news-details
Kultura

Indira

Izvor: Barinfo

Autor: Milan Vujović  

Tanja Sekulić je napisala roman „Indira“. Knjiga se čita brzo, lako, i ne ostavlja. Vrca i huči, kao Rikavac, od bistrih zapažanja i razmišljanja, ali i ubitačnih krošea, slijeva i sdesna, uvijek u pleksus, nikad ispod pojasa. I niko nije pošteđen, od same Indire do Pomorca. Jedino je otac u staklenom zvonu, nedodorljiv. I logično: bio je tu kad god je trebalo. Prema njemu leti samo nježnost.

Posebno prija Tanjin razbarušeni stil, koji se otpočetka kotrlja kao bijela i čista grudva snijega i narasta. A stare, zaboravljene riječi uspijevaju da „osole“ svaku sliku, bez obzira da li je realistična ili izmaštana.

Biseri ove knjige su poređenja. Tanja sa mnogo osjećaja i šarma dočarava razne situacije upoređujući ih sa onima oko nas, iz svakodnevice, svima na dohvat ruke, koje su upravo zbog toga „za običnog smrtnika“ neuhvatljive i teško uočljive. Recimo:

„Stopala su joj se uvaljala u pijesak kao kiflice u susam“… „Usta bi se otvarala polako kao vrata lifta“… „Gleda joj Indira guste, sijede, pletenice kojima joj je glava obmotana, kao da joj se oko lobanje pare dvije šarke“… „Sunce je naglo upalo u more kao narandža u sokovnik“… „Plahta teška, kruta kao pakpapir, pritiska joj mršavo tjelo“… „Zna, iz nje, kao zrno šipka koje puca između parketa i bosog stopala, prska strast, i to joj krivi lice kao da je od plastelina.“

Prva rečenica u knjizi: „Ja sam kurva“, nagovještava kasnije sve lascivne scene. Za puritance ih je, vjerovatno, previše. Za neke druge su možda mogle da budu pretočene na papir sa manje eksplicitnih riječi, ali to, onda, ne bi bila Tanja: eruptivna, neprilagođena, nepredvidiva, iskrena, pravična, precizna u svojoj haotičnosti…

Čitajući ovu veoma dobru knjigu više puta sam pomislio da bi njen moto mogla da bude upravo jedna Tanjina rečenica: Blesav može biti svako, lud samo odabrani.