Kultura i umjetnost – mostovi prožimanja
U rubrici Stav danas prenosimo ekspoze “Kultura i umjetnost-mstovi prožimanja” poznatog crnogorskog slikara i publiciste Slobodana Slovinića, predstavljen na Okruglom stolu “Crnogorsko – hrvatski kulturni dodiri: nacionalne manjine kao most saradnje i povezivanja”
..................................................................................................................................................
Autor: Liberto Bob Slovinić, slikar i publicista
Stiže nam vrijeme očekivanih razgovora o crnogorsko-hrvatskim kulturnim dodirima. Sa zadovoljstvom sam prihvatio i pored zdravstvenih nedaća, da učestvujem na skupu, te da svojim priopćenjem doprinesem radu ovoga Okruglog stola.
Na početku želim da se predstavim uvaženom skupu. Rođen sam u vrijeme Drugog svjetskog rata. Djetinjstvo i mladost proveo sam u Budvi, Kotoru i na Cetinju. Maturirao sam u Titogradu, diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Vratio sam se u Crnu Goru i otpočeo 1967. godine da radim na dva kreativna polja.
Specijalizovao sam enterijer i dizajn. No, od kada pamtim, bavim se likovnom umjetnošću. Do sada sam priredio brojne izložbe kod nas i u svijetu.
Član sam Odbora za likovne umjetnosti CANU od 1978. godine. Istaknuti sam crnogorski umjetnik. Bavim se likovnom kritikom i publicistikom. Stalno živim i stvaram u Budvi i Podgorici.
*
Moj prađed Ivo, tražeći povoljnije uslove života, doplovio je prije dva stoljeća, gaetom sa otoka Brača u malo mjesto Budvu. Moj đed Niko, otac Ante i ja, rođeni smo u Budvi, na crnogorskom primorju.
Moji korijeni su u Dalmaciji, u Hrvatskoj, a kolijevka i trpeza su u Budvi i Podgorici. Putovao sam po svijetu, nažalost nijesam još kročio na otok Brač. Moj životni i kreativni habitus razgranao se u Crnoj Gori.
Bitna obaveza obje naše dijaspore je u širenju i produbljivanju prijateljskih veza i dobrosusjedskih odnosa pomeđu država Crne Gore i Hrvatske. Do sada je to uz određene iznimke funkcionisalo prilično korektno, na zadovoljstvo obje strane.
Nakon nedopustivih napada YU–armije na teritoriju Hrvatske i dragulj Dubrovnik, naporima naših dijaspora, istaknutih pojedinaca, nastavljeni su prijateljski i dobrosusjedski, kulturno-umjetnički dodiri dvaju zemalja.
Zaliječene su rane, ali su ožiljci ostali, kako bi se buduća pokoljenja sjećala grozomornog rastakanja i raspada naše negdašnje lijepe jugoslavenske domovine.
Na stranu pravde i istine, prvi je u Crnoj Gori, glasno ukazao i svrstao se na stranu mira, a protiv svake vrste nasilja i agresije, Liberalni savez Crne Gore i njegov istaknuti lider Slavko Perović.
A nakon njega, uslijedili su istupi brojnih intelektualaca, kulturnih i javnih djelatnika, poznatih umjetnika iz ostalih branši.
U svojim poznim godinama, prema sjećanju pomenuo bih neke ličnosti: sveštenika Don Branka Sbutegu, slikara Voja Stanića, reditelja Blagotu Erakovića, novinara i publicistu Rajka Cerovića, književnika Sretena Perovića, istoričara umjetnosti Rajka Vujičića, privrednog sudionika Stanislava Ćana Koprivicu, univerzitetskog profesora Miodraga Miška Perovića, arhitektu Kanu Radević, politikologa Mića Orlandića, muzičku grupu „Perper“, te crnogorske narodne heroje Peka Dapčevića i Jova Kapičića, kao i ostale koji su baštinili pravdu i istinu i osuđivali agresorske napade.
Svojevremeno, podsjetimo se učestalih migracija stanovništva i pojedinaca, iz Crne Gore koje su se odvijale u tri smjera, prema centrima republika negdašnje YU-države.
Najčešće prema Beogradu, zatim Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani. Od davnih vremena crnogorska dijaspora je sveprisutna u Hrvatskoj, sjetimo se samo u Istri Peroja.
Doseljenici su prihvatili miran i tolerantan suživot sa domaćim stanovništvom i logično se stopila sa hrvatskim građanstvom.
Osim iseljenika koji su tražili povoljnije uslove života, želio bih da istaknem brojne pojedince iz sfere kulture, umjetnosti i filma, koji su bili i ostali značajni kulturološki djelatnici u Hrvatskoj.
Jedan od nezaobilaznih je Dušan Vukotić, tvorac Zagrebačke škole animiranog filma, zatim reditelj Veljko Bulajić, skulptor Stevan Luketić, slikari Vasko Lipovac, Miro Glavurtić i Dimitrije Popović, književnik Jevrem Brković, scenograf Miodrag Mijo Adžić.
U Crnoj Gori hrvatska dijaspora baštinila je svojevremeno obimnu zajednicu, osobito u Boki Kotorskoj, Budvi, Petrovcu i Sutomoru.
Međutim, zbog ratnih nedaća, koje su za nama, bojazni od novih sukoba i zbog nacionalističkog zastrašivanja, hrvatske obitelji bile su primorane da se iz Boke i Južnog primorja u značajnom obimu iseljavaju, a nastanile su se uglavnom u sjevernoj Dalmaciji.
U obrnutom smjeru, ka Crnoj Gori nisu registrovana veća pomjeranja hrvatskog življa.
Svijetli primjeri dužeg boravka i opstajanja kod nas je uvaženi profesor dr Tonko Maroević, istoričar umjetnosti i književnik, profesor na univerzitetu u Podgorici.
Istodobno apostrofiram dr Joza Gjurovića, doskorašnjeg predsjednika Zajednice Crnogoraca u Zagrebu, kao i novinara i pisaca Željka Brguljana, u Kotoru.
Nažalost, iako usamljeni slučajevi, treba istaći i ružne primjere ničim izazvano, divljačko uništavanje imovine jedne male hrvatske obitelji, koja je dugo bila nastanjena u Bijelom Polju.
Zbog poticanja međunacionalnih sukoba, razularenoj hordi, smetala je jedna mirna hrvatska obitelj u Beranama, pa su nasrnuli na građane i nanijele im teške ozlijede. Ovo osobito zbog onog, ne ponovilo se ni u snu.
*
Evidentno je da cijeli svijet trpi teške posljedice pogubne pandemije, tako da htjeli ili ne, zatvaramo se u vlastite državne zabrane. Međutim, kao istaknuti umjetnik i urođeni optimista, javno želim da uskliknem i proklamujem pregršt lijepih želje i usmjerenja za srećniju budućnost obje zemlje.
Trgnimo se iz uspavanosti i letargije. Što brže naprijed iz političkih sfera i interesnih zona.
Oslobodimo se učmalih administracija i promovišimo zajedno sintagmu: Kultura i umjetnost su jedine naše nacije!
Kao školovan slikar, likovni kritičar, publicista i pisac, ističem neku čudesnu opijenost i zaluđenost sve brojnijih tvoraca, nazovi neo umjetnina, vjetrovima sa zapada, ali i sa istoka.
Njihova plovila, umjesto da plove širokim tokom provjerene, stvarne i iskonske umjetnosti, po inerciji skreću u močvarne rukavce i uglavnom se zaglavljuju u populizmu, aktuelizmu, modernizmu, instalaterskoj kombinatorici i burlesknim hepeninzima.
U svoj toj njihovoj inovatorskoj opijenosti, neosjetno srastaju sa politikantskim krugovima, profitnim udrugama i korupcionim skupinama.
No, jedan dobri stari prijatelj, crnogorski bard slikarstva, kada smo davno analizirali jednu takvu novotariju mi reče:
-E moj Liberto, to što sada posmatramo pred nama, jeste nešto, ali da je umjetnost, to zasigurno nije!-.
Na tom inavotvornom polju ali i u nekim drugim stvarima, bili smo istomišljenici. No, zbog tolerantnosti, uviđavnosti i pristojnosti, kažimo:
Možda niti jedan niti drugi ne baštinimo pravicu!
Ali, odista moramo istaći nepobitnu konstantu: kultura i umjetnost su permanentno prohodan i čvrst most prema prožimanju dvaju dobrosusjedskih, tradicionalno prijateljskih država.
Vratimo se svi u zonu međusobne tolerancije, iskrenog oprosta i pokajanja. Pokažimo da smo živa stvorenja dostojna ljudskog postojanja, da posjedujemo visoki nivo empatije i međusobne samilosti.
- Tagovi:
- Slobodan Slovinić
- Okrugli sto
- CANU
- Budva
- Podgorica
