news-details
Škrinja

In memoriam: Milivoj Mišo Belan

Izvor, foto: Radio Tivat

Autor Antonela Stjepčević

Otišao je dondo Milivoj Mišo Belan, jedan od posljednjih tivatskih meštara. Čuvar sjećanja i svjedok vremena kada je Tivat bio grad skromnih, kulturnih ljudi od zanata i mota.

 Ljudi od škeraca, vina i pjesme, ljudi od finih regula jednostavnoga, s prirodom usklađenoga života. Kakav je i naš svestrani meštar bio.

Vrsni stolar i brodograditelj, štimung majstor, muzičar i kalafat, napustio nas je u 85.godini života. Mlad u duši, informisan, moderan, svjestan da vrijeme nosi mijene i nimalo ijedak zbog toga, do zadnjega nas je imao čemu poučit. A sve je znao. Meštar!

Za dondom Mišom smo, kao nebrojeno puta dok je u Glazbi svirao, prema Svetome Šimunu pored Brackova zadnji put pasali. Sjetio sam se, i vazda ću, priče za koju baš njemu imam zahvaliti.

Tivatska Općina na Spasovdan bi plaćala vino i barut, a narod u procesiji, uz pjesmu i kubure, obilazio granice atara, da bi se svi u finiš sreli na lokalitetu Brackovo, ledini na okuku poviše crkve Svetoga Antona.

Tu su se, ako treba uz posredovanje, imali izmirit svi koji su se poklali tokom prošle godine. Žene bi, kako mi je dondo Mišo ispričao, u kanavace donijele za izjest.

 I učinjela bih se fešta do duboko u majsku noć. Sjećao se, početkom ‘50-ih, posljednji put. Mnoge priče mi je ispričao, još više njih nije. A lijepo mi je zborio da priprešim.

Dondo Mišo Belan je, osim medijima, bio nezaobilazan izvor svakome ko se naučno zanimao za Tivat, od istorije, arheologije, etimologije, etnologije, do muzikoloških istraživanja.

Zapravo, niko do njega nije umio priče i duh mjesta, ljudi i vremena donijeti toliko autentično, a istovremeno univerzalnu poruku i pouku provuć. Baš je, jednostavno, bio i ostao Meštar.

Govorio je i za Radio Tivat različitim povodima. Za emisiju „Domaći i gosti“  20. maja 2016. godine, posljednji put.

Intervju donosimo u nastavku.

Meštar Mišo Belan: Zahvatilo nas je što i cijeli Mediteran

Tivat je danas moderan i oku dopadljiv grad, .poželjna destinacija za goste različitih interesa sa svih meridijana. Istovremeno, grad koji svoj identitet ustupa progresu.

To se posebno ogleda u neadekvatnom tretmanu kulturnog nasljeđa, gdje narušavanje, prije svega, kulturnog pejzaža nužno odnosi i dio užanci koje su životu davale boje i neki ton smisleniji od puke materijalnosti- sve teže je „mobit“ ljude, teško ih je i oko trpeze okupit, a pjeva se tek o posebnim prilikama.

O Tivtu nekad i Tivtu danas razgovarali smo sa najpozvanijim da o tome govori- sa čovjekom koga „bije glas“ da, osim što može svjedočiti o Tivtu svoga vremena, čuva i brojna sjećanja, anegdote, storije svojih predaka. Meštrom Milivojem Mišom Belanom.

Nije to, kaže, problem s kojim se suočava samo Tivat, sindrom je to koji je zahvatio cijeli Mediteran.

RT: Vonj konobe i vonj mlina. Čiji točak, iako miruje već više od pola vijeka, budi sjećanje i nostalgiju, pa i kod nas koji za nju uporište nalazimo tek u osjećaju pripadnosti kulturnom pejzažu, čiji se obrisi polako gube. U prizemlju smo palaca Pima-Paskvali, u centru kontije Ivanovića, na kojoj su vaši preci služili kao napoličari. Danas u ruševnom stanju, sa izblijedjelim plavim trokutom pored ulaza, koji svjedoči da je riječ o spomeniku kulture, palac je u vlasništvu vaše porodice. Crkvica Svetoga Antona jedan je od najstarijih i najvrijednijih sakralnih objekata u Tivtu, datira iz druge polovine 14. stoljeća. Palata je nešto mlađa.

Mišo Belan: Crkva je dosta starija, na njoj je zabilježena 1373. godina. Kuća je iz 16.stoljeća. Famelja Belani ovdje su došli kao kmetovi 1870. godine. Pričali su mi o tome đedovi.

Taj prvi Belan, moj prađede, došao je ovdje sa dva svoja sina, jedan je već bio momčić, rođen je 1861. godine, moj đede. Drugi, njegov brat, rođen je 1868. i za njega znamo da je bio sitan, mali, tada kad su stigli na ovu kontiju.

Kao što znamo, kako stoji u analima, ova je kuća ranije bila u vlasništvu kotorske vlastele. Dva su se vlasnika izmijenila, Pime i Paskvali. Nestankom Republike, opala je moć Kotorana, i ovu je kuću i kontiju, a bila je velika, imala je maslinjake, voćnjake, pašnjake, oranice, otkupila ili dobila famelja Ivanović iz Dobrote.

Jedna od famelja Ivanovića, bilo ih je u Dobroti više. Moji su ovdje stigli tek 1870. Ja o tome znam po pričanju djedova, rođen sam tek 1937. godine, kao njihov potomak.

Belani su ovdje bili kmetovi sve do vremena kada je Kraljevina Jugoslavija rješavala agrarno pitanje, u vremenu kada je cijela Evropa sprovodila agrarnu reformu. Tada su sa gospodarima, a to su bili bokeški izrazi- kmetovi i gospodari, pronašli zajednički jezik i izdijelili kontiju.

 Tako su naši ostali vlasnici palaca i jednog dijela zemlje, a ostatak zemlje, površine osam hektara, ostalo je u vlasništvu Ivanovića iz Dobrote. Oni su kasnije s tim raspolagali, i dio po dio, prodali tu zemlju. Sad je to građevinsko zemljište, sad su tu kuće, naselje, grad.

Kad sam ja bio dijete, još uvijek smo radili na zemlji. Oko kuće bila je velika avlija, gumno za vršidbu žita. Sjećam se da je gumno bilo aktivno kad sam bio dijete. To je trajalo sve do poslije Drugog svjetskog rata.

 Poslije je došla drugačija politička situacija, polako se napuštala zemlja i okretalo se drugim zanimanjima. Mi smo i dalje ostali vlasnici tog posjeda, nismo više radili na zemlji, aktivan je ostao jedino mlin za masline. Radio je u najam sve do šezdesetih godina. I ja sam kao mlad radio u tom mlinu.

RT: Palac je sada pritisnut brojnim okolnim novogradnjama.

Mišo Belan: Dosta je kuća oko palaca danas. A bio je sam, sa avlijom i izlazom na more. Imao je veliki đardin, povrtnjak, voćnjak, okolo su bile oranice, vinogradi, maslinjak.

RT: Palata Pima-Paskvali jedna je od najbolje sačuvanih duž obala tivatskog zaliva. Istovremeno- i zaštićeni spomenik kulture.

Mišo Belan: U odnosu na izvorni oblik, palac je preživio manju unutarnju adaptaciju, zamijenjen je krov, koji nije izvorno bio ovakav kakav je. U njemu je živjela naša mnogobrojna familija. Tu je bilo 15-16 ljudi u familiji.

Đede, sa dva-tri brata, njihovim ženama. Jedini je moj đede imao potomstvo. Imao je 11-oro djece. Svi su oni ovdje podignuti, i, kako su rasli, polako su napuštali dom. Danas u palacu niko ne živi.

Mi mlađi napravili smo sebi druga stambena rješenja, jer palac više nije bio uslovan za život. Zemljotres, koji nas je pogodio ’79. stavio je tačku, palac više nije mogao biti u funkciji.

RT: Da li postoji interesovanje Ministarstva kulture ili nadležnog opštinskog sekretarijata, da se ovaj vrijedan spomenik kulture sačuva?

Mišo Belan: Bilo je nekih govora o tome nakon zemljotresa, da bi to trebalo nekako valorizovati. Pojavljivali su se privatnici zainteresovani da to kupe, neki biznismeni, ali mi nismo bili zainteresovani da palac prodamo privatnicima.

Još uvijek ima interesovanja da se on sačuva u obliku u kojem jeste, ali ništa konkretno i izvjesno. Dočim, privatnici su stalno zainteresovani, ali prije svega zbog dobre lokacije i blizine mora. Mi vodimo računa o kući, koliko možemo. To će sigurno biti tako dok sam ja živ. Ali, ako se do tada ne valorizuje kako bi trebalo, ja ne znam što će s njim biti.

RT: U okviru ove kontije je i crkvica Svetog Antuna, jedan od najvrijednijih sakralnih objekata u Tivtu.

Mišo Belan: Jeste. Ona je bila u okviru kontije, ali je mnogo starija od samog palace. Dugo je bila napuštena, sjećam se kao dijete da nije bila u funkciji. Za vrijeme talijanske okupacije je obnovljena i od tada je u funkciji do danas.

Zaštićena je, u registru je crnogorskih spomenika kulture, i oni o njoj vode računa. A vodi i župa Tivat, svi mi. Bude tu služba o Svetome Antunu Padovanskom u junu, okupimo se, podružimo.

RT: Razgovarajući sa starijim našim sugrađanima, posjetila sam i gospođu Jozicu Bošković u Đurđevom brdu. Pričala mi je tada o oranicama svoje familije, koje su bile na Seljanovu, i da su rođaci Belani imali volove i dolazili pomoći im da obrade zemlju.

Mišo Belan: Ko je imao imanje, bilo je logično da ima i zapregu. Mi smo je uvijek imali, nekad i dvije zaprege volovske za obradit imanje. Trebalo je gospodaru dati njegovo, a i obezbijediti da se famelja prehrani.

Moj đede je imao, dakle, dvije zaprege. Na jednoj je radio on, na drugoj sin. Išli su i kod rođaka da pomognu, na takozvanu “mobu”. “Moba” dolazi od “mobile”, romanskog je porijekla i značilo bi “’ajmo”.

Okupimo se u društvo, pa ćemo mobit, pokrenut neku rabotu. Tako su pomagali jedni drugima, jer nije mogao čovjek sam postići svu tu rabotu: ordžavanje vinograda, maslinjaka, oranje, pa vršidba, pa meljava maslina, bilo je puno rabote.

Nisu to mogli sami, pa bi onda mobama. Na primjer, kad bi bila kosidba- jedan dan su svi bili na jednom imanju, sutradan na drugom. Nisu se mobile samo za poljoprivredne radove. Recimo, ako je neko gradio kuću, nije tada bilo preduzimača kao danas.

Skupljao bi se material, pa bi se mobile ljude da pomognu. Svi zajedno su radili.

RT: Ali, i pored sve te rabote, i u cilju vlastite egzistencije, i da se drugima pomogne, Tivćani su imali vremena i da se štivaju, da prošetaju, stignu jedni drugima u posjetu. Imali su intenzivan društveni život.

Mišo Belan: Jesu. Dolaskom Austrougraske monarhije, kada je Boka počela da se fortifikuje za potrebe carevine, tada se i promijenio sistem života. Zemlja više nije bila toliko bitna, jer su došlui drugi poslovi, dinar se mogao uzeti i negdje drugo.

Ljudi su pomalo napuštali zemlju, išli su na zanate, počinjali raditi u preduzećima. Jedan dio zemlje i dalje se obrađivao, ali je dosta zemlje napušteno. Došli su zanati, došao je Arsenal, došla su druga preduzeća. Austriju su cijenili kao pozitivnog okupatora, to je bila jedna dobro organizovana zemlja, koja je tu organizaciju donijela i kod nas.

Primanja su bila dobra, i naravno da su svi hrlili u Arsenal, da tamo dobiju rabotu. Na primjer, polje kod aerodroma je bilo obrađeno, bilo je još dosta vinograda, maslinjaka. Ali, većinom su svi bili zaposleni u preduzećima.

Turizma, na primjer, nije bilo. Kod nas se još nije znalo za to. Turizam se kod nas počeo pojavljivati tek nakon II svjetskog rata, i od tada su se ljudi počeli lagano okretati tom biznisu.

Svejedno- kad su prestali rabotat u polju, dobili su dosta slobodnog vremena. Družili se, posjećivali, imali aktivan društveni život. Ja sam 60 godina bio član GPD Tivat. Udarao sam u činele, dok me invaliditet nije u tome spriječio prije koju godinu.

RT: I vi ste jedan od Tivćana, koji su, logično, završili na zanatu i osposobili se za rad u brodogradilištu. Iako ste više zanata već imali u rukama, radeći na imanju sve poslove.

Mišo Belan: Jesam, kao dijete i mladić sam pomagao u svim poslovima, a posebno sam bio angažovan u mlinu. Tu sam radio sve dok je i on radio, tamo negdje do 1965.godine. Kasnije sam izučio zanat i zaradio penziju u Arsenalu. Bio sam brodograđevni stolar. A tim zanatom bavio sam se i u slobodno vrijeme.

U mojoj generaciji bilo je nas nekoliko koji smo sarađivali, mogli smo dosta toga napraviti. A bilo je dosta generacija prije nas. Inače, zanatstvo su u Tivat, u vrijeme fortifikacije Boke za Austrougraske uprave, donijeli majstori iz Istre.

 To je vrijeme nakon I svjetskog rata, kada su se, uslijed talijanske uprave, ljudi masovno iseljavali iz Istre. Upravo ti ljudi donijeli su našem brodogradilištu zanate, za koje su kasnije obučavane generacije i generacije kroz 100 godina trajanja Arsenala.

Ja sam, eto tako se desilo, bio dobar sa drvetom. Bio sam zaljubljen u taj posao i vrlo dobro sam radio. Osim brodogradnjom, bavio sam se bačvarijom, bavio sam se i stolarijom. Nisam bio neki preduzimač, ili slično, ali uvijek sam bio u elementu, aktivan.

Bilo je nas nekoliko koji smo sarađivali. Dobro smo radili i mogli smo puno toga da završimo. Pravili smo bačve, barke, stolariju, što je trebalo.

RT: Ipak su vas najbolje znali kao vrsnoga barkariola.

Mišo Belan: Radio sam sa Krešom Mikulandrom i Perom Pavlovićem. Dobro smo koristili zanate koje smo imali u rukama. Oni su bili isključivo brodograditelji, ja sam bio brodski stolar. Ali, svejedno, to je išlo jedno s drugim.

Po Tivtu je bilo dobrih brodograditelja, kovača, limara, zanatlija svih profila. Danas se to gubi. Nema više potrebe i zanimanja za tim znanjima. Ljudi se okreću drugim poslovima, turizmu, inteligenciji. A mi smo imali it a znanja i imali smo vremena.

Sistem se tako ispoljio- imali smo osmočasovno radno vrijeme, a onda vremena za još jednu smjenu, ako smo tako htjeli. Mogli smo se baviti ili muzikom, ili zabavom, ili pjevanjem. Ili smo se opet zanatima bavili.

Moji kompanji više nisu s nama, ja sam ostarao. A drvene barke više nisu aktuelne. Došla je plastika, koja je mnogo efikasnija, kompletnija, i sad su drvene barke suveniri.

Ima ljudi koji se bore za njihovo očuvanje, i to je dobro, ali plastika je preuzela primat. Imamo Bokovce u Baru, koji se bave drvetom i dalje.

RT: Bokovci su spasili Arsenalku. Da li ste i vi učestovali u izgradnji tih barki svojevremeno?

Mišo Belan: Znaš li što je Arsenalka? Oni su je nazvali Arsenalka, a to je jedan tip barke koja se koristila još u staroj austrijskoj mornarici. U pitanju su barke originalno engleskog porijekla, dužine čini mi se oko šest metara, a mornarica ih je upotrebljavala za svoje potrebe.

Bokovci ih rade po tim dimenzijama kakve su bile, i dali su im ime- Arsenalka. Inače, one su imenovane tipizirano, imale su broj. Tip je bio šajka, pa varijacije- od četri, šest, osam metara.

RT: Tivat nekad i Tivat danas- koji vam se više dopada? I zašto?

Mišo Belan: Teško je na to pitanje odgovoriti. Onaj od nekad imao je svoje čari, svoje lijepe i manje lijepe stvari, svoje kučke, na onaj način. Uvijek se to prepričava, znaš.

Bili su društveniji ljudi, više su se pazili. Danas je Tivat turistički grad. Tu se traže hoteli, tu se traže vile. Narod se komeša, miješa. Broj stanovnika je naglo porastao. Standard života je bolji, grad je moderniji.

Od inicijalno poljoprivredne sredine, preko industrijalizacije i razvoja zanata, do današnjeg grada, koji je okrenut turizmu.

RT: Hoćemo li, pred činjenicom da je Tivat danas na multinacionalni grad, uspjeti sačuvati sponu sa tim Tivtom od nekad? Hoćemo li uspjeti sačuvati njegov identitet?

Mišo Belan: To je jedno veliko pitanje. Bolest je to koja prati čitavi Mediteran. Mjesta koja su na meti- tu se ulaže, tu se stvara- a čitav Mediteran je takav. On je sunčan, prijatan, klima je Bogom dana.

Tako da se svak sada njega hvata, hoće da ima svoj dio i udio. To vam nije samo Tivat, to je tako na cijelom Sredozemlju. Ovo što mi sada prolazimo, Španija, Francuska, Italija već su prošle.

RT: Ako ovaj palac bude srušen, ako nestane na Račici Vile Verona, ako se izgubi naš dijelekt, ako ne budemo išli jedni drugima na mobu ili probat vino, da li ćemo mi postojati na ovom prostoru?

Mišo Belan: Postojaćemo u nekom drugom obliku. Bićemo kao i svi ostali u modernom svijetu. Nećemo se poznavati, nećemo se podsjećati, bićemo u trci za vremenom. Već smo u trci za vremenom. Ako nismo u trci, ispadamo iz kola. E, to sve više nadire.

Doćemo isti kao druga mjesta. Standard života svakako je bolji. Ali, sve ovo ostalo gubimo. Manje se pjeva. Manje se i spava. Rano se ustaje, trči za biznisom, ugrabi se 15 dana odmora, utekne neđe, pa opet u biznis. I tako.. Kao i svuđe, samo je nama to malo kasnije došlo-.

Adio, dondo Mišo!

......................................................................................................................................................

Biser jednog vremena koji će još dugo sijati, tragom svoje nesebične svjetlosti

Od Miša Belana, člana Glazbeno-prosvjetnog društva Tivat (GPD) duže od 60 godina, na FB stranici najstarije institucije kulture u Tivtu, oprostio se Vedran Čule.

Namjerno stavih ovaj naslov, da je drugo, “ono” vrijeme, sigurno bismo je zasvirali… Mnogi će znati na što se misli, ali ćemo ovdje u onom drugom, ljepšem kontekstu.

Toj istoj sudbini, od koje se niko nije sakrio, jednostavno zahvaliti što smo Te imali, učili od Tebe, sazrijevali… Bilo bi tu mnogo za nabrajati, nego u ovakvim situacijama vazda zafali rijeci, zagropaju se u grlo.

Znamo samo da je u Glazbeno-prosvjenom društvupočelo davno, 1954.godine. I odzvanjalo punih šezdeset godina. Ali, nećemo ni o godinama.

Đede Mišo zaslužuje mnogo više od pukih brojeva.

Biti član Društva u kojem svira, ili bolje reci udara, jedan od malobrojnih iskonskih Bokelja starog kova, duže od pola vijeka, bila je neizmjerna čast i privilegija.

Mišo Belan je bio izuzetno skroman čovjek koji se odnosio sa svakim članom Društva kao sa članom svoje familije.

Dondo, đede, kolega- kako ga je ko zvao, a prije svega prijatelj sa kojim ste mogli ćakulati satima, a da vam ne bude dosadno. Od koga ste mogli čuti lekcije, one najskuplje “životne škole”.

Po koji škerac, i uvijek dobronamjeran savjet.

Staložen i odmjeren, bio nam je enciklopedija i riznica blaga nekih prošlih vremena, koje je nesebično dijelio sa nama.

Teško je sažeti ukratko uspomene kojih ima bezbroj. Mada, bilo bi lijepo da se neke stave na komad karte. Ostale bi kao neprocjenjiv dar generacijama koje dolaze, a nama koji smo imali tu privilegiju da ga poznajemo, nadahnuće u budućem životu.

U “Muziku” se vazda nazdravljalo i nazdravljaće se, tu užancu smo mnogo lakše od starih naučili nego note.

Jedno je sigurno- kupica rakije i suha smokva pred nastup kod “Stare škole” za Dan našeg grada, neće imat onaj isti miris i ukus.

Njegove storije odzvanjaće kao čineli još dugo vremena u našim srcima i trudićemo se da se još dugo sačuvaju u škrinji uspomena.

Mišo je biser jednog vremena koji će još dugo sijati, tragom svoje nesebične svjetlosti.

Fala mu na svemu.