Lazo Božović, pomorac u svijetu maslina i konja
Izvor: Maslinada
Foto: Danilo Pavlović
Lazar Lazo Božović je pomorac, već 27 godina upravitelj stroja. Decenijama plovi, a u priču o maslinama ušao je na nagovor prijatelja, iako mu niko u porodici nije bio poljoprivrednik.
Za masline koje je kupovao, sam je određivao cijenu, uvijek veću od očekivane. Smatra da ništa u životu nije slučajno, a upravo u maslinjaku na Kurilu nalazi mir i snagu za mjesece koje provodi na brodu
Poseban doživljaj upotpunjava i krdo konja, koji održavaju maslinjak, a čija je radoznalost na momente prekidala razgovor “na licu mjesta”.
Ramova želja kao putokaz
Sve je počelo 2005. godine na brodu “MSC Keti”, kada se ukrcao kao prvi oficir Ramo Peročević, njegov školski drug. Ramo ga je nagovarao da mu bude komšija, jer je kupio dvadeset i nešto korijena maslina na Kurilu, a želio je da mu Lazo bude u blizini.
-Mi smo imali nešto maslina, đedo je imao, ali ono ka’ gazda, da se kaže da ima masline, ništa ozbiljno. Ramo je bio uporan da me uvuče u ovu lijepu priču.
Imali smo, međutim, jednu havariju, sudar, brod se spremao za opravku, ja sam završio ugovor i pošao doma.
Ramo je ostao i razbolio se. Iako nije ni pio, ni pušio, i bio sportista, ubrzo je umro-počinje priču Lazo Božović.
Kad se vratio s broda, kaže, bio je u prilici da čuje kako se ljudi rugaju jednom poznaniku koji je neke masline jeftino prodavao. Bio je zaintrigiran, ne toliko radi maslina, koliko zbog toga što se pominjalo njegovo prezime.
-Grgica Božović je prodavala neke masline, nuđene su joj smiješno male pare. Pošao sam kod nje i pitao prodaje li masline, ponudivši cijenu onako kako su se vazda u Bar kupovale - napoleon (zlatnik) po maslini. Tada su zlatnici bili 100 eura-.
Na pitanje koliko je maslina, rekli su mu da ih je 80, ali ih u stanju u kakvom su bile niko nije mogao prebrojati. S obzirom da su bile zapuštene, dao je 6.000 eura, tri puta više nego što je prvobitno nuđeno za njih.
-Nešto je tada pričalo kroz mene, ne znam koliko mi možete vjerovati, ali ja sam podebelo zašao u alternativne načine liječenja i energije, niko od nas smrtnika Božije puteve ne može da raščivija.
Znao sam od koga kupujem masline, ali sam ipak pitao. Bila je tu moja tadašnja žena, Seka. Pitao sam - jesu li masline bile Božovića, kad su rekli da jesu, u to ime Božovića dao sam još hiljadu eura.
Ljudi su ostali bez teksta, zatečeni. Gazdarica, Grgica, Istranka, prava gospođa, njen muž Božo je nekad bio lični šofer i obezbjeđenje Jovanke Broz-kaže Lazo, i dodaje da mu nije bila namjera da se “bača parom”, već da pošteno plati.
Gospođa Grgica ga je pitala zna li koje bogatstvo kupuje, te kad je od njega dobila odgovor, “celivala me, kao dijete, u glavu”.
-Zadovoljan sam što mi je svako blagosiljao ono što mi je prodavao. Ono što se prodaje, od toga se ljudi teško od srca odvajaju, specijalno ko zna vrijednost toga-ističe Božović.
Malo i Veliko Kurilo i krdo konja
Prve masline je, dakle, kupio od potomaka Boža Božovića, u Malom Kurilu, a zatim sve masline čuvemog dr Josipa Pere i jedne od sestara Stanišić. Smatra da ima istine u tome da masline kupuju dobri ljudi, “ili ja makar tako volim da mislim”.
Kako je kupovao dio po dio Kurila, tako je i imanje čišćeno i uređivano. Sada je pola Maloga Kurila njegovo, kao i jedna strana Velikog Kurila, nekih 25.000 kvadrata. Ipak, potencira da nije sve išlo glatko:
-Imao sam mnogo opstrukcija od nekih ljudi koji nisu bili srećni što sam ovo počeo da radim, a ja sam sve radio kao u transu. Nisam ni ja svjestan bio što činim-.
Masline nikad nije prebrojao. Misli da ima preko 600 stabala maslina.
Bilo je i komentara kako kolege – upravitelji stroja, posebno s “Mediterana”, voze džipove i uživaju u životu. Lazo ističe da je njemu džip služio samo da ide u maslinjak.
Pamti riječi Redža Kolara:
-Viđi Lazo, ovo što si učinio, masline mogu izgorjeti, ali zemlja ispod njih je vazda tvoja. A maslina koja se bilo kako ošteti, opet će se podmladiti i masline će opet biti tu-.
I to je dobro zapamtio, veli.
Sa maslinama, došli su i konji:
-Pošto sam kupio masline, moj drug Suljo Nilić mi kaže da ima nešto da me časti. Bilo mi je neobično, mi smo se čašćavali turu pića, nismo jedni drugima kupovali poklone.
A poklon je bilo ždrijebe-.
Ipak, morao je da ga pokloni, jer supruga nije mogla da se stara o njemu, da bi nekoliko godina kasnije sam kupio konja.
Pošto je, kad je u maju stigao s broda, trava na Kurilu bila prerasla, zamolio je Pera Vučića da s Volujice dovede svoje konje, kako bi zajedno sa njegovima, popasli travu.
-Ovdje je mnogo opasno od požara, a ako je čisto ispod maslina, nema suve trave, neće biti požara, ili se barem neće širiti-ističe, hraneći kockicama hleba desetak konja, među kojima su i tri ždrijebeta.
Čim dođe pred kapiju, okupljaju se, gdjegod da su na imanju.
-Plovim od 1979. godine, 22. juna su bile 42 godine, ovđe dolazim da napunim baterije i da još mogu da plovim, da me još uvijek zovu na brodove.
To je nešto što me drži. Vjerovatno ne bih to mogao raditi da sam sjedio po kafićima i bistrio politiku. Maslinjak, konji i tišina meni čine zadovoljstvo, daju mi duševni mir-jasan je Lazo.
Agrotehničke mjere, primjenjuje, ali “ne još uvijek koliko bi trebalo, jer teren je nezgodan da bi se one prskale, a trebalo bi to nekoliko puta raditi”.
-Ja sam probao da prskam, kupio sam svu aparaturu, sve sam nabavljao prije nego što su počele bilo kakve pomoći za maslinare-.
Ima svu opremu za branje maslina, tresilice, mreže, posude od inoksa... Njegovo ulje je među najkvalitetnijim, a među prvima je počeo da bere zelene masline i da dobija esktradjevičansko ulje.
U početku su mu se, kaže, rugali, jer se od zelene masline dobija manji procenat ulja “ali su brzo zamukli”.
Ističe da je pristalica primjene novih saznanja, a u nekoliko navrata išao je s maslinarima u Hrvatsku, učestvovao u svemu što se u Baru organizovalo, kad je na kopnu.
Objasnio je i zašto Barani ne kažu da imaju, npr. 100 stabala, nego korijena maslina:
-Razlika je, jer iz korijena, možete pogledati, raste negdje dvije, tri, pa i pet maslina. Ovdje su se vrlo često dešavali požari, a masline su se same obnavljale, iz korijena, zato je korijen bitan, a ne stablo.
Ne zaboravimo i da je dugo vladalo ono pravilo, zemlja tvoja – maslina moja, ili maslina do jednog doba tvoja, da skupljaš ili bereš, pa pozrnica, pa drugoga, pa trećega...-.
Jedno vrijeme o Božovićevom maslinjaku se svakodnevno starao radnik, ali sada nema toga:
-Prvo što se ne može finansijski, a drugo, ne može se ni naći dobar radnik. Mirko Jukić je kod mene bio nekoliko godina, on je i popravljao međe-.
Puno nagrada, ali je srce punije
Puno je novca uložio, a titula “gazde”, kako kaže, košta. Učestvovao je na Maslinijadama, doduše, prvo je u sve trebalo ubijediti porodicu.
-One godine kada je bio veliki rod, već se i ne sjećam tačno koje, na sto živija muka sam nagovorio moju tadašnju ženu da izađemo da držimo štand.
Kao mladog maslinara, stavili su me na začelje, na vrata od Staroga grada.
Meni nikad nije bilo važno da prodam, nego da častim drugove i prijatelje, a moja bivša žena je kao izuzetna domaćica spremila punu tezgu namijenjenu da se narod časti, između ostalog i paštetu od maslina po kojoj se ona proslavila.
Pravili smo i sapune od maslinovog ulja, trudili smo se, i prve godine dobili nagradu za najbolje uređeni štand.
Bilo je nagrada i za najbolje obnovljeni maslinjak, za najbolje održavani maslinjak, a bivša supruga je učestvovala na raznim manifestacijama-prisjeća se Lazo.
Dugo je održavao Glatki put, od ispod Svetog Vića do Kurila:
-Bio je crven, od okolne zemlje, gladak, zato su ga i nazvali tako, no je danas cio uništen rupama i kanalima koje prave kamioni što voze ture od Sustaša do Staroga Bara.
Prave se međe i odlično je to, ali će biti teško ponovo put dovesti u stanje kakvo je bilo.
Tu, pri mojem imanju, kod Glatkog puta, bila je jama blata, kao živo blato da je.
Niko vjerovao ne bi koliko sam kamiona šljunka i jalovine potrošio da bih tu jamu zatvorio. Istovariš kamion u nju, za dan-dva nema ništa-.
Bavljenje maslinarstvom donijelo mu je, potencira, veliko zadovoljstvo.
-Vidjeli ste, dođem u masline, družim se s konjima, to su iskreni prijatelji, kod njih nema kalkulacije. Bude i koristi, ali ulaganja su prilična.
Volio bih kad bi mladi ljudi razumjeli korist od bavljenja poljoprivredom, da nađu neki duševni mir, jer bi imali mnogo više snage i za život i obaveze.
Kod nas poljoprivrednik ili seljak je kao neka poruga, a to je pogrešno. Ko je napravio veliko bogatstvo u bilo čemu drugome osim iz poljoprivrede, znači da je nekoga orobio za te pare koje je zaradio.
Neko je radio za njega i nije ga dovoljno platio. A u poljoprivredi ništa ne može doći, ako nisi uložio rad, trud i ljubav - bez ljubavi nema ništa.
Volio bih da mladi svijet to poštuje i u tome nađe korist, a najveća je korist taj duševni mir- smatra Lazo i podsjeća da “kad je najveća muka i nevolja, maslina je krcata. I poslije korone i poslije bilo kakve muke-jesti se mora”.
Bulina voda
Posebno mjesto u životu Lazara Božovića ima Bulina voda. Nalazi se na putu od Kurila prema Sustašu.
Izvor su ozidali Turci, a obnovio ga je Nedžip H. Ibrišimović 1928. iz ugledne familije barskih muslimana. Od njih je Lazo preuzeo obavezu da se stara o “točku”.
Pomjerio ga je 2007. od puta, obnovio i očistio kaptažu izvora, ozidao pročelje istim originalnim kamenom, a bočne zidove sličnim s Rumije. Tzv. “lula” za izvor bila je poklon arheologa Omera Peročevića, njegov rad.
Sačuvao je i ugradio originalni naziv na staroturskom, kao i natpis Ibrišimovića, i dodao uklesanu sopstvenu poruku - posvetu svojim precima i kolegi Ramu Peročeviću, koji je malo prije toga preminuo.
Nepoznati počinilac je, na Lazovom natpisu oštetio njegovo ime. Lazar Božović to komentariše tipičnom barskom rečenicom: “Lud mi ga činjeo, manit’ mi se kazivao”.
