.png)
U potrazi za mirom od Mikolajeva do Budve
Izvor: Radio Slobodna Evropa/RSE
Autor, foto: Jasna Vukićević
Kako sa djecom razgovarati o ratu i objasniti im zbog čega su morali napustili dom, problemi su sa kojima se u prvim danima izbjeglištva izvan domovine suočavaju ukrajinske porodice.
Nevolja najbolje otkrije lažno čovjekoljublje, ali i otvara vrata dobrote, kaže za Radio Slobodna Evropa Ukrajinka u izbjeglištvu u Crnoj Gori Ana Maličenko, i dodaje da je bježeći od rata iskusila oboje.
Ana i Aljona
Kada je sa šestogodišnjom kćerkom konačno stigla u Crnu Goru nakon dvije sedmice iscrpljujućeg puta od ukrajinskog Mikolajiva, potražila je predah u Pljevljima.
-Čim su u motelu čuli da smo Ukrajinke, nisu htjeli da nam naplate hranu, poklonili su kćerki Aljoni lutku i slatkiše, ponudili nam besplatan boravak. Tu smo prenoćile-priča Ana za RSE i pokazuje fotografije pljevaljskog motela Ognjište.
Potom su, na svom izbjegličkom putu ka Italiji, Ana i Aljona stigle na Crnogorsko primorje. Kako ne poznaje nikoga i nema novca za hotel, Ana je odlučila da pomoć potraži u jednom manastiru u Crnoj Gori.
Kaže – čitala je o njemu na internetu i pomislila da bi ona i njena kćerka mogli da tamo makar na kratko nađu mir.
-Jer su manastiri mjesta mira i odmora duše, a naše duše su ranjene. Rat je u mojoj zemlji, mi smo sve izgubili, našu kuću i naš srećan život-priča Ana i dodaje da su u Ukrajini vrata manastira uvijek otvorena za sve, posebno za ljude u nevolji.
Međutim, u ovom manastiru su rekli da ih ne mogu primiti.
-Pitala sam da ostanemo samo tu jednu noć, jer je već bilo kasno, ali su mi rekli – ne može. Prespavali smo u autu, blizu manastira, jer me je bilo strah da noću vozim po nepoznatom-kaže Ana.
Dan kasnije su majka i kćerka uz pomoć Crvenog krsta našle besplatni smještaj u Budvi, a na pitanje što im je sada najpotrebnije, Ana kaže: "Hrana, samo hrana".
Ljudmila, Ala i Polina Kadina
Ljudmila Kadina kaže da nije mogla ni zamisliti da će u sedmoj deceniji života postati izbjeglica.
-Nisam htjela da odem iz Ukrajine, ali moram da pomognem snahi i četvorogodišnjoj unuci sa kojima sam došla u Budvu.
Ipak, mentalno sam i dalje u Odesi, gdje su mi ostali sin i muž, i čim se rat završi, odmah idem nazad-kaže Ljudmila.
Osim sa problemima kao što je obezbijediti smještaj, hranu i odjeću, izbjegli se suočavaju i sa dilemom na koji način razgovarati sa djecom o traumi koju zajednički prolaze.
-U stalnom smo stresu i strahu, po noći se budim dva-tri puta i čitam novosti na telefonu, jer su mi u Ukrajini ostali muž, brat, roditelji", priča Ljudmilina snaha Ala koja je u Budvu došla sa četvorogodišnjom kćerkom Polinom.
Tri generacije porodice Kadina u izbjeglištvu: Ljudmila, Ala i Polina Kadina u Budvi čekaju kraj ratnih strahota kako bi se vratile u Odesu.
Tri generacije porodice Kadina u izbjeglištvu: Ljudmila, Ala i Polina Kadina u Budvi čekaju kraj ratnih strahota kako bi se vratile u Odesu.
Trude se, kaže, da dijete ne osjeti tjeskobu izbjegličke realnosti.
-Nismo joj rekli da bježimo od rata, nego kao da idemo na putovanje kod rođaka. Ipak, dijete vidi da je porodica razdvojena i osjeća da ovo nije samo obično putovanje-primjećuje Ala.
Alina i ćerka
Još je teže objasniti strašne slike rata starijoj djeci – maloljetnicima koji na internetu gledaju ubijanja i razaranja u svojoj zemlji, smatra Alina Bikhova koja ima trinaestogodišnju kćer.
Kaže da je konstantno u dilemi kako sačuvati psihički mir djeteta, a ujedno objasniti što se dešava.
-Kako da ne pričamo sa svojom djecom o tome što se dešava, ako svako jutro zovemo telefonom svoju porodicu i prijatelje u Ukrajini da pitamo jesu li svi živi?-pita se Alina.
Dodaje da joj je prije rata kćerka telefonom slala šale i pjesme, a sada vijesti iz Ukrajine:
-Evo juče mi je rekla – mama, pogledaj, dobra vijest: dva ruska aviona su uništena i neće stići do naše Odese da ga bombarduju!
Dakle, dijete od trinaest godina prati te vijesti jer se tiču njenog rodnog grada i života ili smrti njegovih ljudi. I sa time se moramo nositi mi kao roditelji-.
I djeci i odraslima treba psihološka podrška
Sa djecom u izbjeglištvu, posebno starijeg uzrasta, roditelji treba da razgovaraju o ratu jer to smanjuje anksioznost, kaže za RSE dječja psihološkinja i psihoterapeutkinja Ivana Mihović. Smatra da djeca, ali i roditelji u izbjeglištvu trebaju psihološku podršku stručnjaka.
Ako je roditelj u teškom psihološkom stanju, on teško može da pomogne djetetu i zato najprije treba pomoći roditeljima, a onda i djeci, pojašnjava Mihović.
-Jer, sve i da se njihove izbjegličke priče završe povratkom u svoju zemlju, da im svi članovi porodice budu dobro, rat i izbjeglištvo ostavljaju veoma jaku traumu u životima i roditelja i djece koji prođu kroz takva iskustva-kaže Mihović.
Ujedinjene nacije su objavile da je oko deset miliona ljudi, od kojih su 90 odsto žene i djeca, napustilo svoje domove u Ukrajini zbog ruske invazije.
Zbog rata, u Crnu Goru ne dolaze samo Ukrajinci već i Rusi.
Od oko 4.000 gostiju koji trenutno borave u privatnom smještaju nešto više od polovine Ukrajinci, a ostalo Rusi, podaci su Turističke organizacije Budva.
-Stanove iznajmljuju ne samo Ukrajinci, nego ima i mnogo Rusa koji su izbjegli. Oni uglavnom rentiraju stanove na godinu dana, dok Ukrajinci za sada najčešće iznajmljuju na mjesec – dva, jer se nadaju kako će se moći uskoro vratiti svom domu-kaže za RSE posrednik za nekretnine Tomislav Ranković.
U Crnu Goru je do sada izbjeglo oko sedam hiljada Ukrajinaca, od čega je 2.147, prema podacima policije, nastavilo put u druge zemlje. Oni koji ostaju, najčešće prijavljuju turistički boravak jer se nadaju skorom povratku kući.
Crna Gora je u prvoj sedmici ruske invazije otvorila granice za ukrajinske državljane do okončanja rata.
Potom je odobrila njihovu privremenu zaštitu u trajanju do godinu dana, sa mogućim produžetkom od još pola godine.
Time im je omogućen privremeni smještaj, pravo na zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i rad.
