news-details
Lice

Muharem Muratović: Taj grč masline uvijek je inspirativan

Izvor, foto: Maslinada

Autor: Radomir Petrić

Za uglednog crnogorskog slikara Muharema Muratovića, priča o maslinama u rodnim Mrkojevićima svojevrsna je autobiografija, jer je, kaže, pod maslinom rođen, na maslini je spavao, hranila ga je, a sve vrijeme se divi njenoj snazi i specifičnom fenomenu koji je prati. Kako ističe, mnogo je asocijacija koje izazova riječ maslina.

-Ona je, kažu, sveto drvo, hranilica porodica i pojedinaca. U prostoru u kojem sam se rodio, među maslinama, ona je bila prva biljka, prvi život za koji sam saznao.

Čudne su te djetinje opservacije masline, koja je uvijek bila u tom nekom svom grču, bila je tajna u odnosu razmišljanja i upoređivanja vremena, istovremeno i čudno i zagonetno i magično drvo.

Maslinom smo se grijali, na dobrom šporetu kuvali jelo, na masline smo se peli i bježali da spavamo noću sa društvom, u njenoj krošnji pravili ležajeve i gledali mjesec kroz grane.

Šta je u životu Mrkojevića predstavljala maslina?

-Vjekovima ih je pomagala, održavala ih u životu, i ne samo to: bila je izuzetno ekonomski dobar podsticaj za razvoj porodica i kraja.

Mrkojevići su bogati maslinama i to su stara stabla koja su bila na tom istorijskom putu na primorju.

Ta Žutica, poznata, univerzalna, najslađa maslina iz turšije, najbolja da da izuzetno ulje, najbogatije da rodi, i ta njena grana od koje nema ništa bolje da vas ugrije...

Ona je nešto stvarno univerzalno, može se od nje praviti velika priča.

Kako se u Vašoj porodici živjelo sa maslinama?

-Prvo što me veže za maslinu iz djetinjstva, pored lijepih uspomena, jeste i nešto neprijatno -skupljanje ploda.

Najgore nam je kao đeci bilo kad vidimo da je puna maslina, da je rodila, trebalo je smišljati plan kako da se izmisli neki drugi posao, jer je bilo veoma naporno čučati poslije škole i sakupljati plodove.

Mi djeca smo pokušavali da se branimo tako što smo uvijek kasnili sa dolaskom iz škole, kao imali smo nekih drugih obaveza, i tako je bilo neđeljama dok se sve nije provjerilo.

A onda je bilo još gore, znalo se šta slijedi.

Svi Mrkojevići su oko maslina vrijedno radili, imali su svoje uljare, a jedna od njih, jedna neuspjela uljara koja je bila kobni ekonomski udar na moju porodicu, pripadala je mom đedu koji je neslavno propao.

Prilikom velikog roda, on je dao najpovoljniju cijenu, i tako natociljao sebi veliku nesreću, jer je imao ogromnu količinu maslina koja je propala, “zapalila” se, a imao je i nepouzdane radnike, tako da ga je taj mlin uništio.

No, taj mlin je još uvijek u životu, takoreći potpuno u funkciji, tu je kod moje kuće.

Propao mu je prošle godine krov od kiša, pokušavam da to saniram i sačuvam, jeste da je to jedna ružna porodična uspomena, ali, jeste i jedan lijep objekat koji, za ne daj Bože, sjutra može početi da radi meljavu na “onaj” način, to mu daje neku čar i podsjeća na našu tradiciju, nadam se da ću u tome uspjeti.

Koliko je maslina mogla dati svome vlasniku?

-Vrijeme je diktiralo i odnos prema toj maslini. Znam, mi koji smo imali nekih pedesetak korijena, gazili smo je, toliko je nekad rodila i toliko padala.

Ako je neko domaćinstvo prikupilo za tegle, za zimu, za salatu, to je bilo dobro, ali, to je bilo neko nevjerovatno vrijeme koje još pamte oni stariji, kada je jedan obični radnik mogao da uzme za jedan dan limenu kantu za ulje od 25 litara, i pakovanje brašna od 50 kg u vreći, toliko je bila obezvrijeđena.

Bile su masline zapuštene, a onda, nekako sa novim idejama, kao da su izašle iz zatvora, ljudi su ih preobukli, podšišali, našminkali, sredili, i ponovo se vratila vesela maslina.

Ali, ima još te savremene pošasti koja je napada, od koje se teško brani - ne može jedna takva biljka da se sačuva od maslinove muve koja je uništava.

Kažem u smijehu, možda je to kazna za ono što smo nekad zaboravili na maslinu...

Njena zaštita sada, to mi je malo teško pojmljiva stvar... nekako mi maslina i hemija ne idu nikako zajedno, jer ona mora nekoliko puta da se tretira.

I koliko to opet može biti dobro, ali, izgleda, navikli smo se na pesticide, i spremamo buduče generacije da budu još otpornije.

Pričao mi je čovjek koji je radio u Tunisu, koji ima najviše maslina i pravi najviše ulja - tamo niko nikad ne prska masline, veli, njima je smiješno kada čuju da je nešto napalo maslinu.

Ali, u čemu je stvar? U Tunisu stalno duvaju vjetrovi sa Sredozemlja, i stvaraju se posebni uslovi da opstane.

U svakom slučaju, maslina je uvijek bila temelj života i sigurnosti svake porodice.

U Kraljevini Jugoslaviji, kada nije bilo toliko proizvodnje biljnog ulja, maslinovo ulje je bilo zlato, ljudi su za jednu rodnu sezonu kupovali ogromnu kuću u Sarajevu, Dubrovniku, i to na ekskluzivnim mjestima, toliko je ulje bilo na cijeni.

I danas je svakako na cijeni.

Ima li u toj priči i dijelova koji nisu za hvalu?

-Danas ima mnogo toga što ne treba da se čini. Mnogo je prevara, mnogo je hemije.

Pazite, ja od jednog običnog radnka čujem kako se pravi maslinovo ulje od biljnog ulja - jednostavno, ugrije se suncokretovo ulje, ubaci u njega maslinovo lišće koje ga zazeleni i da mu aromu, i tako dobijate “maslinovo ulje”.

Eto, jednostavna hemija pravi čudo i veliku prevaru.

To je poznato, i to dolazi od “velikih”, nije to počelo od nas. To je počelo od društava koje imaju više, u želji da se što više zaradi.

Tu su i sipanja ulja u već izmljevenu kominu, i to se onda prodaje kao ulje... To kvari odnos prema kvalitetu i ljepoti maslinovog ulja, ali i prema samoj prirodi.

Prokletstvo je to raditi maslini koja nas hrani preko 500 godina.

Ja lično, od svakog roda pokušavam da obezbijedim, mada vrlo rijetko pošto nisam ljubitelj hemije, da pripremim “za zakletvu” makar nekoliko litara čistog maslinovog ulja.

Sa aspekta likovnog stvaralaštva, koliko Vam je bio izazovan motiv masline?

-Nije baš toliko bio dominantan kao kod nekih drugih ljudi, ali, maslinu ako sam slikao, radio sam to na neki poseban način, iz posebnog ugla, iz posebnog doživljaja, jer, što kažu, rođen sam pod maslinom, spavao sam na njoj.

Maslina je specifična, uvijek je inspirativna, vjekovna sa tamnim šupljinama koje nosi kao veliko ranjeno biće. Nevjerovatno je koliko sve ona izdrži, ne može da je izgori vatra, ona ponovo daje svoj izdanak, kao jedna od rijetkih biljaka koje to mogu.

Moram priznati da sam u djetinjstvu imao veliki strah kada sunce zalazi i kada se te njene tamne sjenke nađu na horizontu, uvijek su djelovale zastrašujuće, vidio sam u njima neke vještice sa kandžama koje prijete.

Bio je to iskreno duboki djetinji strah kojeg se sada prisjećam sa smijehom, ali mi tada nije bilo nimalo lako.

Taj dječji senzibilitet je htio da uvijek u nečemu nađem oblik - u kamenu, oblaku, maslini - što je svojstveno ljudima koji su u toj opservaciji malo senzibilniji.

Mislim da je maslina nešto posebno, daje slobodu, veliku energiju. Ima taj polet i nešto što je samo njeno - što je starija, ona je snažnija, sve više rađa, što je protiv ljudskih zakona, i to je veliko čudo od ovog svetog drveta.

ad