U Baru tragali za lavom prije pola vijeka
Autor: Željko Milović
Foto: Privatna arhiva
Dok ovih dana pažnju crnogorske javnosti i regionalnih medija zaokuplja potraga za mladunčetom lava u brdima iznad Budve, stariji Barani evociraju uspomene na nesvakidašnji događaj od prije pola vijeka, čiji su akteri bili takođe lav, i čuveni Ljaka Mičković. U svom djelu “Ljudi iz grada bez vrati - (ne)zaboravljeni Barani XX vijeka” njihov dvoboj opisao je publicista, novinar i strastveni hroničar moderne istorije Bara Željko Milović čijom ljubaznošću čitaocima portala Feral.bar prenosimo ovu jedinstvenu storiju.
Bio je jedna od najspecifičnijih ličnosti poslijeratnog Bara – nastavnik, sportski pedagog, trener, lovac, ribolovac, golubar, vlasnik zabavnog parka i kolibice na Bojani, dopisnik lista Zov, organizator fiš-piknika i veselih provoda do zore, šoumen, osobenjak uvijek spreman na šalu i smicalicu i – jedina osoba koja je ubila lava u centru grada...
... Radoš Ljaka Mićković je bio poznat kao pasionirani lovac – ovom vještinom bavio se nekoliko decenija, i gotovo da nije bilo „izlaska s kerovima“ iza koga nije ostala neka od anegdota. A anegdotska je bila i njegova ljubav prema psima – najviše je volio Baljoša, trobojca, ali je najpoznatija bila Lajka kojoj je dao da se ugrade dva platinasta zuba.
Lajka je bila terijer, kome je jazavac u toku borbe u jami odnio očnjak i kutnjak. Nakon velike Ljakine nervoze, prijatelj, oralni hirurg Glišo Perović ponudio se da Lajki namjesti zube od bijelog zlata.
Problem je bio što je životinja morala biti donešena u zubarsku ambulantu u radno vrijeme. Ljaka se dosjetio, vezao krpu oko svoje glave i skupa sa Lajkom ušao u ordinaciju, gdje je posao završen.
Nakon što su to nakon mjesec dana saznali nekako novinari, i objavili priču, digla se velika prašina. Zasijedao je Komitet i tražio da se Glišo kazni, ali ništa nisu mogli da dokažu, jer je Ljaka uporno i pred svima tvrdio da je tu operaciju odradio kući, sam, nakon što je psu dao pola litre loze .
Ljaka je imao nerazdvojnog terenskog druga u Nikoli Vukiću, takođe strastvenom lovcu. Njihove dogodovštine poprimale su oblike urbanih legendi u kojima se više nije znalo gdje počinje istina, a gdje preuveličavanje.
Međutim, kako to Barani vole da kažu, svi lovački ulovi na jednu stranu, a Ljakin iz jula 1971. godine na drugu. O tome kako je Ljaka ubio lava usred Bara pisale su jugoslovenske novine.
Cirkus Coloseum je postavio šatru na Madžarici, nedaleko od magistrale, a glavne zvijezde bili su lavovi koje je dreser iz Poljske Otto Domanski znao još kao male mačiće. Kad su svjetla pogašena i narod se razišao, nikad se nije saznalo kako, vrata kaveza u kome su bili lavovi ostala su samo pritvorena, i oni su izašli van.
Njih pet. Vrtjeli su se kroz cirkus, uz opšte zaprepaštenje i panični strah radnika. Dreser Domanski je dotrčao i uspio nekako da ih privoli na ulazak u kavez. Sve osim jednog, najvećeg. On je otišao van cirkusa, pored mora .
Rukovodstvo cirkusa je alarmiralo miliciju koja nije bila načisto što uraditi u ovom slučaju. Dogovorili su se da angažuju lokalne lovce i krenu u hajku.
Doveli su ih i objasnili o čemu se radi, dok se vijest kao munja širila uspaničenim gradom. Kao po komandi, svi lovci su rekli da moraju ići kući po oružje, i netragom nestali. Jedini koji se prihvatio opasnog posla bio je Radoš Ljaka Mićković.
Našli su ga u Agavi kako pije sa društvom, jedva ubijedili da nije šala u pitanju, otišao je i donio rusku dvocjevku i baterijsku lampu sa magnetnim trakama koja se “lijepila” ispod cijevi.
Poveo je i vjernog psa Keca, ptičara . Pas je odmah na ulazu u park Dvorca kralja Nikole “markirao” lava, ali se preplašio i krenuo da uzmiče. U potpunoj tmini, Ljaka je ugledao konture kralja životinja - nanišanio i opalio. Sve je bilo gotovo za tili čas.
Kada je sve prošlo, pola Coloseuma se okupilo da vuče lešinu, toliko je lav bio težak. Zakopali su ga u blizini, a Ljaka je kao trofej dobio kožu.
Počeli su da naviru novinari i svaki od njih je pomalo dosoljavao događaj koji je vremenom poprimio neslućene razmjere, dok sam lovac tome i nije pridavao naročitu pažnju. Najčitaniji od tekstova izašlih o nesvakidašnjem ulovu bio je u Politikinom zabavniku .
Dobijena koža okačena je na zidu Ljakine štale da bi se osušila, ali je, na žalost, loše oštavljena, pa se usmrdila i ubuđala. Morali su je Mićkovići poslije izvjesnog vremena baciti i tako ostati bez materijalnog dokaza iz čudesne noći jedinog lovca koji je ubio lava...
- Tagovi:
- Bar
- Lav
- Lov
- Cirkus
- Željko Milović
