Nikoleta Strugar: Kroz muziku se razvijaju plemenite osobine kod čovjeka
Izvor: Makanja.me
Autor, foto: Lidija Roganović
Kada ugledate Nikoletu, možete primjetiti plašt pozitive, otvorenosti i srdačnosti, a takva harizma je možda dijelom produkt njenog horoskopskog znaka i podznaka, ovan/lav.
Rođena je u Baru, profesorica klavira je u barskoj Muzičkoj školi Petar II Petrović Njegoš. Srednju Muzičku školu završila je u Podgorici, a Muzičku akademiju na Cetinju.
Sa dirkama klavira susrela se prvi put sa svojih šest godina. Zna da svira i gitaru. Slobodno vrijeme koristi da svira za svoju dušu.
Hobi joj je i joga, jer kako kaže, pomaže joj da održi psiho-fizičku kondiciju koja je jako bitna za sviranje klavira.
Zašto baš klavir?
-To su me pitali i na prijemnom ispitu, a ja sam rekla zato što se sjedi, em ne mora da se nosi. Vidjela sam da ostali nose violončela, violine i stoje, pa rekoh jao vidi, neću ja da stojim, bolje da sjedim i da ne moram da nosim ništa, pravo crnogorski, hahaha.
Kako počinje tvoja priča u svijetu muzike?
-Sa šest godina sam počela da pohađam nižu Muzičku školu u Baru i imala sam veliku sreću da mi prva profesorica bude Dolores Engelhardt Husić.
Ona je jedna sjajna osoba, zbog nje sam zavoljela muziku i nastavila da se bavim ovom umjetnošću. Zahvalna sam profesorici, jer me prvo naučila da budem dobar čovjek, a onda muzičar.
Druga velika sreća je bila ta što je moj tata bio kapetan, pa smo što se tiče te ekonomske situacije dobro stajali, te sam mogla i da dobijem svoj prvi klavir. Inače zanimljiva priča, moj tata je krenuo za Rijeku brodom.
Tamo je bila fenomenalna prodavnica muzičkih instrumenata i tako spontano, kupio mi je klavir. Put je bio takav da je klavir morao da se prenese brodom za Libiju, tako da je bio na palubi, prekriven sa devet ćebadi i najlona.
Ja sam čekala da tata dođe sa broda i donese ga, a kad je stigao, nisam mogla da prestanem da sviram.
Nikoletin prvi klavir/ Foto:Privatna arhiva
Kako protiče tvoj radni dan?
-Svakodnevno je potrebno pripremati se, izabrati program za određene učenike, uvježbavati taj program sa njima, spremamo ispite i tako.Naporno je kad idemo na takmičenja, ali je lijepo.
Šta primjećuješ da je učenicima najdraže tokom časa?
-Najdraže im je kad im krene kompozicija, kada je već provježbaju, onda je nekako oblikujemo i dovodimo do savršenstva.
Kako roditelj da prepozna da njegovo dijete može pohađati muzičku školu?
-Mislim da se to vidi odmah, zato što djeca ispoljavaju na razne načine svoj talenat. Neko voli da pjeva, neko ko je talentovan za ritam, da udara bubnjeve. Neko voli da pleše, tako da se to jasno vidi.
Nikoleta sa svojom mamom. Otkrila nam je i da mama voli da pjeva./ Foto: Privatna arhiva
Isto, poznato je da muzika ima iscjeljujuće dejstvo i dobra je pri socijalizaciji djeteta. Šta misliš o tome?
-Naravno da je dobro, razvijaju se obije hemisfere mozga podjednako, što je jako bitno uopšte za poimanje života i svijeta oko sebe. Mislim da su muzičari drugačiji od ostalih ljudi, drugačije shvataju i probleme. Imaju mnogo više zadovoljstva u životu.
Zanimljiva misao, kažete da oni drugačije gledaju na probleme. Da li to znači i da muzičari osjećaju mnogo više nego neko ko nije u svijetu umjetnosti?
-To je tačno, to je i mač sa dvije oštrice, zato što osjećaju jače, ali isto tako nekako mogu lakše da se izbore sa svim.
Gdje god da se nađemo, npr. dok čekamo kod zubara, koliko je lijepo čuti muziku. Gdje fali muzike, na kojim mjestima?
-Ma ja bih svuda stavila muziku, bilo bi mnogo bolje, u skupštinu pogotovo, haha.
Sviranje klavira je posebno atraktivno djevojčicama i djevojkama. Mnogima ostane kao želja koju žele da ispune jednog dana. Da li može bilo ko da nauči da svira klavir?
-Mislim da može, samo treba predani rad. Profesor može da vidi kako će da se razvija, da li će neko da brzo napreduje ili sporije, uglavnom svi mogu da nešto nauče.
Nedavno je održano muzičko-poetsko veče u Baru, gdje ste u duetu nastupali ti i pjesnik Igor Rems. On je sa posebnim emocijama recitovao stihove svojih zbirki, dok si ga ti pratila uz izvođenje klasičnih i rok numera na klaviru. Takav spoj je oduševio barsku publiku. Kako je nastala ideja za spojem poezije i klavira?
-Mi smo se upoznali 25. novembra kada su mene pozvali da ispratim jedno književno veče, bez ijedne jedine probe.To se tako fantastično uklopilo da smo se dogovorili za dalju saradnju i probali smo svega, možda dva, tri puta i odmah je počelo sve da funkcioniše sjajno, već je ovo treći nastup.
Poetsko-muzički nastup/ Foto: Lidija Roganović
Koju bi poruku poslala mladim muzičarima i umjetnicima?
-Muzika je jedna plemenita umjetnost, pa je bitno da razvijaju plemenite osobine, pošto recimo imamo mnogo egoističnih i egocentričnih muzičara. Nekad muzika tako utiče na neke ljude i mislim da je to pogrešno.
Moja poruka bi bila da se prvo razviju te plemenite osobine pa onda sve ostalo.
I daa, uz koju muziku se najbolje opustiš?
-Pa uz rok, hard rok.
Tipa AC/DC?
-Baš to
Da otpjevamo, I am on the highway to hell
Hahahahaha
Living easy, loving free..
Šalim se, malo kršimo rutinu. Interesantno, pored klasika voliš i rok.
Kraj intervjua.
