Mikro i Makrokosmos Davida Husića
Izvor: Maslinada
Autor: Radomir Petrić
Foto: Željko MIlović
Pažnju barske likovne publike početkom jula privukla je izložba “Antifraktal” darovitog mladog akademskog umjentika iz našeg grada, Davida Husića, koji je u prvom samostalnom predstavljanju pokazao dio svog stvaralačkog kosmosa.
Diplomirao je slikarstvo 2015. godine, na FLU na Cetinju, u klasi profesora Dragana Karadžića. Prošle godine specijalizirao je slikarstvo u klasi profesora Ratka Odalovića.
Odrastao si u porodici u kojoj se uvijek cijenila umjetnost - djed je poznata ličnost poslijeratnog Bara, nezaobilazan u mnogim kulturnim dešavanjima, stric jedan od najintrigantnijih likova sedamdesetih, otac i majka su bili u osnivačima Udruženja Književnika Arsa Antivari. Koliko te je porodica definisala da budeš to što si?
-Imao sam možda sreće da odrastam u okruženju koje mi je izgradilo pojmove o umjetnosti i bilo za mene stimulativno, na čemu sam zahvalan, naročito majci koja je imala i ima ogromno strpljenje i širinu razumevanja.
Ujedno, svjestan sam da je umjetnost, ili umjetnički dar, misterija koja postoji nezavisno od naših porodičnih dispozicija. Svaki čovjek je jedinstveno i misteriozno biće.
Uroš Tošković, koji je u filozofskom smislu bio kiničar, kao Diogen, potpuno neshvatljiv našoj sredini, koja je u odnosu prema njemu bila primitivna, bio je dijete koje je odrastalo u ogromnom siromaštvu i bez roditelja, kao i mnogi vrhunski umjetnici koji su odrastali u sredinama u kojima se nije ni znalo da postoji poziv umjetnik.
Dijelimo gen sa svakim živim organizmom na planeti, genetska memorija neposredno djeluje na sve. Što nam je bliže, to je intenzitet djelovanja jači i uočljiviji, ali u tome postoji i nešto nedefinisano, neodređeno, što oblikuje razvoj ličnosti kroz nevidjive i nepoznate sile.
U tom smislu, nikada ne možemo znati ko je neko, ko je sve i šta je u njemu i koga vidimo.
Koliko u stvaralačkom procesu na tebe utiče okruženje, konkretno priroda?
-Niče je kazao da, što se više pojedinac udaljava od prvobitnog stanja prirode, on bez izuzetka postaje samosvojna priroda. Društvo vidim kao jedan organizam, a subjektivnu percepciju kao odbrambeni mehanizam.
Sve je povezano, kao i sva materija koja nas okružuje. Mi prostor ne vidimo i obraćamo pažnju samo na jedan delić, materiju, jer nam je vidljiva.
U tom smislu, priroda, posmatranje i razmišljanje utiču na stvaralački proces, ali istovremeno utiče i ono o čemu samo slutimo, ili o čemu ne znamo baš ništa, a sačinjava najveći deo sveukupnog postojanja, vidljivog i nevidljivog.
Pojam slobode je apsolutno skopčan sa umjetnošću i kreiranjem uopšte. Kako vidiš personalnu i opštedruštvenu slobodu?
-Ne vjerujem u slobodu, sa svim biološko duhovnim ograničenjima, nama sloboda u svojoj punoj formi nije data.
Djelujemo u vakuumu unutar kojeg kreiramo particijalno iluzornu ideju slobode, koja zavisi od mnoštva faktora koji sami po sebi poništavaju koncept slobode kao opšte prihvaćenu konvenciju, s tom bitnom razlikom da se ponašamo kao da smo slobodni, čak do stepena na kojem sebe vješto ubjeđujemo u to.
Ne vjerujem u ljude, već u pojedince, jer sav idejni konstrukt civilizacije stoji na pojedincima, a ne ljudima kao cjelini. Pojedinci duguju mnogo toga ostvarenog i neostvarenog.
Misliš li da je umjetnik personifikacija društva ili potpuno suprotno?
-Naravno da umjetnik nije personifikacija društva, prije da je neko ko se dobrovoljno izoluje, ko dokučuje ono što je studentima jednom rekao Josif Brodski, da nas umjetnost uči izolovanosti ljudskog života.
Umjetnik nije pozvan da bude savjest društva, važno je da sam od svog puta napravi smisao, a od sopstva umjetničko djelo.
Koliko je bitno da umjetnik neprekidno stvara, da ne pravi pauze u svojem radu?
-Umjetnik stalno stvara, ali to ne mora da uključuje produkovanje određenog materijala. I misao je stvaralački čin u skladu sa opservacijom.
Kada se vizualizuje određeni element, neophodno je vrijeme da se na misaonom planu elementi slegnu i uklope u svoje mjesto. Konstantno produkovanje može da bude kontraproduktivno, a samim tim i štetno za čin stvaranja.
Aktivan si u umjetničkim akcijama, ali, čekalo se dugo na tvoju prvu samostalnu izložbu. Zašto?
Spontano se prepuštam tokovima društva, ne volim da planiram, ukoliko priroda planiranja nije bliska sferi u kojoj mogu da se nosim sa prividnom kontrolom.
Izložbe zajedno sa svim društvenim senzacijama su uvijek pitanje društvenog uređenja. Nemam senzibilitet da djelujem u socijalnim interakcijama van neposrednih dešavanja.
U tvojim ranim radovima dominira crtež, oštra linija puna dinamike, a onda se način slikanja kompleksno proširuje bojama i formama?
-U mom stvaralaštvu, tiha evolucija se na misaono-vizuelnom planu razvijala dugo, a kao forma pojavila se u momentu. Svaki crtež, bio figurativan ili ne, ukoliko se umnožava i slaže tako da svaki zrači unutar vidnog polja, počinje da se gubi, a sadržaj pojedinog da se utapa u cjelinu.
Struktura jednog djela unutar tog, naizgled haosa, postaje irelevantna, što se jasno može uočiti, na primer, na crtežima Ilije Branka Burića, unutar njegovog ateljea.
Svi elementi prethodnih djela postoje u svakom novom, samo što su delikatno kamufilirani i oslobođeni mimezisa, a samim tim i nasilne poetike.
Takav pristup samoj opservaciji je otvorio put ka novom kontekstu, koji teži da utopi konvenciju pristupa jednom formatu kao uokvirenom sadržaju, a da pritom zadrži isti.
S obzirom da živiš u gradu koji se ponosi svojim maslinama, da li ti je maslina do sada bila inspirativna tema?
-Nisam sklon vezivanju za simbole i ideološke konstrukte, pa ni za one koji su uslovno rečeno, simboli jednog podneblja. Ponos mi nije bliska osobina, smatram da su ponos i gordost usko povezani, a takođe mi inspiracija nije blizak termin, prije bih se oslonio na kontinuitet.
Izložio si nam nedavno svoje antifraktale. Šta su zapravo oni?
-Ukoliko je fraktal manja cjelina koja ponavljajući se gradi veću cjelinu, što je kopija slike svakog fragmenta, antifraktal bi bio fraktalna struktura u kojoj je svaki fragment neponovljiv. Antifraktal u teoriji ne postoji, samim tim zauzima mjesto unutar sfere poetske slobode.
Stvaraš na, za većinu umjetnika neuobičajno malim formatima. Koji je razlog toga?
-Suština mog djela jeste pitanje formata, ali ne formata koji je zarobljen u okvirima platna, već metafizičkog odnosa samog prostora.
U tom slučaju, format je prestao da bude format unutar konvencionalne granice štafelajnog poimanja, već se širi na prostor koji je u filosofskoj osnovi neograničen, i samim tim konačnost djela postaje apsurdna.
U Baru djeluje čitav talas slikara mlađe dobi, kakva je tvoja povezanost s njima i funkcioniše li taj genius loci o kome svi pričaju?
-Neposredno smo povezani sa ljudima, jer je priroda stvari naložila da se čovjek oslanja na čovjeka, pogotovo kada polje interesovanja sluti zajednički teren, nezavisno od pitanja samog slikarstva i godina-.
- Tagovi:
- Bar
- David Husić
- Maslina
- Slikarstvo
- Izložba
