Auto-put do Bara neće ići preko Skadarskog jezera već oko Rijeke Crnojevića
Izvor: Vijesti
Autor: Goran Kapor
Foto: Investicioni okvir za Zapadni Balkan
Autori studije izvodljivosti preostale četiri dionice auto-puta Bar - Boljare predstavili su varijante trasa i njihove mape.
Objasnili su da je najkoplikovanija bila dionica Đurmani - Farmaci, za koju su analizirali četiri varijante.
Izgradnja preostale četiri dionice auto-puta je izvodljiva i ekonomski isplativa, ukoliko ne dođe do pada očekivanog saobraćaja ili rasta predviđenih troškova, navedeno je u Studiji opravdanosti auto-puta Bar - Boljare.
Zbog obaveze zaštite prostora Skadarskog jezera odbačene su dvije varijante koje su predviđale prolazak auto-puta direktno preko jezera.
Kao najoptimalnija izabrana je varijanta koja vodi preko Rijeke Crnojevića i svega u dužini od 200 metara ulazi u sadašnju zonu nacionalnog parka.
Preostale tri dionice su od Farmaka do Smokovca, za koju je problematičan prelazak preko rijeke Zete koja je pod zaštitom kao park prirode, zatim od Mateševa do Andrijevice i od Andrijevice do Boljara, gdje je analizirana i varijanta izgradnje brze ceste.
Izgradnja sve četiri preostale dionice koštala bi 1,24 milijarde eura.
Dionica od Đurmana do Farmaka bi koštala 370 miliona, od Farmaka do Smokovca 227 miliona, od Mateševa do Andrijevice 341 milion, a od Andrijevice do Boljara 352 miliona eura.
Za troškove su naveli rezervu zbog mogućeg rasta cijena izgradnje.
Kod postojeće dionice Podgorica - Mateševo je upravo bio problem što su troškovi izgradnje naknadno porasli za još sto miliona eura, dok je izgradnja umjesto četiri trajala sedam godina i dva mjeseca.
Takođe još nisu rješeni sporovi između izvođača CRBC-ija, koji traži dodatna plaćanja.
Njihova preporučena cijena putarine je pet do sedam centi po kiometru, bez PDV-a.
U vezi moguće izgradnje narednih dionica kroz formu privatno-javnog partnerstva, naveli su da bi privatni izvođač zbog rizika vjerovatno tražio državne garancije o prometu i učešće države u finansiranju troškova.
Studija je rađena za predviđanje maksimalno dozvoljene brzine od 80 do 120 kilometara na čas.
Studija je finansirana kroz program Investicionog okvira za Zapadni Balkan (WBIF) i Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), a dokument je neophodan kako bi Crna Gora mogla konkurisati za novac kod evropskih fondova.
Vođa projekta za izradu studije bio je Martin Osborn, a članovi tima su bili Pepi Dimopoulou, Konstantin Siderovski, Džordž Limberopoulos i Alika Čaruši, stručni konsultanti WBIF.
