news-details
Lice

Slikar Nedeljko Simanić: Uporno istrajava u klasičnom slikarstvu

Izvor, foto: Dan

Autor, foto: Mirjana D. Popović

Slikara Nedeljka Simanića poznajemo kao vrsnog pejzažistu, što je samo jedan aspekt onoga što radi.

Oduvijek ga je, možda i više od pejzaža, zaokupljala figura i to je u novom ciklusu "Rani raj", predstavljenom nedavno u kotorskoj Gradskoj galeriji u realističnom maniru, sa puno poruka, doveo do kraja.

U narednim opusima namjerava da se bavi nečim drugim, što je možda blisko nekoj apstrakciji.

Tih 16 ulja na platnu je uradio za 16-17 dana, svaki dan po jednu sliku. Na par mjesta koristio je i aplikacije (reljef), kao što je marama preko lica u centralnom diptihu "Adam i Eva" kako bi ironično naglasio prisustvo realnosti u djelu.

-Njegova osobenost je istrajavanje na sada već klasičnom slikarstvu, ekspresija u načinu gradnje slike, realizam trenutne fotografije uz izbor motiva na kojima je izražen ciničan odnos prema stvarnosti-ocijenio je slikar Milenko Premović, koji je u Nedeljkovim slikama vidio hedonizam savremenog društva, konzumerizam "američkog sna", te osjetio "blizinu kataklizme kakvu je dočekala Pompeja uljuljkana u svim blagodatima `pax Romana`".

 – Jako mi se svidjela Premovićeva asocijacija sa Pompejom – moje slike imaju nekakav pokret, ali taj pokret je nekako zamrznut, ukočen, u nekom stanju iščekivanja, ne znam ni sam čega.

Postoje različita tumačenja, a ja sam išao na to da čovjek, gledajući te slike, ima mogućnost da ih doživljava na različit način-kaže Simanić u razgovoru za "Dan".

"Pobjednik", ulje na platnu nadahnuto plivanjem za "časnim krstom"

Rođen je u Sarajevu 1966. godine, gdje je završio Školu primijenjenih umjetnosti, a potom diplomirao na Likovnoj akademiji u Trebinju.

Živi u Boki Kotorskoj, gdje stvara likovna djela čiji se izraz kreće od impresionističkih predstava mediteranskog podneblja do velikih kompozicija u duhu figurativnog neoekspresionizma.

Kakvi su Adam i Eva na Vašim slikama?

– Adam i Eva se mogu posmatrati iz različitih uglova, ne znači da je ovo moje gledište, koje sam ponudio na slici, isljučivo – generalno, ta poveznica sa religijom, momenat transcendencije i duhovnosti koja se negdje izgubila u modernom svijetu, a na mojim slikama su uglavnom tijela koja su potpuno bez ikakve ideologije, bez ikakve misli, bez ikakvog duha, prepuštena samo nekakvoj lagodnosti, što bi pisac Milan Kundera rekao "nepodnošljivoj lakoći postojanja", to je neka moja poveznica sa religijom.

Adam i Eva su ovdje ironična šala, taj par, diptih, može da se shvati kao početak tog kompletnog ciklusa - oni su ustvari "pali", samo tijela izgubljena u tom svijetu koji je svijet samo onog vidljivog.

 Ima jedna scena u filmu "Nebo nad Berlinom" režisera Vima Vendersa, kada njegov junak, Anđeo, kaže: "Vi ljudi ste osuđeni samo na ono što je vidljivo", e kod mene je na ovim slikama samo to vidljivo. Ko i šta može da iščita iz tog "vidljivog", to je stvar individualne percepcije.

"Podne" u dokolici plaže

Ukazivanjem na to "vidljivo" Vi na ironičan način osvješćujete posmatrača da iznad tog materijalnog postoji nešto više...

– Ne znam da li ikoga osvješćujem, ali pokušao sam da sebe osvijestim. Uljana slika, štafelajno slikarstvo, sve je to u ovom današnjem vremenu na neki način potcijenjeno, obezvrijeđeno nauštrb nekih eksperimenata koji se više približavaju nekoj teatarskoj umjetnosti, nešto što nije toliko likovno.

Ostao sam vjeran tradicionalnoj tehnici i teško je da ću se ikad odvojiti od toga. Brojni umjetnici kod nas i u svijetu i dalje rade na klasičan način, postižu velike uspjehe.

Postoji pluralizam izraza, a ono što je kod nas problem je što su ljudi ovdje isuviše zavedeni tom "pomodnošću", gdje im je plasirana ideja kako su neke performativne umjetnosti vrh današnje umjetnosti.

Inače, u svijetu to nije tako – postoje različiti nivoi na kojima se umjetnici bave onim što ih zanima.

Kakva je sudbina tradicionalnog slikarstva u okruženju virtuelne umjetnosti?

– Teško je to pitanje, postavljam ga i samome sebi, a slično je pitanju knjige – smatram da će oni i dalje opstati, jer je to neka suština, supstanca ljudskosti.

Dijete, kad počne da nešto šara po papiru, to je neki nagonski izraz koji se dalje produbljuje kroz godine kako čovjek stari.

To je primordijalna, prirodna, suštastvena osobina čovjeka da se putem ruke, kroz klasični medij izrazi. To se nikad neće ugasiti.

Imate iskustva u radu sa odraslima, kroz škole slikanja za hobiste. Koliko je likovni izraz važan za ljude?

– Vodio sam nekoliko godina školu slikarstva u Tivtu i Kotoru, to se ljudima svidjelo, nalazili su neki smisao, ali sad se to prekinulo zbog pandemijskih okolnosti. Nadam se da će se opet nastaviti.

Danas je generalno problem što se prednost daje nekim drugim medijima, muzici, filmu, a likovna umjetnost je zapostavljena, što je čudno.

 Trebalo bi da poradimo na tome da i likovna umjetnost dođe u fokus interesovanja opšte populacije, da se ljudi edukuju i u tom pravcu.

Kako vidite položaj likovnih umjetnika u Crnoj Gori, regionu?

– I prije pandemije to je bilo poprilično razočaravajuće, položaj likovnih umjetnika je težak - da nešto postoji u društvenoj klimi, u vremenu, u odnosu države i vlasti prema toj grani ljudske djelatnosti, trebalo bi da im pruže veću podršku da rade to što rade.

Likovna umjetnost je, inače, po svojoj prirodi jako bliska poeziji i nije previše glasna, ona je tiha.

Međutim, likovni umjetnici bi trebalo sami, bez neke društvene podrške, da malo više dignu glasa, da budu kritičniji prema sebi i pogotovu prema društvu i da nekako dođu u fokus interesovanja društva. Inače, izgleda da se većina likovnih umjetnika negdje sklanja, jednostavno izbjegavaju razgovore na različite teme, a imali bi o čemu da pričaju.

"Posluženje", sve je "na tacni"

Kako opstaju slikari, mogu li živjeti od umjetnosti?

– Kako ko, nema generalnog odgovora, ja 50 godina nekako opstajem u tom svijetu, a da li drugi - to ne znam. U pitanju je samo rad – neka samo rade i rade, i uspjeh neće izostati.

Kažete da su slikarstvo i poezija slični - pišete li stihove...

– Pišem pjesme, u pripremi su neke knjige, imam nešto da kažem i kroz pisanu riječ, vidjećemo šta će biti od toga.

 

ad