.png)
.jpg)
Svaki dan treba ispuniti malim životnim ritualima
Autori: Radomir Petrić, Jelena Kontić
Biti umjetnik, biti pedagog, prije i iznad svega biti Čovjek-misija je Mirka Dragovića iz Podgorice, koju sprovodi više od decenije i u svom okruženju i na svom radnom mjestu u podgoričkom Resursnom centru za djecu sa intelektualnim smetnjama i autizmom. Osim po svojim slikama, koje je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama izlagao širom regiona, ovaj akademski umjetnik prepoznat je i kao posvećeni likovni pedagog Resursnog centra, a o tome kako pristupa svojim učenicima i svom poslu, najbolje svjedoči poštovanje sa kojim mu prilaze roditelji ove djece.
Nakon završetka cetinjske Akademije, na samom početku karijere, razmišljao je da da bude ”potpuni umjetnik”, ali, kako kaže za Feral.bar o odlasku u pedagogiju, “život tako nametne”
-Počeo sam da radim u Resursnom centru, zavolio sam taj posao i tu populaciju učenika, jer su to duše iskrene i dobre. Rad sa njima daje čovjeku neku dodatnu snagu i volju, u toj populaciji naišao sam na puno talenata i nečeg što i mene nadahne, na neki način me i inspirišu ti njihovi radovi, prije svega ta njihova iskrenost. Mnogi bi im i akademski umjetnici pozavidjeli na iskrenosti i određenom kvalitetu njihovih radova-priča ovaj skromni mladi umjetnik.
Doba izolacije zbog koronavirusa, vrijeme mu je preispitivanja, susreta sa najtananijiim emocijama, sažimanja dosadašnjih životnih iskustava, prikupljanja snage za vrijeme koje će doći kada ostavimo iza sebe tjeskobu pandemije.
U svojevrsnoj formi dnevničke ispovijedi, zapisao je nedavno dio svojih razmišljanja i podijelio ih prvo sa prijateljima, a onda na molbu novinarke “Vijesti” Jelene Kontić i sa širokom javnosti , i izazvao niz emotivnih reakcija. U razgovoru za Feral.bar, Dragović ponavlja da svaki put, bio on kratak ili dug, treba da se prođe.
-Po nekim pravilima valjalo bi ići do kraja, ali nekad, pogotovo u današnje vrijeme najobičnija raskrsnica može da promijeni njegov tok. Ja sam od onih ljudi, umjetnika, pedagoga... koji prate svoj put oslanjajući se više na osjećaj nego na iskustvo. Osjećaj treba da bude satkan od svega dobrog u nama. Nikad ne ugroziti drugog čovjeka radi interesa ili trenutnog duševnog ushićenja zadovoljstva da bi nahranili naše nezadovoljstvo. Dosta je vukova u jagnjećim kožama. Previše je danas nasmijanih šarlatana, koji osmijehom kriju svoju bijedu i pohlepu i podslikanih fasada koje nikad neće vidjeti mural svog života-kaže Dragović.
Vrijeme “korone” umjetnik vidi kao dane potpunog okretanja prema svojim bližnjima, kao priliku da se iskaže ljubav prema životu čiju veličinu čine samo naoko male stvari.
-Danas treba svi da se legitimišemo. Svu ljubav, svu dobrotu, svu empatiju prema drugima treba da stavimo na zajedničku sliku. Ta “slika” trebalo bi da krasi najveću i najljepšu prostoriju u našim domovima, gdje boravi zajedništvo i čovječnost jednih prema drugima.
Svaki dan treba da ispunimo tim malim životnim ritualima, koji zapravo nisu mali već ogromni. Tu ste u tišini sa svojim najbližima. Vrte se nove priče ali i stare. Priče koje treba obnavljati, jer previše su poučne i dobre, a zaboravljamo ih često. Uživanje u raznim hobijima. Trošenje vremena bez interesa mnogo je bitno. Druženje i uzajamno poštovanje postoji u našim porodicama, u našoj zajednici-ukazuje Dragović.
Patrijarhalno vaspitanje, taj odnos prema starijima, navodi Dragović, sačuvani su u Crnoj Gori kod većine porodica , bilo da se radi o članovima porodice ili komšijama, jer, kako ističe, nama stariji nisu teret, već učitelji, uzor, osobe koje volimo i koje su dio nas.
-I gle čuda, u ovakvim teškim životnim momentima mi svoj mir pronalazimo baš u karantinu. Sve one neostvarene snove i želje koje dolaze stavim na svoje platno. Odlutam daleko, baš daleko. Šetam nekim raznobojnim livadama pored čistih rječica djetinjstva. Sjećam se dragih ljudi. Žalim što nisam više provodio vremena sa njima, što nisam obilazio sredinu, kraj gdje sam rođen ili grad u kojem sam studirao.
Život, neka naša traženja ili baš ona neprimjetna raskrsnica, tako nametnu. A što je najbitnije - samo treba da smo strpljivi i da čuvamo jedni druge-poručuje Dragović.
Ljubiteljima likovne umjetnosti, svojim djelima predstavio se nedavno u Baru, petom samostalnom izložbom “Sjećanja” u galeriji “Velimir A. Leković”, na kojoj je izložio 37 svojih radova nastalih u prethodnih nekoliko godina.
- Slike su apstraktne, nadam se da sam prepoznatljiv po načinu slikanja. Ne ulazim u manir, volim da mijenjam slike, motive. Sa pejsaža sam prešao na apstrakciju, volim tople boje, volim da crtam na slikama. Idem dosta svojim putem, kad radim neki motiv, ne volim slikati istu stvar, ponekad pomislim da ne smijem sam sebe da kopiram. I za apstraktne slike se trudim da budu različite-ukazuje naš sagovornik .
Kao pažljivi i tihi posmatrač svijeta oko sebe, Dragović svojim djelima iskazuje podjednako i najdublja osjećanja i veliku ljubav prema ljudima i stvarima koje ga okružuju, a neiscrpna inspiracija su slike iz lijepog i bezbrižnog djetinjstva. Inspirativan je bio i težak životni period koji je nakon tri-četiri godine ostavio iza sebe, za tovrijeme je uradio “baš mnogo slika, dobio sam i malo više hrabrosti da ih sada izlažem”.
-Ta je izložba nosila naziv “Sjećanja”, koja su za mene teška, no, ipak se nadam da će ova djela na likovnu publiku prenijeti nešto lijepo. Po prirodi sam optimista, smatram da uz ljubav sve može da se prebrodi, pa i ta sjećanja koja su teška možemo da pretočimo u nešto što je neminovno i što nas je učinilo makar boljim ljudima, ili u mom slučaju boljim umjetnikom jer sam više radio. Trenutno slikam veće formate -dodaje Dragović.
Našem sagovorniku valer je amblematičan-koristi dosta tople boje, pogotovo u zadnjoj seriji slika, kaže u šali da ih njegova mala sestričina opisuje riječima da “ujak slika kao djevojčica”
-Nije mi to ranije bilo svojstveno, ali, sad koristim taj topliji kolorit. Neke slike izgledaju disharmonično, ali, volim da sliku kontrolišem, zato sam radio manje formate, u početnoj fazi sliku “pustim” kada nastaje spontano, ali, spontano kontrolisanje je moč i vještina umjetnika da vlada slikom i bojom. Kompozicijski se mora krenuti od početne tačke, volim pejsaž i moja slika u početnoj fazi vuče na pejsaž, na početku su tu neke konture i valer pejsaža, takvi da bih na neki način mogao slike ostaviti u toj fazi, ali, kasnije ih razgrađujući dolazim do toga da ih pretvaram u apstrakciju-navodi Dragović.
Stvaralački proces počiva mu na filtriranju proživljenog: Dragović smatra da stvari koje su u životu i lijepe i teške treba zadržati kao iskusvo “i ono što čovjeka čini čovjekom”. Razmišljanja o nekim prošlim stvarima, o lijepim trenucima, čine nas zrelijim i umjetnički i ljudski, “i mogu samo doprinijeti da budemo bolji u životnim sferama”.
-Moje slike počinju spontano, negdje po sredini rada počinjem da ih kontrolišem i da formulišem neke stvari, i tada u procesu razvoja slike nastaju ideje na što me one asociraju i onda na pozadini slike flomasterom ispišem ime slike,kojeg se uglavnom držim do kraja. Kao što moja slika nastane spontano, tako izađe i njen naziv nošen nekim mojim potpuno iskrenim osjećajem, da je tako nazovem-veli Dragović.
Njegova poruka svima za ove dane plemenita je i iskrena, kakavje i njegov nastup u i prema životu. Ono što primjenjuje kao profesor likovne kulture u radu sa djecom sa intelektualnim poteškoćama, taj specifični vid art terapije, primjenjuje i na sebi.
- Osjećam se slobodno, rasterećeno. Sve moje greške, očekivanja, nadanja, ljubavi, tuge, radosti sve smjestim na platno, na moju sliku. Želim da svi ljudi budu srećni i da nađu način da se ispolje, izbace iz sebe i radost i tugu. Da u krugu svojih porodica, ili samo u svom krugu shvate da će sve ovo proći.
Treba da iz ovog iskustva izađemo zreliji, jači, bolji. Da uživamo u smijehu djece i ljutnji starijih, u razgovorima sa rođacima, prijateljima, komšijama, kolegama, u šumu rijeke i vjetra koji donose bolje dane. Da nikad ne posumnjamo jesmo li pregorjeli... Ne, to je sve samo jedna stepenica ka životnom sazrijevanju.
A ko voli umjetnost, pravi je trenutak za velika dijela, za olovku, tuš, četkicu i boju. Dobri su i filmovi i muzika, mada, ima dosta i drugih umjetničkih, pogotovo virtuelnih sadržaja-zaključio je naš sagovornik.
Svaki dan ugovor sa budućom uspomenom
-Svaki naš dan je ugovor sa ponekom budućom uspomenom. Trebalo bi, ali ko će o svemu tome voditi računa, vježbati oko za skrivena značenja stvari. Upravo to na svojim platnima, kao igrač na žici, između minulog i budućeg radi Dragović. On zna da vid registruje, navodi i zavodi, ali isto tako vid ne tumači. Jezik se ne može uhvatiti golim okom, ali se može pretvoriti u oblik i boju, u mrežu druge i drugačije komunikacije-rekao je o slikama Dragovića likovni i književni kritičar dr Milun Lutovac.
Biografija:
Dragović je rođen 1980. u Priboju, Srednju likovnu školu “Petar Lubarda” na Cetinju završio je 1999, a 2004. Akademiju likovnih umjetnosti u Trebinju, smjer slikarstvo, u klasi profesora Marka Musovića. Iste godine postao je član ULUCG. Kolektivno je izlagao više puta u zemlji i u inostranstvu, a samostalno u Baru, Tivtu, Trebinju, Kotoru, Ulcinju, Mojkovcu, Budvi, Podgorici, Nikšiću, Nuthatelu u Švajcarskoj, te u Splitu, Benkovcu i na Korčuli u Hrvatskoj.
- Tagovi:
- Mirko Dragović
- Jelena Kontić
- koronavirus
