news-details
Lice

Muzičar i dimnjačar koji sreću dijeli

Izvor: Radio Kotor

Autor: Sanja Čavor

Foto: Privatna arhiva

Dimnjačar, odžačar ili špacakomin, kako god da nazovemo ovaj danas zaboravljeni zanat, vrijedan je poštovanja. Radi se o opasnom poslu, jer su ti ljudi više na krovu, nego na tlu.

Novljanin Zoran Zoro Martinetti jedini je dimnjačar u svom gradu, ali i u Boki Kotorskoj.

Više od pola vijeka je član grupe „Egzodusi“, a desetak godina svirao je i u Gradskoj muzici Herceg Novi. 

Interesovanje za ovaj posao, kaže za emisiju „Nedjeljni razgovor“ Radio Kotora, došlo je nakon smrti dimnjačara Rudija Njunja Karudžića iz Herceg Novog.

-Sklon sam da radim mnoge poslove, a izvjesno vrijeme radio sam limariju sa rođakom i peo se po krovovima.

Kada sam čuo da nas je poznati dimnjačar Njunjo napustio, odlučio sam da nastavim gdje je on stao i tako je sve počelo-priča nam Martinetti.

Prvi put je očistio dimnjak na jednoj staroj kući u Herceg Novom.

-To je za mene bilo nezaboravno iskustvo. Ne samo zato što je bilo prvo, već i zato što sam tom prilikom zbog nakupljenog katrana, a i mog tadašnjeg neiskustva, dodatno pogoršao stvar i začepio dimnjak.

Na sreću, sve se dobro završilo, ali uz duplo više posla-prisjeća se Martinetti.

Najteže do sada mu je, kako navodi, palo čišćenje dimnjaka u Risnu.

-To je bio prije petnaestak godina. Morao sam se popeti sa jednog balkona na drugi, potom na više krovova zaredom, a cigle su bile stare, lomljive.

Na starim kućama postoje kanalice koje malter više ne drži i začas možete završiti na tlu. Bilo je veoma izazovno, jedva sam završio posao-ispričao je Martinetti. 

Osim sposobnosti rada na visini, važno je, kaže, imati i odgovarajuću opremu.

Naš sagovornik ima savremene alatke, pa mu je tako posao znatno olakšan i „prizemljen“.

-Savremene, rotacione sajle nabavio sam iz Njemačke i Italije.

Na njih često zakačim kameru koju priključim preko telefona na wi fi kako bih provjerio stanje dimnjaka, odnosno u kojoj mjeri je začepljen.

Imam i pomoćna ogledala, sa jakim baterijama. Sve mi to pomaže da ne moram baš uvijek da se penjem, već mogu i sa zemlje da odradim jedan dio posla.

Međutim, ako je H dimnjak u pitanju, onda je penjanje na krov neizbježno-objašnjava nam Martinetti.

Rizično je, ističe, da ljudi sami čiste dimnjak i tada je njegov posao najteži.

-Nedavno sam u Bijeloj imao slučaj da je čovjek sa tegom sam pokušao da očisti dimnjak i napravio je više štete nego koristi.

Iznutra je bilo toliko začepljeno od gareži da smo spoljašnji zid najprije morali da štemamo, kako bismo otvorili rupu i kroz nju izvukli sav sadržaj-prisjeća se Martinetti. 

U gradovima se obično otpad izgaranja, odnosno čađ, nakuplja na zidovima dimnjaka, a ponekad je i ptičje gnijezo uzrok začepljenja.

Martinetti nam otkriva da je najneobičnija stvar koju je do sada pronašao u dimnjacima bilo gnijezdo stršljenja, dugačko četiri metra.

-To se dogodilo u jednoj kući u Kamenarima koja se nalazi u neposrednoj blizini šume. Stršljeni su napravili saće koje je bilo toliko veliko, da me onemogućilo da posao odradim do kraja-rekao je Martinetti, dodavši da je kontrolni pregled i čišćenje dimnjaka preporučljivo raditi u proljeće i ljeto, odnosno van sezone grijanja.

-Postoje ljudi koji su preventivni po tom pitanju, ali danas je više onih koji čekaju zadnji momenat da reaguju. Tada je moj posao znatno složeniji.

Nedopustivo je u šporetu spaljivati mokro drvo, kao i plastificirani papir, karton i plastiku. Na taj način se proizvodi velika količina štetnih emisija plinova i ugrožava životna sredina.

Posebno je bitno voditi računa o cugovima na šporetu. Onaj dio prema sulundaru koji se otvara i zatvara naše žene obično priguše kako bi vatra bila uvijek istog intenziteta, što je pogrešno.

Upravo zbog nedostatka vazduha u šporetu se i dešavaju sve nevolje-napominje Martinetti.

Često ga nasmiju Rusi i Ruskinje kojima čisti dimnjake, jer nakon obavljenog posla žele da ga, za sreću, povuku za nos.

Prema njegovim riječima, najprestižnija škola za dimnjačare postoji u jednoj od najrazvijenijih regija Italije-Pijemont, odakle su i njegovi preci.

-Imao sam priliku da posjetim ovu školu i bio sam oduševljen njihovim načinom rada. Tamo dimnjačarski zanat izučavaju i žene-poručio je Martinetti.  

Svaki izlazak na krov svojevremeno je dokumentovao i sakupio više od 700 fotografija.

Njih 50 izdvojio je za izložbu, simbolično nazvanu „Krovovi“, koja je upriličena u Herceg Novom 2016. godine. 

ad