.jpg)
Liberto Bob Slovinić: Zahvalan precima ostavljam tragove potomcima
Autor: Radomir Petrić
Foto: Privatna arhiva, Radio Kotor
U atrijumu kotorske JU Kulturni centar “Nikola Đurković” i u organizaciji Gradske biblioteke i čitaonice Kotor promovisan je prvi tom trilogije „Herbarijum”-knjiga “Don Đuro“ autora uglednog crnogorskog slikara, likovnog kritičara i publiciste Slobodana Liberta Boba Slovinića.
Prof. dr Saša Popović, najavljen kao esejista, fotograf i filantrop, svoj osvrt na knjigu otvorio je riječima da “prostor sudbine” glavnog lika, don Đura, počinje od Budve, proteže se preko Kotora do Zadra, i natrag.
-Ovdje, naspram Vrmca, mladi Đuro je učio školu, zavolio biljke i započeo svoj herbarijum, koji je bio njegov lajf, a autorov lajt motiv.
Ta zbirka presovanih biljaka iz 1899. pokrenula je autora i, kao što je Mojsije na Sinajskoj gori dobio knjigu zapovijesti, Liberto Slovinić je na Vrmcu dobio knjigu porodične (pri)povijesti-kazao je Popović.
On je naveo da je naratora ovog romana, dok je kupovao novine, zagledan u svakodnevicu, “slučaj povukao za rukav i u ruševinama, nastalim nakon olujne noći, primijetio je u zemlji svezak”.
-Bio je to herbarijum njegovog strica Juraja, zvanog Đuro. Taj predmet će se, kako najavljuje Liberto Slovinić, provlačiti kao lajt motiv kroz trilogiju, na kojoj predano radi.
Dječak Đuro utiskivao je u svoj školski herbarijum biljke s Vrmca i okoline, a onda je jedna oluja taj herbarijum utisnula u autorovu dušu i suvi listovi presovanog bilja izrasli su u sočne listove njegovog romana.
Na koncu, Đuro će prinijeti Bogu svoje smrznuto tijelo, a njegovu životnu priču Liberto Slovnić priložiće kao presovani list u herbarijum ljudskih sudbina-dodao je Popović.
Roman Herbarijum, istakao je, hronologija je porodičnog života nekoliko generacija porodice Slovinić.
-Naracija teče od vremena kada se prije dva vijeka, barka Slovinića nasukala na hridi starog grada Budve. Nasukala, ne u smislu brodoloma, već u smislu sudbine.
Slovinić slikar, ovim romanom pisanim na bokeškom jeziku i dijalektu predaka, odlučuje da iz game pređe u gramatiku, ostajuću pri tome jednako umjetnik.
Svoj roman piše "među javom i med snom" - stvarne ljude, članove ugledne primorske porodice, upliće u izmaštane događaje, i obrnuto, izmaštane likove stavlja u stvarni prostor.
Piše uglavnom aoristom, koji gramatički predstavlja eho tek svršenog trenutka i tako stvara utisak da se sva radnja romana događa tu, u vremenu tik uz nas.
Slovinić pisac je kao mrav, ne samo zbog toga što marljivo radi, već i zbog toga što istražuje jedno stablo.
Kada se mrav kreće niz stablo, on ima samo jedan ishod, a kada se kreće uz stablo, svaki list je jedna mogućnost.
Tako i Slovinić kreće niz svoje porodično stablo da tamo crpi sjećanje na svoje pretke, a kada krene uz njega, dolazi do jednog herbarijuma, u kojem je svaki list jedna konzervirana mogućnost pripovijedanja-kazao je Popović.
U ovom romanu, o don Đuru pripovijeda njegov bratanac. Tako će, najavljuje autor, u dva naredna toma, ova trilogija biti pisana - uvijek će unuk pisati o đedu.
-Ovim konceptom autor kao da želi da s blage vremenske i genetske distance bolje sagleda karakter svojih predaka, da ih liši onih svakodnevnih banalnosti koje zamagljuju pravi karakter ličnosti.
Upravo je karakter don Đura u centru interesovanja autora. Kao što se sjenka vrti oko štapa pobodenog u pijesak i pokazuje različita doba dana, tako se i radnja romana vrti oko ove ličnosti i pokazuje njegove osobenosti u različitim dobima života.
Don Đuro je duhovnik. Njegova religioznost je introvertna, ona teži da čovjeka savlada, a ne ekstrovertna, koja hoće ljudima da zavlada.
Upravo zbog ovoga, izdvajam dvije epizode koje, po meni, najbolje oslikavaju karakter don Đura.
Dok se igra s drugom djecom, mladi Đuro u šumi nalazi leš novorođenčeta. Ima li većeg šoka za dijete od susreta sa ubijenim djetetom i veće duhovne bure za budućeg crkvenog dostojnika od susreta sa grijehom?
Učenik Đuro svjedočiće u kotorskom sudu da je dijete rođeno, pa ubijeno, a sveštenik Đuro svjedočiće u budvanskoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja da je Isus ubijen, pa rođen.
Ta inverzija shvatanja koja se događa u istoj osobi siguran je znak njenog duhovnog sazrijevanja.
Tako sazrijeva i naš moralni sud - o čedomorstvu najčešće sudimo kao o zločinu zbog grešnog začeća, a kasnije shvatamo da su sva začeća bezgrešna, posmatrano iz perspektive novorođenih-naveo je Popović.
Druga epizoda koju je istakao, opisana je u glavi pod naslovom Narukvica-mladi Đuro u katedrali Svetog Tripuna nalazi zlatnu narukvicu koju je tokom molitve izgubila neka lijepa djevojka.
Đuro u tom trenutku doživljava dva možda najveća izazova u našim životima - materijalno i emotivno. Prvo iskušenje je zlatna narukvica, a drugo iskušenje je zlatna djevojka, koja je tu narukvicu izgubila.
-Iako se u njemu pale luče strasti, Đuro istrajava - narukvicu vraća djevojci, a djevojku svojoj mašti. On ne pristaje da bude marioneta na uzicama ovozemaljske pozornice. Osjeća ljubav, ali, kao predani vjernik, spiritualno voli.
To nije djevojka, to je duša, a, kao što divno primjećuje Ralf Valdo Emerson, "duša nema pol".
Sav tovar ljubavi koji nosi, Đuro čuva za Spasitelja i ne želi na svom putu ni zrno te ljubavi da potroši na nešto drugo, smatrajući da kada voli Svevišnjeg, voli sve što je On stvorio.
Tako najpravednije voli! To potvrđuje u pismu Ireni, sestri svog školskog druga, koja mu iskazuje iskrenu ljubav: "Nažalost, treba da potražiš svoju sreću drugdje. Ne postoji mogućnost da te zaodjenem svojom dobrotom i ljubavlju, jer ona već pripada Nebesima i Svevišnjem. Uvijek sa tobom u noćima i mislima svojim, tvoj Đuro"-.
Foto: Radio Kotor
Popović je napomenuo da Liberto Slovinić u svom romanu, kroz različite zgode i nezgode, moralnim kontrastiranjem prikazuje dva svijeta - jedan htonski, demonski ili, u ovom slučaju prikladnije reći "prizemni", u kojem se dešavaju preljuba, čedomorstvo, pijanstvo, i drugi, celestinski nebeski, spiritualni svijet, u kojem vlada ljubav prema Svevišnjem i prema bližnjima.
-Ali, autor ne koristi linearno kontrastiranje, već kontrastira u smislu jina i janga, kod kojeg u tamnim oblastima života postoje svijetle oaze i obrnuto, u svijetlim oblastima života postoje tamne oaze.
Narativni tok romana liči na pletenicu u kojoj su radnje ova dva svijeta ritmično prepletene.
Slovinićeva priča je privlačna jer liči ako ne na naš život, onda na život oko nas, upozorava na neprestano pregovaranje sila donjeg i gornjeg svijeta koje se odvija u svakoj ljudskoj duši.
Onog trenutka kada je don Đuro armižao svoju blagu dušu na nekoj nebeskoj ponti, ta dva svijeta, htonski i celestinski, dobijaju isto ishodište - smrt. Ako tamo gore nema nagrade za smjeran život, onda nama ovdje ostaje književnost-zaključio je Popović svoj nadahnuto kazivanje o romanu “Don Đuro”
Pozdravljajući posjetioce, Slovinić je predstavio porodičnu genezu u Budvi za koju je, kako je istakao, čvrsto vezan-unjoj su se Libertu rodili đede Niko (1845), otac Ante (1900) i sam autor (1943).
-Za Kotor sam vezan duhovno i emotivno: u Kotoru je Ante, bio profesor u Nautici i Gimnaziji i urednik „Glasa Boke.“
U Kotoru je mati dobila prvo zaposlenje u Gimnaziji, u Kotoru su se vjenčali otac Ante i mati Dobrila, u Kotoru, smo živjeli u Dobroti, kod Mjesečevića. U Kotoru se dešava dio radnje romana „Đon Đuro“-rekao je umjetnik.
Slovinić j eukazao da u poznim godinama čovjek sanjari o prošlim vremenima, da se risjeća djetinjstva. “živi sa uspomenama i interesuje ga porijeklo”.
-U pisanju uživam kao u slikanju. Prikupljao sam dokumentaciju o porodici, proučavajući je, shvatio sam važnost predaka.
Koliko napora da bi potomci živjeli. Mladi potomci žive svojim životima. Ne interesuje ih prošlost. Moji preci su živjeli uz more.
Odisali su duhom Mediterana. Doplovili su sa Brača u Budvu, prije dva stoljeća. Srasli su sa Crnom Gorom-kazao je Slovinić.
Kako je dodao, uplovio je u porodičnu trilogiju, zahvalan precima.
-Ostavljam tragovepotomcima. Faktografija je samo vodilja. Herbarijum je formirao stric Juraj kao đak. Herbarijum je moždanik trilogije. Usmjeren sam prema stricu Don Juraju.
Ozračio sam atmosferu tog doba. Oteo sam zaboravu način govora Kotora i Budve, obogatio sam crnogorsku lingvistiku.
Dok pišem, stvaram scenario, snimam film. Saopštio sam mnoge kulinarske recepture. Knjiga je ilustrovana tablama Herbarijuma. Priložio sam fotose glavnih protagonista. Pojavljujem samo njihova imena.
Uvijek unuk besjedi o đedu. Završio sam drugi tom-“Herbarijum - šjor Ante”, radim na trećem tomu “Herbarijum - pitore Liberto”, a Liberto mi je spisateljski pseudonim-zaključio je Slovinić
Odlomke iz knjige čitala je učenica Gimnazije Kotor Anastasija Dubravčević, a moderatorka je bila rukovoditeljka Gradske biblioteke i čitaonice Kotor Marija Starčević.
