i igraju se „sa nama“?
Možda nas puštaju da sanjamo svoje snove iznad oblaka. Pa kad stane vjetar ... neko će skupljati naše krhotine.
Neću patetiku!
Na benzinskoj kod Sljemena, kraj auto puta pijemo Pan pivo.
Dobro je kad sam uznemiren.
U vrijeme jedne druge zemlje, obećao sam majci da ću se vratiti.
Trideset ljeta kasnije sam ispunio obećanje, a majka kao i svaka mater, prašta i strpljivo čeka.
Evo me, važno je da nijesam slagao!
Hodočastim ti matero kao ostarjeli sin, gegam se svojim bangavim stopalima.
Nijesam zaboravio miris tvojeg plodnog grunta i da znaš nikada te izdao nijesam i nikada te se odrekao nisam.
Iako su zborili da sam pismiljet i neznabožac i potomak osmanlija – beštija...
Znate: ne caruje Gospod na nebesima, da bi mi, njegovi stvorovi, davali lažna obećanja!
Kad svaki čovjek sa planete ove ispuni obećanje sa takvim činom uzdiže stvoritelja i onda gospod zna da njegovo djelo nije zaludno.
Malo prije ponoći smo u Pribislavcu, onda Čakovec pa Mihovljan.
U mraku škiljim pred kućom gdje sam jednom davno čekao: “Kak pes na dežđu“, pod jednim prozorom daleke 1988.
Vrišti li to Džoni u meni pod prozorom kuće od pečene cigle gline Međimurske, dok ruka djevojke ne razmakne „feringu“ a meni srce poskoči: „Klinček stoji pod oblokom“ (eho efekt na pod oblokom)...
„Ti bogca - veli Drage – ste stigli“?
„A jesmo – odgovaram kao krivac za svako kašnjenje i grlim je“.
Franc, suprugin japa, tatek, stiže šepajuć do mene i dok se grlimo, mislim: „Matori smo, i ja šepam, jebem mu godine. Protok vremena nas iskrivljuje“.
Ko se mora srest, srest će se jednog dana, tako zbore na Tibetu.
Hmmm... Vjerujem da sam pitom čovjek, da nijesam lažav: „Sramota je lagat kad brada u čovjeka pobijeli“ - tako zbore na Bliskom istoku i još dodaju - „kad pobijeli, onda je ne brij, jer će ti svi vjerovat“.
Danima sam upijao miris preoranog grunta, miris mulja sa obala Drave i Mure. Vratio sam se u Međimurje kao čovjek koji je odlučio da potvrdi namjeru Gospoda.
Nadam se da sam obavio bar pola posla.
Vratio sam se kao zločinac na mjesto zločina, nakon trideset i dva ljeta.
(Na kraju čitanja ovog teksta, namignite desnim okom i sklopite oči. Na tren ćete osjetititi isto što i ja: preporuka aut. teksta).
Autoportret barske mušice (Dioniz 1988.-Arcus 2022.)
Tokom noći je pala kiša. Ujutru je okrenuo sjever. Poznajemo se ja i ti naleti studenog zraka, koji raspiče po međimurskim ravnicama iz pravca Nađkanjiža. Ja na planeti ovoj, Bogom danoj nigdje nijesam stranac.
Dvadesetsedma noć je Ramazana. Prije sumraka moramo dat vitre.
„Idemo – velim supruzi – da u kasiu karitasa ubacimo novce“.
Ona klima glavom u znak odobravanja, zna me i zna budističku izreku koju ponavljam često: “Glad ne bira boju kože i vjeroispovjest“.
Ali ništa, tek u 17.00 h se otvaraju vrata katedrale za popodnevnu misu.
Moram čekat jer Leile tu Kadr sa sumrakom mora počet. Vitre se moraju dat prije zalaska, a vrijeme i prostor ne biraju gladne ljude, već njihovu glad, a gladne valja nahraniti.
Da ne bi čekali na vjetrometini idemo u nekadašnji kafić Dioniz, koji se sada slovi Arcus.
Poznaju i prepoznaju pločnici „naše sijenke“.
Pušački dio kafića je desno, nepušački lijevo.
E Boga mi, mi ćemo desno.
Nema konobara Spermića (nekada davno je dobio taj nadimak, zato što je bio anemično providan, bukvalno je bio kao izlučevina iz testisa, koja se po lokalu kreće, ka gostu noseći vam piće sa osmjehom. A znao je tačno koja mušterija što pije i nikad nije mario zbog grdnog nadimka, kojim su ga mušterije pozivale).
Prilazi nam konobar mračnog pogleda i ja naručujem nikšićko pivo.
Pitam ga za godine i dok mi odgovara na pitanje, shvatam da je mlađi od moje najstarije kćeri. Nausput, sluša moje priče o nekadašnjem lokalu u kojem radi, sa ljubaznošću strpljivog konobara.
Imam osjećaj da sam momka zbunio sa balkanskom ispovjednom neposrednoću, komesara iz partizanskih filmova, na način: „Ja sam stariji, druže, pusti me da zaslužim smrt, kako bi ti živio i u boljoj budućnosti se množio“.
Malo kasnije, svi su otišli svojim poslom. Ja i Dean (zovem ga Dejo po crnogorski), sjedimo i cuclajući pivo, palimo cigaretu za cigaretom.
Pričamo o poeziji. Dejo je pjesnik. Voli život, ali u svoj njegovoj užurbanosti, smatra da život ne voli njega.
Priča sporo i mjenja stanja svijesti brzo, kao i raspoloženja izazvana tokom priče. Zapravo hoda po oštrici žileta, ali bez takvog balansirajućeg hoda sa rizikom da se padne lijevo ili desno, vjerujem da se ne može biti pjesnik.
Dean mi priča o svojim iskušenjima poput svetog Antonija. A mlad je i hoće imati sve od jednom.
I mudrost i sreću i ženu i djecu i komfornu kuću, i da sve to postigne sad dok ima dvadesetri ljeta.
Ali to tako ne ide.
Zabavljuju me mladi ljudi i njihova nestrpljivost. Oni su budućnost ovog svijeta – mi matorci smo prošlost. U svojoj čedrdesetpetoj sam se osjećao kao dinosaurus. U pedesetčetvrtoj sam siguran da sam fosilni ostatak nečeg što je četiri i po miliona godina bilo živuće.
Odjednom sam opet sam.
Samo me miris pripaljenog kotrobana vraća u stvarnost.
Pravim sebi nekoliko portreta androidom, da bih potvrdio samom sebi postojanje.
(Nastavlja se)
- Tagovi:
- Senad Karađuzović
- Putopisx
