U doba korone, mornarski je hljeb od kamena
Izvor: Pobjeda
Autor: Igor Perić
Baranin Miloš Dašić imao je sreću da se početkom mjeseca domogne rodnog grada i Crne Gore nakon 200 dana provedenih na tankeru jedne grčke kompanije čija je posada u vrijeme najžešće krize bila prepuštena sebi na pučini Crvenog mora, na sjeveru Afrike.
Ovaj diplomirani inžinjer brodomašinstva i dugogodišnji crnogorski reprezentativac u ribolovu na moru, narušenog zdravstvenog stanja, mršav do neprepoznavanja, nakon silnih peripetija uspio je da, uz angažman predstavnika crnogorskih institucija, napusti brod „Eugenia gas“ koji se našao u pat poziciji na sjeveru Afrike i čija posada se gotovo dva mjeseca borila da preživi bez prava da pristane bilo gdje...
Zahvaljujući, kako kaže, naporima Vladana Radonjića iz Ministarstva saobraćaja i pomorstva i crnogorske ambasadorke u Atini Ane Vukadinović, naš sagovornik je 5. jula iz Džibutija, preko Pariza i Frankfurta stigao u Crnu Goru.
Trenutno, Miloš pokušava da se vrati normalnom životu, posvetio se velikoj ljubavi – ribolovu, koji je, ispostavilo se, i njemu i ostalim članovima posade spasio glavu tokom krize u Crvenom moru. Svaki dalji angažman, veli, vezaće za kopno. Jer ga je život pomorca, u doba korone „debelo odbio od životnog poziva za koji se školovao“.
Jemen
Dašić je plovio na tankeru za tečni gas (LPG -liquid petroleum gas) pod zastavom Liberije i u vlasništvu jedne grške kompanije. Brod dugačak 160 metara prevozio je 8.500 tona tečnog gasa: uobičajena ruta im je bila Egipat- Džibuti-Jemen. Kako kaže, brod je, zbog specifične rute bio pod posebnim obezbjeđenjem, ograđen bodljikavom žicom, što je u vrijeme kada se dogodio kolaps plovidbe, a pristajanje bilo onemogućeno, samo pojačalo osjećaj da su u plovećem zatvoru...
- U Egiptu bismo uzeli gas sa većeg matičnog broda i plovili pet dana do Džibutija (oko 1.600 nautičkih milja) gdje nas je čekala standardna kontrola Ujedinjenih nacija (pregled za drogu i oružje) jer nam je krajnja luka bila Hodeida u Jemenu (ratna zona i zemlja pod sankcijama).
Poslije završenog pregleda u Džibutiju išli smo na glavno sidrište ispred Eritreje i tu bi čekali dozvolu lučkih vlasti i Koalicije koja odlučuje kad i koji brod će ući u luku. Sidrili smo se na otvorenom moru na jednoj ,,visoravni“ gdje je dubina bila oko 70m i spuštala se na oko 2 kilometra možda i više.
Samo sidrište je bilo udaljeno oko 120 Nm od najbližeg kopna jer se to smatralo sigurnom zonom zbog rata. U tim vodama veliku opasnost predstavljaju pirati pa smo imali tri člana obezbjeđenja sa Šri Lanke naoružane snajperima jugoslovenske proizvodnje – priča Dašić.
Prema njegovim riječima, prava agonija je nastupila polovinom aprila kada su ostali bez zaliha hrane.
- U Jemenu pogođenom ratom pojačane su bile sankcije, a u jeku zdravstvene krize istovremeno nijedna luka nije nas primala na vez, dok od matične kompanije nije bilo glasa. Istovremeno posada je već odavno bila prispjela za rotaciju, gotovo dvije trećine ljudi na brodu davno je trebalo da su kod kuće, pa je sva ta atmosfera kulminirala u jedno opšte nezadovoljstvo, beznađe i apatiju „garniranu“ glađu. U takvim uslovima imati zdravstvenih problema bio je pakao – prisjeća se Dašić neprijatnog iskustva.
Borba
Kako je vrijeme odmicalo, izloženi teškim uslovima na moru, visokim temperaturama, pješčanim olujama koje su bjesnile preko Crvenog mora i činjenici da neće biti normalne rotacije posade, tenzije su iz dana u dan rasle. Samim tim na brodu su svađe i nesuglasice bile svakodnevica.
- Većih incidenata, ipak, nije bilo jer smo uvijek gledali da smirimo situaciju kako neko ne bi nastradao. Pojedinim članovima posade otežavajuća okolnost, pored nedostatka hrane i vode, bila je što su im pojedini članovi porodice bili zaraženi koronom, a oni nemoćni hiljadama milja daleko, često bez interneta, sredstava komunikacije, na otvorenom moru u zoni gdje na kopnu vlada rat, a na moru vrebaju pirati... – priča Miloš.
Ističe da je situaciju na brodu prepuštenom moru i sudbini, pogoršavala činjenica da nisu mogli da izađu nigdje na kopno niti je iko mogao da dođe na brod. Samim tim bila je otežana ili onemogućena gotovo nabavka hrane i vode.
- Polovinom 4. mjeseca smo ostali potpuno bez namirnica. Na raspolaganju nam je bila boca vode dnevno po čovjeku. Lovili smo ribu i to nas je držalo u životu, a obrok nam je bio otprilike oko 80 grama riže i 100 grama ribe. I tako više od mjesec.
Za provedeno vrijeme na brodu smršao sam 21 kilogram, a zbog naglog gubljenja težine i teškog fizičkog posla u makini i velikih vrućina moje zdravstveno stanje se pogoršalo. Dobio sam bolove u abdomenu i zahtijevao sam bolnički pregled koji nije bio moguć, jer su sve luke zabranile iskrcaj zbog pandemije korona virusa, (barem su tako iz kompanije rekli).
Da nije bilo ribe ne znam kako bismo preživjeli. Svi su jedva čekali da završe radni dan da bi lovili ribu: Filipinci su lovili na dnu pridnene vrste, a ja isključivo na površini i to velike barakude, trupove, iglice i ajkule. Lovio sam na malog živog širuna nadjevenog na udicu ručne izrade i parče brodske sajle koju sam raspleo i pretvorio u strunu za ribolov.
Udica sam, u početku, imao dosta ali su se tupile i kidale pa sam morao sam da ih pravim – priča Dašić.
Povratak
Sagovornik priča da je njegova porodica za sve vrijeme krize na brodu na sve moguće načine pokušala da mu omogući povratak kući.
- Kucali su na sva vrata i zvali sve institucije ali je odaziv bio jako slab. Čak ni moćna ITF organizacija nije se odazvala. Uz pomoć gospodina Vladana Radonjića (Generalni direktor direktorata za pomorski saobraćaj) i gospođe Mire Dašić iz Ministarstva vanjskih poslova oni su pisali svakodnevno i slali mnogo mejlova i kompaniji na koje obično nije bilo odgovora ili su odgovori bili kratki da nisu u mogućnosti da mi pruže medicinsku pomoć i pošalju me u bolnicu.
Iz kompanije su kazali da me ne mogu poslati kući jer aerodromi ne rade... Dopisivanje sa kompanijom trajalo je više od mjesec, a ja sam čekao na brodu praznog i bolnog stomaka da se nešto dogodi, da se Bog smiluje i što prije me pošalje kući – priča Dašić.
Dodaje da se to čekanje oteglo i svaki dan je bio kao godina.
- Najzad, moja porodica je pokucala na prava vrata i gospodin Vladan je stupio u kontakt sa gospođom Anom Vukadinović, ambasadorkom Crne Gore u Grčkoj koja je pregledala prepiske sa kompanijom i u nevjerici da niko nije ništa preduzeo hitno ih zvala i uspjela da mi obezbijedi iskrcaj.
U isto vrijeme gospodin Vladan Radonjić je tražio siguran let iz Džibutija. Uspio je da mi obezbijedi siguran pristanak na obalu i u dogovoru sa lučkim vlastima prolaz iz luke u Džibutiju do aerodroma. Ne mogu vam opisati momenat kada se podiglo sidro i brod pokrenuo ka luci u Džibutiju gdje nas je čekao agent koji me je od broda poveo do lučkih prostorija, odakle su me sproveli do aviona za Pariz. Iz Pariza sam odletio za Frankfurt i onda do Podgorice – priča on.
,,Kameni hljeb“
Kako kaže, nije džaba rečeno da je pomorstvo hljeb sa sedam kora, samo što je u vrijeme ove sveopšte krize još teži taj hljeb mornarski.
- Pomorstvo u doba korone je stari hljeb, tvrd kao kamen, na koji možeš lako zube da slomiš – kaže Dašić sada dok premotava što se sve događalo proteklih nekoliko mjeseci u njegovom životu. Ističe da su možda teže od nedostatka hrane i vode bili barijera u komunikaciji sa porodicom.
- Brineš jesu li dobro, oni brinu za tebe i tako u nedogled. Srećan sam što sam došao kući živ i zdrav. Takođe su mi uplatili sva primanja sa malim zakašnjenjem. Ispalo je tako da sam jedino ja uspio da se iskrcam sa borda a ostali su i danas na čekanju.
Ima ljudi na drugim brodovima što uopšte ne primaju platu jer te kompanije nemaju posla, a samim tim ni novca da ih plaćaju, a ne mogu ih poslati kući zbog globalne zdravstvene situacije. Često pomislim na ljude koji su i dalje na brodovima u ovoj situaciji i želim im brz povratak sa što manje muke... Zahvalan sam bogu i dobrim ljudima što sam uspješno i zdravo došao kući – zaključuje Dašić.
Vrućina, plićaci i plovidba na „tempiranoj bombi"
-Prvi put kad sam uplovio u vode Jemena ostao sam zaprepašćen. Naprije ulazom u luku u Jemenu: bio je to plitak kanal širine pedesetak metara i dubine devet metara, a sve sa strane je jako plitko oko 1,5m-2m. Svaka mala greška bi značila nasukavanje broda.
Našli smo se u državi razrušenoj višegodišnjim ratom i sankcijama. Izađeš uveče na palubu i slušas kako padaju granate samo nekoliko desetina kilometara od luke u kojoj se nalaziš na brodu koji je i sam po sebi tempirana bomba – navodi on.
Cijela plovidba u tom dijelu planete protekla je u oscilacijama temperature i teškim uslovima. Kako kaže, od januara do marta temperatura se kretala do nekih 30 stepeni, ali je već od marta do juna bila i do 40.
Posljednjih mjesec i po, prelazila je i 50 stepeni, a temperature morske vode čak do 38! Sa vrućinom su išli neizbježni komarci, a temperatura u mašini broda je bila 60 do 65 stepeni. Takvi uslovi rada nekada i po 15 sati dnevno su bili gotovo neizdrživi.
- Prolaz po novi tovar i povratak kroz Suec do Mediterana, na početku plovidbe, bilo je kao vraćanje u klimatizovanu prostoriju. Poželio sam tada da se nikada ne vratim na sjever Afrike, ali to tada nije bilo moguće, jer je ugovor važio na pet mjeseci takvog ritma. Sve se, međutim, oteglo još 50 dana više...-
Trenira za tim
Nakon povratka u Bar, Miloš vrijeme provodi takođe na moru, daleko od gradske vreve, buke i korone.
- Trudim se da izbjegavam ljude i tako ostanem zdrav koliko god je to moguće, idem u ribolov i treniram da se opet vratim u reprezentaciju u koju sam bio sedam godina zaredom prvo kao junior, a poslije kao senior – kaže Dašić.
U juniorskoj ribolovnoj reprezentaciji u morskom ribolovu Dašić je osvojio dvije bronzane medalje na svjetskim prvenstvima u Hratskoj i u Tivtu, a sa klubom KSR ,,Igalo“ okitio se takođe srebrom na Svjetskom klupskom prvenstvu u Igalu.
- Nadam se da ću se opet povratiti sa bodovima izgubljenim u ovih godinu plovidbe, odnosno dvije sezone takmičenja i vratiti u reprezentaciju za učestvovanje na narednim velikim takmičenjima.
- Tagovi:
- koronavirus
- Pomorac
- Vladan Radonjić
- Ribolov
