Jedan život na točkovima: Trifke
Ni umor od napornog rada u pripremi takmičenja, ni neprekidne obaveze glavnog organizatora prvog ovogodišnjeg daunhila-biciklističkog spusta, ni sada već nebrojene povrede stečene posljedjih deset godina baš zbog ovog dvotočkaša, nisu spriječile Aleksandara Trifunovića Trifketa (51) da se prošle nedjelje i sam oproba sa decenijama mlađim kokurentima na daunhil stazi Sutorman.
Veteran auto-moto sporta i biciklizma iz Bara, poznat u cijelom regionu, Nesalomivi ili Gvozdeni, kako ga još prijatelji i poznanici zovu, likom i djelom je svojevrsni sportski perpetum mobile.
Njegova životna priča svjedoči šta znači živjeti život na točkovima , kako u ime te ljubavi polomiti skoro svaku kost u tijelu i kako uprkos tome nimalo ne posustati u svojoj strasti prema vožnji.
Popularni Trifke ,kojem su točkovi nerazdvojni drugovi skoro otkako zna za sebe, i pored višestrukih teških povreda kao što su lomovi ruke, noge, ključne kosti, rebara, posljednjih skoro 40 godina uvijek je nastavljao da se takmiči, prvo u automobilizmu, onda u moto-krosu, pa u auto-krosu, a sada i u monti-bajk sportu u AMSK “Sutorman”.
-Cilj mi je da što duže ostanem u ovom sportu kao takmičar, sada sam u klasi veterana, poslije-da se potpuno posvetim trenerskom pozivu. Mi u klubu inače svi sve radimo, ja kao predsjednik vodim treninge,organizujerm takmičenja, takmičim se-priča Trifunović.
Sa još desetak drugova sa Topolice, Trifke se od malih nogu „nije skidao“ sa bicikla, a onda je u prva tri razreda srednje škole prešao na motore. Kada su motori već izašli iz mode, počeo je da 1988. u četvrtom razredu gimnazije vozi spuštene „fiće“, koje su tada u šali zvali abartima.
-Po povratku iz vojske prelazim na auto-trke i počinjem da pratim poznatog barskog vozača Peđu Marđonovića koji je 1989. godine u staroj Jugoslaviji na brdskim trkama bio peti od 25 aktivnih takmičara. Počeo sam i sam da pravim auto za brdske trke, i izašao sam 1995. godine na prvu brdsku auto trku u Kotoru-kaže Trifunović.
Prvog juna 1996. startovao je u prvenstvu Jugoslavije u brdskim trkama: kaže, uvijek je bilo problema sa novcem, ali i kada nije sam vozio, išao je na trke i pratio drugove. 1999. mu se rađa interesovanje za moto kros, kupio je u Prištini „Jamahu“ od 250 kubika, dobio licencu i ušao u novi sport, ali, već u prvoj trci je doživio ogoman peh. U Novom Sadu je 2000. na prvom skoku slomio desni skočni zglob i tada se totalno razočarao.
-Počinje šampionat a sav moj znoj i adrenalin padaju u vodu. Tada sam dobio sina, a nisam ga vidio jer sam dva mjeseca u novosadskoj bolnici imao strogo mirovanje-kaže Trifunović koji je 2001. ponovo počeo da vozi motor.
Njegov prvi moto kros klub bio je nikšićki „Start“, kod čuvenog vozača iz vremena stare Jugoslavije Branka Đurovića. 2002. je vozio cijeli šampionat, od devet takmičara bio četvrti, no, aprila 2003. u prvoj trci koju je organizovao pred domaćom publikom u Sutomoru, pao je i slomio ključnu kost, što je česta povreda moto-kros vozača. U junu se vratio na stazu, a onda je u Sutomoru na treningu pred trku u Pirotu pao i polomio lijevu ruku i rame.
-Izašao sam nezagrijan na stazu, prevrnuo se u prvoj krivini i nakon toga sam definitinvo napustio motore. Još dva puta sam lomio mali prst, lijevu šaku, to su sve bile povrede poslije kojih sam mjesec dana kasnije vozio, ali, ova je bila posebno teška. Imao sam godinu dana oporavka, i sada mi je ograničen pokret lijevom rukom na nekih 60 posto-kaže Trifunović.
Strast za vožnjom mu ne daje mira: zaljubio se u auto-kros i počeo da organizuje trke u ovom sportu u Sutomoru na stazi koju su prozvali Mala Monca. Od 2003-2008. za auto kros je vladalo ogromno interesovanje, na startu je bilo i po 50 vozača, vozio je čak i slavni Franjo Kunčer, a na Spičanskom polju bilo i po pet-šest hiljada gledalaca!
Kako je za ovaj sport trebalo mnogo ulaganja, interesovanje za njega je polako počelo da čili i Trifke se vraća brdskim auto-trkama. No, podjela na dva crnogorska auto-moto saveza izazvala je česte svađe, trka je bilo sve manje, sve to je poklopila kriza sa nestašicom novca i sponzora, pa se Trifunović vratio prvoj ljubavi –biciklu.
-Mnogo sam se žrtvovao i dao za automobilizam, čak sam dvije sezone progurao i auto-slalom, a onda sam jače krenuo u biciklizam koji nikada nisam napuštao, jer mi je bio koristan za treninge u moto krosu. Napravili smo sjajnu monti bajk stazu na Sutormanu, vozimo crnogorsku ligu, idemo na međunarodna takmičenja kad je to god moguće-kaže Trifunović.
Kao i svakom vozaču, i Trifketu je najveća želja da sjedne za volan Formule 1.
-Naravno da bih je vozio, iz par treninga bih sigurno dobro izvozio po pisti. Želio bih i da probam dragstere koji za pet sekundi dostižu 250 kilometara na sat-kaže sagovornik Feral.bar.
Mada to zvuči nestvarno, Trifke je 2015. prevazišao sam sebe-vozio je famozni biciklistički Megaavelanš u francuskim Alpima, najekstremniju MTB disciplinu u mondenskom Alpeduzu, čime se upisao u istoriju crnogorskog biciklizma kao prvi domači takmičar kome je to pošlo za rukom!
Da mu nikad nije dosta izazova, jurnjave i lomatanja, potvrdio je još jednom 2018. kada je u 49. godini života postao-kaskader! Na poziv Srpske kaskaderske asocijacije (SKA) učestvovao je u Beogradu u snimanju indijskog akcionog visokobudžetnog filma “Kardigoba 3”.
SKA tim Beograd ga je zvao na ispomoć kao jedinog crnogorskog kaskadera za prevrtanje i razbijanje automobila u najopasnijim scenama-Trifke je dublirao jednog od glavnih glumaca koji u spektakularnoj akciji u pokretu iz policijske “marice” oslobađa svoje osuđene drugove.
-Dodž Ram pik-apom sam u rikverc velikom brzinom prišao zatvorskoj “marici”, ispalio harpun u vrata i isčupao ih, izvadio moje prijatelje u pokretu. Dosta toga u sceni je izmontirano, ali, vožnje i oštrina ne mogu da se montiraju. Dalje, SKA koordinator Slaviša Ivanović i ja se u drugoj sceni jurimo autima, on naglo skreće a ja se zabijam u blokove, uništavam “punta”. Bio mi je od udara “ prekid filma” u glavi nekih deset sekundi, ništa nisam vidio kad sam raspalio. Napravio sam mali odmor-i ‘ajmo opet -nastavlja TrikSvi ti silni lomovi, padovi, prašina, proliveni benzin i znoj ...Šta se dobija zauzvrat?
-U ovim sportovima se pare ne mogu zaraditi, meni je satisfakcija kretanje, takmičenje, točkovi, adrenalin, borbeni sportski duh na prvom mjestu. Ja ne mogu da zamislim život bez pokreta-zaključuje Trifunović.
