Istraživanje: Iseljavanje Crnogoraca u Bugarsku
U rubrici Kultura danas prenosimo autorski tekst Miroljuba Orlandića, povjerenika Matice crnogorske u Republici Sjevernoj Makedoniji , “Istraživanje: Iseljavanje Crnogoraca u Bugarsku”, objavljen premijerno u časopisu Matice crnogorske broj 82.
.....................................................................................................................................
Migracijska kretanja Crnogoraca ili bolje rečeno, iseljavanje stanovništva Crne Gore otpočelo je krajem XV i početkom XVI stoljeća. Posebno je bilo intenzivno iseljavanje Crnogoraca tokom XVIII i XIX stoljeća, a naravno aktuelno je i danas. O iseljavanju je relativno malo pisano i istraživano. Još manje je prikupljenih podataka o evidenciji koje su vodile zemlje u koje su se Crnogorci doseljavali.
Sa relevantnih mjesta (Demografski institut Bugarske akademije nauka i Nacionalni statistički zavod) potvrđeno nam je da do sada nijedna crnogorska institucija ili pojedinac nijesu iskazali interes za podatke o građanima Bugarske crnogorskog porijekla i da u naučnoj javnosti Bugarske do sada nije istraživano doseljavanje Crnogoraca kao i njihove etničke i druge karakteristike.
Ne postoji bilo kakav naučni rad, studija ili istraživanje koje se bavilo Crnogorcima u Bugarskoj. Međutim, postoje podaci u okviru objavljenih dokumenta o popisima iz kojih se može utvrditi da je dio crnogorskih doseljenika u Bugarskoj ostao da tamo živi i radi.
Jos od XV stoljeća stanovnici Crne Gore, u kontinuitetu, u sve većem broju, tražili su za sebe bolje uslove za opstanak na drugim prostorima. Rijetko ćemo naći ovakve primjere u svijetu da jedna država iz decenije u deceniju, sve intenzivnije gubi dio svog nacionalnog supstrata i da sve to preživi, opstane i sačuva svoj nacionalni i etnički identitet. Naravno, isto tako je interesantno što je veliki dio iseljenika, bez obzira na nove uslove života u novim sredinama uspio da očuva crnogorski jezik, tradiciju i običaje i to u vrlo udaljenim dijelovima svijeta i bez komunikacije sa Crnom Gorom, čak i po pet generacija za redom.
Razlozi iseljavanja
Osnovne razloge za iseljavanje stanovništva Crne Gore možemo svrstati u dvije grupe i to:
1. Političke i
2. Ekonomske
Kada govorimo o političkim razlozima iseljavanja iz Crne Gore trebalo bi istaći da je stoljećima Crna Gora vodila neprekidni rat sa Turskom i da je taj rat uticao na život i onemogućavao da se država, sve do Berlinskog kongresa i međunarodnog priznanja nezavisnosti crnogorske države, bavi svojim ekonomskim i demokratskim razvojem.
I nakon ovog perioda, formiranjem države nije se mogao uspostaviti red, jer je sa plemenskog trebalo preći na demokratsko društvo što je podrazumijevalo niz reformi, promjenu mentalnog sklopa, duži period vremena i period prilagođavanja na novonastalu situaciju.
Broj stanovnika se uvećavao, jer je u to vrijeme prosječna crnogorska porodica brojala šest članova i počela je transformacija tradicionalne, višečlane porodične zadruge, u savremenu porodicu. Može se reći da je nastao svojevrsni demografski bum, koji zahtjeva i uvođenje ekonomskih faktora u razumijevanje uzroka iseljavanja pa ćemo dopuniti konstataciju još jednim od relevantnih uzroka iseljavanja.
Naravno da su ekonomski razlozi bili daleko važniji i daleko brojniji i da se oni samo nadovezuju na prethodno navedeno. Naime, osnovni razlozi viševjekovnog konstantnog iseljavanja su bili teški materjalni uslovi. Vrlo male površine plodne zemlje, česte nerodne godine, brz priraštaj stanovnistva, nepostojanje drugih izvora zarade, kao što su zanati, predstavljaju osnovne uzroke neprekidnog iseljavanja.
Iseljavanje u Bugarsku
Pravci iseljavanja crnogorskog stanovništva, su zavisno od perioda bili različiti, no najčešće se odlazilo u pravcu Carigrada i Srbije, u prvom periodu, a kasnije u Grčku, Bugarsku i Rumuniju. Nakon 1900. godine masovno, u valovima odlazilo se u Śevernu i Južnu Ameriku i to ne na pečalbu, već uglavnom ili većinom u jednom pravcu.
Nakon Berlinskog kongresa, dio islamiziranog stanovništva zajedno sa Osmanlijama počeo je da napušta teritoriju Bugarske, ostavljajući za sobom prazna naselja, kuće, alate i sve što nijesu mogli sa sobom ponijeti upućujući se u Tursku.
Ovaj prostor postao je atraktivan za naseljavanje Crnogoraca, posebno nakon vijesti da svaki doseljenik koji prihvati bugarsko državljanstvo dobija trajno kuću i zemlju. Ova vijest se širila brzo i to putem pisama koje su već doseljeni upućivali svojima u Crnoj Gori.
,,Knjaz Nikola se obraćao ruskom predstavniku na Cetinju, da preko svojega kolege u Sofiji učini da bugarske vlasti onemoguće trojici Crnogoraca, naseljenih u selu Balobanlaru, u trnovskom okrugu, da ubuduće šalju svojima u Vasojevićima pisma u kojima ih pozivaju da traže pasoše i dođu u Bugarsku, u kojoj je trebalo da dobiju kuće, zemlju, stoku i alat (Državni arhiv na Cetinju, Prinovljeni spisi-1885, 39).
Vijesti o uslovima iseljavanja u Bugarsku donosili su i pojedinci koji su iz Bugarske dolazili u Crnu Goru.
,,O dobrim uslovima za naseljavanje porodica govorili su i pojedinci koji su dolazili svojim rodjacima. Računalo se da će tamo otići 300 Bjelopavlića,108 Rovačkih domova, oko 100 Moračana i doseljenih ustanika i 110 porodica iz Kuča, čije je ekonomsko stanje bilo nesnošljivo i koje su se spremale za iseljavanje.
Raspoloženje za odlazak bilo je zahvatilo i dio stanovništva u Barskom okrugu, koje je živjelo pod znatno boljim uslovima od ovih prvih. Kao razlog njihovog iseljenja u Bugarsku pominjalo se i to što su bili primorani da plaćaju taksu na taksu i porez na porez, nesrazmjerno njihovoj materjalnoj moći.” (Državni arhiv Cetinje – Ministarstvo unutrašnjih dijela-1885, 194, 205 i 207)
Broj iseljenika iz Crne Gore u Bugarsku je naglo rastao, tako da su podaci o iseljavanju izazvali zabrinutost kod vlasti u Crnoj Gori.
Ako izdvojimo 1885. godinu utvrdićemo da je legalno, sa pasošima, samo za prvih osam mjeseci u Bugarsku odselilo 224 Crnogorca, od kojih 158 sa svojim porodicama, koje su brojale 933 člana i to:
Broj izdatih pasoša Broj pojedinaca Broj sa članovima porodice
Bjelopavlići 66 10 56 339 čl.
Katunjani 33 - 14 80 čl.
Pješivci 5 - 5 48 čl.
Kolašin 41 1 40 264 čl.
Rovci 29 1 28 108 čl.
Nikšić 19 9 10 63 čl.
Moračani 15 3 12 98 čl.
Piperi 8 - 8 36 čl.
Bratonožići 7 1 6 54 čl.
Lukovo 6 3 3 11 čl.
Kuči 5 2 3 5 čl.
Ceklin 3 1 2 6 čl.
Podgorica 3 - - -
Župa 2 1 1 1 čl.
Crmnica 7 7 - -
Drobnjaci 2 2 - -
Grahovo 1 1 - -
Ovim podacima potrebno je dodati i one koji se spominju u diplomatskoj prepisci koja je vođena u to vrijeme.
Tako je austrijski konzul iz Skoplja, prvog. juna 1885. godine javio da Piperi tuda prolaze, na putu za Bugarsku, da ih je do tada prošlo oko 500 ljudi. (Diplomatski arhiv - Političko odjeljenje, Bugarska B/5)
Ovo je samo jedan primjer iz bogate diplomatske prepiske, koji ukazuje da bi podacima iz pasoških knjiga trebalo dodati i podatke iz diplomatskih arhiva.
Naravno da tu nije kraj, jer je sigurno da su grupe i pojedinci odlazili bez pasoša i da recimo o Vasojevićima nema nikakvih podataka u pasoškim knjigama. Moramo imati u vidu da se pasoške knjige vode od 1853. godine i da je samo dio sačuvan, jer nedostaju knjige od 1861. godine do 1865. godine i od 1893-1903 godine.
Tačan broj iseljenika iz Crne Gore očigledno nećemo nikada saznati, ali se nesumnjivo radi o više hiljada iseljenika.
Ovakvo naglo iseljavanje Crnogoraca u Bugarsku svakako je zabrinulo knjaza Nikolu i on je preduzeo hitne mjere koje su podrazumjevale, prije svega naredbu o zabrani izdavanja pasoša za Bugarsku.
Početkom aprila 1885. god. Knjaz je naredio da se, pored članova porodica koje su se odlučile za preseljenje, popiše sva njihova nepokretna i pokretna imovina i sve što im može preko duga ostati, inače se nikome nije mogao izdati pasoš. Ova je naredba upućena organima vlasti u Kolašinu, Grahovu,Virpazaru i Rijeci Crnojevića. (Državni arhiv na Cetinju - Ministarstvu unutrašnjih dijela 1885,194, 205 i 207).
Već krajem godine smanjio se broj iseljenika i on je narednih godina sve do 1909. sveden na nekoliko desetina godišnje, dok je dio onih iseljenika koji se nijesu snašli upućivan prema Srbiji, Carigradu, Rumuniji ili nazad u Crnu Goru.
Na ovaj trend uticalo je, prije svega političko stanje, odnosno Srpsko–bugarski rat, kao i učesće dvije grupe Crnogoraca, pod uticajem ruskih slovenofila, u pokušaju priprema za novi prevrat u Bugarskoj i ujedinjenje sa Istočnom Rumelijom, u cilju obezbjeđenja ruskog uticaja .
Prva grupa od 35 članova istakla se u napadu na Burgas, a druga od 60 Crnogoraca, koji su uz rusku pomoć došli iz Carigrada, borila se na više mjesta i stigla sve do Plovdiva.
Kako se navodi u izvještaju Austro-ugarskog poslanstva, koji se nalazi u Državnom arhivu na Cetinju, ove dvije grupe su učestvovale u zavjeri protiv kneza Batenberga i vjerovatno u narednim bunama u vojnim garnizonima u Ruseu i Silistri inicirani i podržani iz Rusije.
Dakle, dio crnogorskih iseljenika doprinio je svojim aktivnostima da se drastično smanji broj novih doseljenika i da dio već doseljenih, preko Dunava, lađama bude raseljen u Srbiju i to u toplički kraj.
Period koji slijedi, od 1896. do 1902. godine, karakterističan je po dolasku Crnogoraca na rad u Bugarsku.
To je period kada su počeli veliki radovi na izgradnji pruga, puteva, kao i luke u Burgasu, tako da je dio crnogorskih radnika došao iz Carigrada i počeo sa svojim angažovanjem u Bugarskoj. Radili su uglavnom u grupama od po deset radnika, u surovim uslovima i bez ikakve zaštite.
Nije moguće izdvojiti samo jedan dio Bugarske u kojem su radili Crnogorci ili izdvojiti samo jednu vrstu posla. Naprotiv, radili su u svim djelovima teritorije i bavili se različitim poslovima.
U okolini Sofije radili su u selima Vladaja i Kulinovo, u Sozopolu, u Ljutom Brodu kod Vraca, Muslijevu blizu Nikopolja, na Šipki, u Preslavu, u fabrici u Ruseu, u rudnicima u Perniku i u Trunskom, zatim u selima Mrtvica kod Plevena i Hanovu u Srezu Jamboljskom.
Posebno treba istaći više sela u okolini grada Šumena, u području Ludogorije, za koje postoji informacija o kompletnom naseljavanju od strane Crnogoraca.
Kada govorimo o infrastrukturnim radovima na izgradnji pruga, puteva i luka, treba posebno istaći izgradnju luke u Burgasu.
Radilo se na više putnih pravaca i na śeči šuma, no očigledno je da je najviše Crnogoraca radilo na izgradnji pruga i to na pravcu Sofija-Pleven i Trnovo- Trjavna-Boruštica.
Posebno je zabilježeno da su radili na željeznickoj stanici Svoge i to na dionicama pruge kojima su rukovodili preduzimači Penardi i Perlati.
Originalni pasoš jednog od iseljenika u Bugarsku, Državni arhiv na Cetinju
Kao sto smo već naveli, uslovi u kojima su Crnogorci radili bili su katastrofalni i bez ikakve zaštite. Ako ovome dodamo da Crna Gora nije imala svoje diplomatsko ili bilo koje drugo predstavništvo može se zaključiti da prava crnogorskih radnika u Bugarskoj nije bilo moguće ostvariti i da su naši ljudi u to vrijeme iskorišćavani i bili obespravljeni u svakom pogledu.
Naše radnike su upućivali u rusko poslanstvo, no tamo su, zavisno od situacije, različito tretirani.
Grupe radnika (Pipera, Bijelopavlića, Bjelica i Crmničana) javljale su se na Cetinje, žaleći se da su se mnogi od njih u raznim mjestima vraćali iz ruskih konzulata sa suzama u očima, zbog nerazumijevanja na koje su tamo nailazili. Ujedno su zahtjevali da im se postavi opunomoćeni agent koji bi branio njihove interese.
Ove podatke potvrđuju informacije sačuvane u Državnom arhivu na Cetinju –Ministarstvo inostranih dijela 1885, 24. i 1899,1876. Sa druge strane, Turski predstavnik u Sofiji uložio je, 1909. godine, dosta napora da zaštiti interese Crnogoraca oštećenih na radovima izgradnje željeznicke pruge Trnovo-Boruštica, kako se navodi u informacijama Poslanstva u Carigradu, koje se nalaze u Državnom arhivu na Cetinju iz 1909 godine, 59. i 104.
Treba istaći da su bugarske vlasti bile spremne da se, uz saglasnost Crne Gore, potpiše konvencija o zaštiti crnogorskih radnika u Bugarskoj, ali do toga nije došlo, kako se navodi u prinovljenim spisima koji se čuvaju u Državnom muzeju na Cetinju iz 1912, 12, XII.
Ovom konvencijom bi se izbjegli sudski troškovi koji su iznosili 30-40 odsto zarade, jer su sudski organi odbijali da u sporovima Crnogoraca primjene ono što je važilo po sporazumu između Bugarske i drugih zemalja u sličnim slučajevima, to jest pravo besplatne sudske zaštite.
Ako istražujemo naseljavanja Crnogoraca u Bugarsku i pritom koristimo izvore samo iz crnogorskih arhiva imaćemo jednostranu sliku i naravno bićemo daleko od istinite predstave. Sredinom 2017. godine došao sam do prvih saznanja o postojanju Crnogoraca u Bugarskoj.
Matica Crnogorska podržala je istraživanje u prvome periodu, a krajem 2019. godine Uprava za dijasporu Crne Gore pokazala je interes za rezultate istraživanja i podržala je dio istraživanja.
Na opravdanost početka istraživanja u Bugarskoj navela nas je sadržina dvije naučne studije prof. dr Dimitra Arkadieva, matematičara i statističara sa univerziteta u Velikom Trnovu. Na više naučnih skupova u Bugarskoj Arkadiev je iznio, a kasnije objavio rezultate svojega istraživanja na temu: „Izučavanje etničkog sastava pri prebrojavanju stanovništva u Bugarskoj“. Od koristi su nam bile dvije studije objavljene 1992. i 2001. godine.
Iz ovih studija možemo utvrditi sa kakvom ozbiljnošću se bugarska država bavila pitanjem popisa stanovništva i koliki je politički uticaj u pojedinim periodima. Isto tako može se utvrditi uticaj ove statističke operacije na donošenje važnih državnih politika i naravno određivanje strategije za državni odnos prema važnim pitanjima.
Našu pažnju privuklo je nekoliko aspekata iz studija i oni se odnose na uvažavanje preporuka evropske statističke asocijacije i to u periodu prije prvog popisa 1905. godine i isto tako odluke i preporuke Statističkog odjela OUN (UN/ECE..., 1998. godine).
Poštujuči preporuke za popis iz 1905. godine, pored mnogih važnih pitanja anketirani građani su odgovarali i na pitanje o etničkoj pripadnosti, maternjem jeziku,nacionalnosti (podaništvo) i o zemlji rađanja ispitanika.
Analizirajuči ove podatke ukazuje se na postojanje 83 etničke grupe i 23 maternja jezika koji su registrovani na popisu 1905. godine, a zatim se daju tabele sa podacima za sve naredne popise do 1965. godine, do kada se ova pitanja postavljaju na popisima.
Za nas je bilo značajno što autor daje konkretne podatke, po godinama, kojima potvrđuje postojanje crnogorske etničke manjine, odnosno na konkretno pitanje ispitanik bi odgovorio da je „Crnogorac“ (bug. „черногорец“ ), zatim daje njegov maternji jezik „crnogorski“ („черногорски“), а dio ispitanika potvrđuje da je zemlja njegovoг rođenja Crna Gora.
Dalja istraživanja bila su usmjerena ka pronalaženju originalnih dokumenata koji bi potvrdili ono što Arkadiev objavljuje u svojim studijama.
Konkretnu potvrdu možete sami utvrditi iz priloženih originalnih zapisnika sa popisa iz 1905. godine koji se čuvaju u Nacionalnom statističkom zavodu Bugarske kao i u Demografskom institutu Bugarske akademije nauka u Sofiji. (prilog 1,2,3,4 ).
Zapisnici potvrđuju da je na popisu 1905. godine u Bugarskoj nešto manje od 300 ispitanika iskazalo svoju pripadnost crnogorskoj etničkoj grupi i isto toliki broj potvrdio je da im je maternji jezik crnogorski.
Pri kraju istraživanja u arhivima obišli smo i dio bugarskih sela i gradova tražeći potomke naših iseljenika i za sada imamo ohrabrujuće rezultate. U manjim mjestima postoje stalne postavke etnografske sadržine, no za sada nijesmo otkrili tragove crnogorske nošnje ili drugih elemenata kojima bi se na još jedan način potvrdilo prisustvo naših iseljenika.
Moguće da je to zato što su crnogorske vlasti svakom iseljeniku dali pasoš, no u isto vrijeme mu zabranili da sa sobom ponese crnogorsku robu i oružje.
Zaključak
Može se slobodno reći da nam ovaj prvi dio istraživanja daje za pravo da:
1. Potvrdimo postojanje crnogorske etničke manjine u Bugarskoj, u periodu dužem od 100 godina;
2. Potvrdimo da je dio građana Bugarske na zvaničnim popisima potvrdio da im je maternji jezik crnogorski;
3. Potvrdimo da se u relevantnim državnim institucijama kao što su :
- Državni statistički zavod i Demografski institut Bugarske Akademije Nauka, čuvaju originalna dokumenta kojima se dokazuje da je dio iseljenika iz Crne Gore u Bugarsku sačuvao svoj etnički i jezički identitet do današnjih dana;
4. Istraživački centar Montenegrin i povjereništvo Matice crnogorske u Sjevernoj Makedoniji planiraju da produže istraživanja o Crnogorcima u Bugarskoj kako bi obezbijedili nova originalna dokumenta i pronašli žive potomke crnogorskih doseljenika u Bugarskoj.
Autor: Miroljub Orlandić
- Tagovi:
- Matica crnogorska
- Miroljub Orlandić
