news-details
Kultura

Upoznavanje života i svijeta kroz putovanje i stvaranje

Izvor: Vijesti

Autor:Jelena Kontić

 -Pisati o drugim gradovima ili zemljama je postalo maltene izlišno u dobu kojim dominiraju Trip Advisor i slične aplikacije. Putopisi nalik na ‘Continental Railway Guide’ kakav je izdavao Bredšou krajem 19. vijeka više se ne mogu naći ni na trafikama. Čak i mali gradovi, kao moj Bar, imaju stotine recenzija na gorepomenutom sajtu i sve što želite da nađete o nekom mjestu možete čuti od hiljada drugih koji su tuda hodili prije vas.

Kako onda pisati o gradovima?

Pominjati restorane, pisati o ulicama, trgovima, starim ruševinama ili umjetničkim djelima neće biti aktuelno sve do mogućih otkrića drugih planeta i drugih civilizacija. Druga mogućnost je da pišemo isključivo svoja iskustva, ali tu upadamo u drugi problem - time otkrivamo isključivo ono ‘iznutra’ i ne dotičemo dovoljno ono što je spolja, oko nas, zatvarajući time sebe za čitaoca. Ono što nam ostaje su dva termina sa istim korijenom - geopoetika i geopolitika-zapisao je u jednom od svojih tekstova, kolumni, putopisa “Između polova” Stefan Đukić, profesor filozofije, građanski aktivista, esejista iz Bara.

On je pronašao pristup i slobodu u putopisima kojima je sebi dozvolio i putovanja kroz vrijeme, civilizaciju/e, grad/ove - filozofiju, istoriju, kulturu, politiku, arhitekturu i mnogo štošta...

Đukić je prije dvije godine započeo seriju svojih putopisa “Između polova” koji su objavljivani u “Vijestima” da bi nedavno objavio i knjigu u izdanju beogradske kuće “Sumatra”, iako na početku o tome nije ni razmišljao. Nit se sama pojavila i vapila da 32 kolumne iz 19 država i sa četiri kontinenta objedini između dviju korica, u jednoj knjizi.

Knjiga se od prošle sedmice može nabaviti i u Crnoj Gori, i to u Podgorici, u knjižarama Narodna knjiga, Ulica Novaka Miloševa 12, u istoj knjižari u tržnom centru Bazar i City Mall, kao i u Nikšiću, u Narodnoj knjizi u tržnom centru “Laković”. “Suština putopisa je da se putovanje ponovo doživi i oplemeni”, napisao je Đukić o svojoj knjizi, a o svemu više govori u intervjuu za “Vijesti” i otkriva da svako putovanje on proživljava tri puta... 

Vaša zbirka kolumni, odnosno putopisa, reportaža “Između polova” koje ste objavljivali u “Vijestima” nedavno je izašla iz štampe... Kako je došlo do tog povezivanja Vaših tekstova u jednu cjelinu?

Već negdje od petog ili šestog putopisa koji sam objavio, primijetio sam da postoji određena zajednička linija među njima i da to nijesu samo nabacani tekstovi, već se oni na neki način međusobno uklapaju, obrađuju slične teme iz različitih uglova. Shvatio sam da bi bilo vrijedno da postoje u nekoj zajedničkoj cjelini da bi neki čitalac, bilo da je čitao te putopise uz “Vijesti” ili ne, mogao u toj knjizi da nađe nešto vrijedno čitajući ih odjednom, kao knjigu, umjesto čitanja jednom u dvije sedmice.

Da li ste birali samo određene ili ste objedinili sve putopise koje ste i u “Vijestima” objavljivali i da li ste ih i na koji način povezali nekom niti pomoću koje vodite čitaoca od jednog do drugog teksta?

Svi tekstovi su tu, iako nijesu svi istog kvaliteta, ali vjerujem da svaki čitalac u svakom od njih može da nađe nešto interesantno. Možda neki koji se meni čini omiljenim nije po volji nekog drugog čitaoca... Pošto smatram da u svakom od putopisa može da se nađe nešto, makar dio rečenice, koji je vrijedan, nijesam želio ništa od toga da izbacim, već sam se potrudio da svaki od tekstova ponovo pređem, obradim, skratim, proširim ili promijenim, u zavisnosti od toga kako se uklapa u tu cjelinu.

Takođe, i njihov raspored je promijenjen. Nijesu objavljeni hronološki kako su izlazili, niti su posloženi u nekom geografskom smislu, već su raspoređeni po temama koje obrađuju i počinju od Libana i završavaju se “Putopisima u doba virusa korona”.

Vi ste pisali o raznim temama i u putopisima se mogu naći promišljanja vezana za kulturu, istoriju, politiku, filozofiju, moderni život, no, kroz šta sada vodite čitaoca i kakav je raspored? Šta ste željeli da približite, predstavite?

Sama ideja da se piše putopis i da se on objavi je, prema mom mišljenju, zgodan način za predstavljanje raznih tema. Ne mogu reći da putopis svakoga interesuje, ali generalno je blizak širokom spektru ljudi. Danas nema svrhe pisati putopise kako su se nekada pisali, tipa šta se gdje ima vidjeti i posjetiti, kakva je hrana od mjesta do mjesta, jer je doba interneta donijelo neke nove mogućnosti i jednostavno nema potrebe da vi iste te teme obrađujete, jer svako može vidjeti šta želi i pročitati slične utiske.

Ipak, postoji jedan drugi nivo, to je taj teorijski, gdje možemo da pišemo, ne samo o Partenonu već i o tome šta je on značio za Grčku, te šta grčka kultura znači za sve nas, kako je doživljavamo, pa u ovom slučaju i kako je ja kao autor doživljavam. Što se tiče samog rasporeda - i on ima određeni smisao. Ideja je bila da se tekstovi nekako povežu.

Prvi su tekstovi starih civilizacija, u ovom slučaju Liban - Feničani i Grčka, Rim. Zatim se podižemo, prelazimo u neke estetske teme kao što su arhitektura Barselone, religioznost Soluna, ruska drama i ljudska tragedija u Moskvi, pa prelazimo na političke teme - iz estetskog prelazimo u društveno aktivnog čovjeka i tu smo pričali o Baskiji, o Evropskoj uniji u Beču, pa i u Baru o “Čempres protestima” u kojima sam i ja učestvovao, i tako idemo dalje i dalje.

Nijedan tekst nije slučajno na tom svom mjestu, već se svaki nadovezuje na onaj prethodni, a taj prethodni na svog prethodnika i postoji određena linija koja se može pratiti. Istovremeno, knjiga se može otvoriti na bilo kojem mjestu, pa ko god poželi da pročita nešto sa sredine ili kraja, ili kako god, neće pogriješiti. No, najbolje iskustvo bi dobio onaj ko bi čitao knjigu od prve ka zadnjoj stranici.

Rekli ste već da su se i forma i cilj putopisa mijenjali kroz vrijeme. Na koji način ste Vi pristupili tome obrađujući teme i mjesta koja ste posjetili i o kojima ste promišljali?

Ima različitih tema... Zanimljiva je priča o Bratislavi, po mom mišljenju. Mi svi znamo da postoji neka Bratislava, da postoji Slovačka koja je bila dio Čehoslovačke, ali ne znamo da je ime Bratislava relativno novo, da je slučajno odabrano i da je vrlo lako grad mogao da se zove na drugačiji način.

Tako je, na primjer, kroz tu priču o Bratislavi za koju smo čuli, o kojoj ne razmišljamo nešto pretjerano, ali znamo da postoji, iskorišćena prilika da se ispriča kako stvari koje trenutno shvatamo kao temeljne i zakucane u kamenu - uopšte nijesu morale biti takve i za 15 godina mogu biti opet drugačije, na primjer. To je prilika koju putopis daje, to da vi možete da pišete i o arhitekturi određenog grada i o stanovnicima i o njegovim ulicama, ali istovremeno možete provlačiti teme za koje smatrate da su važne i koje će se bolje primiti kada već mislite o tim gradovima.

Osvrćući se na proces pisanja kazali ste da “pišemo da bismo predstavili nešto drugima, ali i sebi”. Koliko je Vama ovakva vrsta pisanja pomogla da upoznate i spoznate sebe i sopstvene stavove, ponovo, ali i mjesta koja ste posjetili?

Nije mi samo pomoglo kod spoznavanja sebe, već i kod upoznavanja tih gradova, nanovo. Ja nijedan od tih putopisa nijesam pisao dok sam bio tamo. Kažu da su ljudi koji pišu putopise oni koji se dosađuju na svojim putovanjima. Ja ne mislim da sam se dosađivao ni na jednom putovanju na kojem sam bio, ali su mi pisanja putopisa omogućila da ponovo razmišljam o tim putovanjima.

Da ponovo navedem primjer Bratislave - dobar dio tih stvari o načinu na koji se njeno ime mijenjalo, pa i narodi koji su je naseljavali, nijesam znao. Pisanje putopisa mi je dalo mogućnost da nešto novo naučim, da promijenim neko predubjeđenje koje sam imao, pa i da način na koji svi funkcionišu bolje shvatim.

Pomoglo mi je tako i čitanje o ostrvu Lezbos, na primjer, gdje sam naučio ne samo o sebi i o tom mjestu, već i o civilizaciji uopšte. Sve je ovo bila vrsta putovanja za mene. Mogu reći da sam imao tri načina putovanja u ovom slučaju: prvo je bilo putovanje na određeno mjesto, drugo je bilo razmišljanje i čitanje o tom nekom mjestu i treće putovanje je bilo sâmo pisanje.

Kad ste spomenuli putovanje rekla bih da su ona postala dostupnija u odnosu na ranije, no koliko se koncept putovanja promijenio?

Desilo se isto što se desilo i sa mnogim drugim stvarima, a to je nusprodukt u globalizaciji koja nije donijela multikulturalizam i svu širinu, već nam je donijela mnogo više uniformnosti. Nažalost, mi često kada putujemo negdje idemo kao na nekoj traci, trčimo ka tome da uđemo u MekDonalds - proizvodna traka hamburgera i isto tako kad idemo u Pariz idemo na drugu proizvodnu traku: Ajfelova kula, Trijumfalna kapija, Luvr... i generalno ne možemo doživjeti na pravi način taj neki grad.

Neki gradovi su se promijenili i postali zatvoreni muzeji, neživa bića, iako su gradovi nekada imali svoju dušu. S druge strane, to ne znači da neki pojedinačan posjetilac, putnik, ne može doživjeti grad na svoj način. Samo je potrebno prevazići instinkt da se ide na neku top-listu glavnih stvari i usuditi se da doživimo ono što je nama najvažnije. Takođe, putovanja danas nam omogućavaju da vidimo neka mjesta koja i nijesu toliko turistička kao što su Pariz, London i slični gradovi... I u ovoj knjizi ima tih mjesta koja nijesu standardna (Bejrut, Sao Paolo, Lezbos) ili se ne nalaze na toj putničkoj traci/top-listi...

„Da bismo predstavili sebi bilo koju destinaciju, moramo proniknuti u njenu suštinu i spojiti je sa onim što je suštinsko u nama. Na jednom mjestu će to biti priroda, na drugom politika, na trećem umjetnost”, zapisali ste, a ja bih nekako i dodala da se suština čovjeka ili društva (donekle) ogleda u ova tri segmenta - priroda, politika, umjetnost... Kakav je odnos toga u Crnoj Gori kada je u pitanju naše društvo?

To je dosta teško pitanje. Crna Gora kao da živi dvije paralelne realnosti, a te realnosti se međusobno ne čuju, bilo da se razlikuju po politici ili nekim drugim stavovima. Ljudi koji čitaju jedne medije - idu na neka njihova određena mjesta i drugi ljudi koji imaju drugačije stavove su dosta različiti i to je dosta nezahvalno za priču.

Kada govorimo o odnosu prema prirodi imamo farsu da smo ekološka država, ali se ne ponašamo ekološki. Međutim, prošle godine smo imali toliko ekoloških protesta da ne možemo reći da je ta svijest loša ili loše razvijena. Imamo mnogo ljudi za koje možemo reći da rade i stvaraju u skladu sa svojim mogućnostima uprkos tome što nemaju nikakvo materijalno zadovljstvo od toga. Isto je i sa politikom.

Imamo čitavu partitokratsku mašineriju i u vlasti, a bogme i u opoziciji, koja živi od toga i posmatra ih preduzećima, a imamo opet i čitav niz aktivista i ljudi koji se na svoju štetu bave politikom i nemaju ništa od toga osim što gube slobodno vrijeme i žrtvuju to vrijeme koje bi, na primjer, mogli provesti sa porodicom... Žrtvuju ne bi li došlo do nekog društvenog boljitka. Iako imate paralelne realnosti, ne možemo dati samo jednu ocjenu, jer bismo tako gledali ili previše dobro ili previše loše, a istina je negdje između.

Kada saberemo sve, kakav bi bio putopis o Crnoj Gori?

Mislim da bi bio jako zanimljiv, s tim što bih volio da neko ko bi radio te putopise pokuša dublje da uđe u suštinu naše države, a ne da govori o lijepim brdima, moru, obali i o tome kako je sve blizu, već da baš pokuša da uhvati pojedinosti našeg društva i čak da ostane malo duže kod nas.

Mislim da bi to moglo biti jedno vrlo interesantno štivo za nekoga iz inostranstva. Neki dobar pisac bi mogao napisati veoma dobru knjigu na nivou nekih od najvećih putopisa kao što je pisao recimo Miloš Crnjanski.

Kakvi su Vaši planovi za dalje, koliko Vas je korona omela ili Vam je dala inspiraciju za nešto drugo?

Vidjećemo. Definitivno je korona poremetila neke planove. Moguće je da će ovo biti jedina stvar koju sam napisao, a moguće je i da ova knjiga predstavlja samo početak. Vidjećemo. Sve zavisi od onoga što vrijeme nanese. Kada sam prije dvije godine počeo sa pisanjem putopisa “Između polova” nijesam planirao ili zamišljao da ih objedinim u knjigu, ali to se desilo. Tako da... Vidjećemo.

Da li biste nešto dodali ili poručili čitaocima “Vijesti”?

Ono što bih uvijek i svakome (pre)poručio jeste da stvara. Danas imamo mogućnosti moderne tehnologije koja nam nudi da pišemo, snimamo filmove, pravimo igrice, ko zna šta, i iako nijesmo svi dobri u tome treba pronaći neki segment u kojem se možemo izraziti i stvarati.

Stvaranje je proces koji omogućava da oni koji su trenutno prosječni postanu natprosječni, a oni natprosječni postaju izuzetni, a oni koji već od toga žive mogu dozvoliti sebi da se zabavljaju još više. Moja poruka bi bila da se koriste prednosti modernih mogućnosti i da ljudi stvaraju - od toga može biti samo bolje.

Zrno pijeska koje će pomoći u opštem shvatanju svijeta

Koliko se sve ono što čini knjigu “Između polova” može gledati u nekom globalnom kontekstu upoznavanja društava danas, kao neka analiza ili dojam, s obzirom na raznovrsnost putopisa, tema, zemalja... koliko sve to može da čini neku globalnu sliku?

Ja nemam pretenziju da kroz svoje putopise objasnim cijeli svijet, ili čak bilo koji od tih gradova, ali sam na taj način, svojim mikroskopskim potezom, pokušao da približim svijet onako kako ga ja doživljavam ili čak da omogućim nekom drugom da se pronađe u sličnim tumačenjima, možda otvorim i dijalog sa onima koji su drugačijih stavova i gledišta... Moguće da u nekoj velikoj igri ovo predstavlja jedno malo zrno pijeska koje će, možda, pomoći, nekom opštem shvatanju svijeta ili samoga sebe, čemu svi težimo.

Pravi turizam je aktivno putovanje

Jedan ste od prepoznatljivijih crnogorskih aktivista. Mogu li se i na koji način povezati aktivizam i putovanja, odnosno ono što putovanja donose - upoznavanja drugih društava, sistema, kultura?

To je svakako povezano i dosta mojih putovanja je bilo vezano za to, jer su se mnoga desila u sklopu učešća na nekim međunarodnim konferencijama, političkim skupovima, gdje sam išao kao posmatrač... Tako sam imao priliku da vidim kako neki drugi ljudi misle, kako rade, a sticao sam i praktično iskustvo. Prethodna stvar kojom sam se bavio, dokumentarni film “Šta ljevica želi”, upravo je sniman na jednom takvom političkom skupu partija evropske ljevice.

I pored toga, samo putovanje može da se iskoristi za posmatranje drugih društava, načina na koji određeni pojedinci reaguju na određene stvari, razgovaraju o njima i slično. To je pravi turizam, aktivno putovanje, što bi podrazumijevalo ne samo obilaske nekih novih lijepih mjesta, već i upoznavanje sa drugačijim kulturama, ljudima, pa onda i sagledavanje nas i toga gdje se mi nalazimo, da se zapitamo zašto mi nijesmo tamo ili da li uopšte želimo biti tamo, da li možda želimo nešto drugo...

 Definitivno da su te dvije stvari povezane, nekada i direktno kao pupčanom vrpcom, što se može vidjeti u nekim mojim tekstovima, a nekada su te stvari i indirektno našle svoj put ukrštanja.

Može li se reći onda da je ova Vaša knjiga neka vrsta čitalačkog turizma?

Pa moglo bi biti, u određenoj formi. Ja bih smatrao da je knjiga apsolutno uspješna ako bih mogao da natjeram čitaoca - ne da otputuje na ta mjesta jer neko nema mogućnosti, neko nema vremena, neko želi nešto drugo da radi - već kada bi čovjek čitajući neki od tih putopisa imao želju da pročita ili pogleda nešto od toga što je navedeno u njemu.

Naravno, ako bi ljudi onda imali volju da odu i iskuse ono što sam ja iskusio, pa i na neki drugi način, idealno bi bilo da nešto i napišu o tome... E, to bi bio jedan hiperbolisani uspjeh o kome ne bih mogao ni da sanjam.