Bar je najbolji primjer interkulturalizma u Crnoj Gori
Izvor: Ul info
Autor: Mustafa Canka
Bar (Antivari, Antibareos, Tivari) je bio duhovni i državni centar Duklje, grad koji, kao i Ulcinj i Šas, ima svoj novac, grbove, skriptorije, narodnu demokratiju. Grad kojem je sultan Murat III, Ahdnamom iz 1575. godine, potvrdio ranije privilegije.
Kroz čitavu povijest ovi se gradovi bore za očuvanje svoje autonomije, svojih statuta, dobrih običaja… Nema Bara do cara, govore stanovnici tog starog i slavnog grada.
U ovom gradu i njegovoj okolini i danas žive brojne porodice istog prezimena, a različitih vjeroispovjesti.
I to je jedan od razloga što na tom prostoru nikada nije bilo međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, i što je Bar, uz Ulcinj, jedan od najtolerantnijih gradova u Crnoj Gori.
Posljedica toga je postojanje više lokalnih govora u Baru, svaki sa svojim karakteristikama, pa su se često u starobarskoj Čaršiji, posebno pazarnim danima mogli uporedo čuti crnogorski, turski i albanski jezik. Građani su se, uz dobru volju i poštovanje običaja, veoma lako sporazumijevali.
Dokazuju to, možda, najbolje časne sestre koje su decenijama neumorno pomagale potrebitima u barskoj Opštoj bolnici (u kojoj se liječe i Ulcinjani), bez obzira na naciju i vjeru.
One su vlastitim primjerom potvrđivale da vjera postoji samo kao ljubav, kao nešto što se isključivo dijeli i daruje drugima. U suprotnom, ona bi bila apstraktna i kao takva potpuno beskorisna. Vjera ima smisla tek kada je živite u vlastitom, ali i u životu drugih ljudi.
Iz ovakve definisane vjere nastaje filozofija interkulturalizma, koja u međuvremenu postaje doktrina, iskustvo koje čovjeku ne dopušta da čini nešto što se protivi imperativu pravde, poštenja i ljubavi, pa i u najtežim vremenima.
Svjedočili smo tome krajem 20. stoljeća, u tom zlatnom dobu nasilnika, prevaranata i kukavica.
Uvjerili se takođe da je dovoljno samo nekoliko ljudi koji se protive raznolikosti, da zatruju atmosferu i zagorčaju život naših pitomih gradova i sela. Znali smo i tada da je takvo nerazumno ponašanje bilo prvenstveno podsticano i dirigovano sa strane.
I pored sve sile i perfidnih planova, nijesu uspjeli. Jer, duboki su temelji narodne sloge na ovom prostoru. Paradoksalno je, ali i istorijski potvrđena činjenica: duh suživota i solidarnosti se upravo u najtežim vremenima obnavlja.
Narodna vjerska praksa i svakodnevni život bili su jači od nametnutih podjela.
-Selo Velji Mikulići sačinjava otprilike 25 kuća, od kojih jedna četvrtina pripada hrišćanima, ostatak muslimanima.
Pripadnici obje ove religije žive u savršenoj slozi, govore istim jezikom, imaju istu nošnju i običaje, u rodbinskim su vezama i niko od njih drugome ne uskraćuje pomoć zbog razlika u vjeri-zapisao je početkom 20. stoljeća italijanski naučnik Antonio Baldaći.
U svakom slučaju, religijski sporovi i rijetki izlivi netrpeljivosti prema pripadnicima druge vjere ili nacije nastajali su samo kada su se ta pitanja koristila kao povod za širenje političke i ekonomske moći.
Ali, život i snažna i živa interkulturalna tradicija su bili jači od sila razdora i destrukcije, pa je ovaj grad i na početku 3. milenijuma ostao primjer interkulturalizma u Crnoj Gori i u širem okruženju.
(Ovaj tekst je nastao u okviru projekta promocije interkulturalizma u Ulcinju i Baru, koji finansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija (MJUDDM), iz Fonda za podsticanje medijskog pluralizma i raznovrsnosti medija. Sadržaj ovog teksta je isključiva odgovornost NVO „Ul info“ i ne mora nužno odražavati stavove MJUDDM.)
- Tagovi:
- Mustafa Canka
- Ulcinj
- Bar
- Interkulturalnost
